Crnogorska pletisanka politike i demokratije ispostavila se kao jedino uspješna u negaciji svega o čemu smo sanjali i za šta smo se borili trideset godina…
Udavivši "Hobotnicu" sa samo jednim glasom "viška", tridesetog avgusta izašli smo sa pobjedničkom i obećavajućom vizijom i platformom.
Ona nije bila ni nalik na već viđeno. Nosila je u sebi rafiniran, moderan i za mnoge potpuno nepoznat i nejasan kvalitativni iskorak i distancu od svega što smo decenijama gledali i živjeli. Nosila je duh i dah moderne, avangardne evropske političke misli i stvarnosti…
Trebalo je to da bude raskršće i raskid sa važećom političko-partijskom dogmom.
U centru svega: građanin, pojedinac, čovjek, znanje, iskustvo, zasluga, etika, elementarni moral i pristojnost, u svim oblicima i na svim mjestima.
Revitalizacija i autonomija institucija, koje nose znanje i iskustvo svojih kadrova, a ne politički izbor. Mislite, utopija?!
Pa i nije baš. Glasalo nas je 5,5% građana koji su shvatili suštinu. Malo? Ne, očekivano i obećavajuće.
A suština se skrivala u osnovnim tezama:
– "Vlada eksperata", ali ne crkveno-teoloških, već realnih i egzaktnih;
– "Meritokratija", kao involvirani podsistem demokratije, ali sa dokazanim, ostvarenim i priznatim protagonistima, a ne kao odraz umišljenosti i narcisoidnosti pojedinaca, klanova i "bratstava";
– "Istorizacija podjela", kao osnov shvatanja prolaznosti i kao temelj razumijevanja, praštanja i pomirenja - ne kao poziv na novu egzaltaciju, dijeljenje i supresiju bilo koga i bilo čega, bilo gdje;
– "Ukrupnjavanje građanskog centra", koji bi iznjedrio novi građanski centristički blok kao vodilju uravnotežene, jasne i savremene politike, i time zauvijek okrenuo kurs Crne Gore sa puta raskalašnih, bahatih i nasilnih diskriminatorskih politika, u kojima jedni sprovode "zulum i teror" nad drugima, pa opet ispočetka;
– "Intelektualno premošćavanje razlika", i u kući i u komšiluku, bez tenzija i svađa (jer argumentovana debata i ubjeđivanje, u cilju spoznaje suštine i istine, nijesu i ne moraju biti svađa);
– "Stvaranje nove društvene vrijednosti", jer su se stare izlizale i ubjedljivo pokazale svoj kvalitet tokom decenija;
– "Stvaranje novog društvenog proizvoda", makar jednog, jer decenijama nijesmo imali nijedan;
– Novi EU brend: "Crna Gora/Montenegro", kao neponovljivi spoj lijepog i različitog, tradicionalnog i modernog, koloritnog, privlačnog i neobično šarmantnog, a tako malog i egzotičnog.
I dalje još mnogo toga što se logično nadovezuje i samo po sebi nameće kao uspješna slagalica.
Autorstvo koncepta ovdje nećemo pominjati - znamo čije je. Ali zato ne znamo kako smo lakovjerno sve ove ideje predali u ruke drugih, koji ih, nažalost, očigledno nijesu razumjeli, pa su ih u realnom životu realizovali kao neuspješan falsifikat originala.
Očekivani danak političkom neiskustvu.
I poslije pet godina, gdje smo?
Prva "petoljetka" bila je dovoljna J. B. Titu da cijelu "staru Jugoslaviju" (1947–1952) transformiše iz razorene, nepismene, zapuštene, neorganizovane i gladne zemlje u respektabilnu državu na putu obnove, izgradnje, oporavka i prosperiteta pedesetih godina prošlog vijeka.
A gdje smo mi stigli i šta smo uradili za našu "prvu petoljetku"?
– Dali smo "eksperte" koji kod nas imaju biološki staž dug taman koliko eksperti u ozbiljnom svijetu imaju godina stručnog staža, dokazivanja, uspjeha i rezultata u svojim oblastima;
– Meritokratija, čarobni filter i brana za upliv neznanja, neetičnosti, nesposobnosti i lošeg kvaliteta - u 99% slučajeva zamijenjena je jeftinom partitokratijom, koja je sve suprotno, a čiji je jedini cilj jačanje komercijalne korporacije budućeg nosioca nove vlasti - partije. O stručnim sposobnostima i iskustvu predstavnika tih istih partija rekli su drugi - i rekli su mnogo;
– Građanin i slobodni pojedinac, kao nosilac suvereniteta i suverenih institucija oslobođenih merkantilističke politike koja ih stvara, nijesu stasali na političkoj pozornici. Njih su prestigli partijski vojnici i "istrgovane" institucije. Time je nestao i obris građanskog centra, jer su njegovo mjesto zauzele partije koje tek treba da postanu građanske i one druge, otvoreno nacionalne ili nacionalističke;
– Umjesto istorizacije, imamo aktuelizaciju podjela, s tom razlikom što bi sada da "ćeraju" oni koji su do juče bili "ćerani". Naš doprinos sociološkoj i politikološkoj dijalektici?!
Dakle, scenario isti, promijenili su se samo ansambl i koreografija;
– Nova društvena vrijednost nazire se u vidu etnofederalizacije, regionalizacije i nestanka cjeline. Našoj upornosti i istrajnosti, očigledno, kraja nema;
– Novi društveni proizvod više nije prošnja "za nerazvijene" u sastavu SFRJ, sada smo kadri da prodamo i najskuplje "porodično srebro", prirodne resurse, za šaku srebrnjaka. O proizvodnji nečega novog, što bi se eventualno uspješno plasiralo na tržište, nema ni pomena, to nije za nas. Tu treba pameti i rada, nauke i znanja. Tu nevizionarske politike samo smetaju i koče;
– Vjerski dostojnici i "veliki" dostojnici sve su dublje u politici, a političari sve dublje u vjeri…?
– Novi EU brend "Crna Gora/Montenegro" svoju unikatnost, ljepotu, egzotiku, neobičnost, šarm i raznobojnost "trampio" je za namjere i potrebe EU u sklopu njenih geostrateških ciljeva i političkih potreba. Tako, umjesto da mi "kupimo" njih za cio život i trajanje, oni će "kupiti" nas za jednokratnu političku upotrebu, koja ih neće mnogo koštati, a daće željeni politički efekat i novi "štrik" u njihovoj agendi.
Kako se sve, ili gotovo sve, pretvorilo u svoju suprotnost?
Kako i zašto živimo i svjedočimo sartrovskom preobražaju i idejnoj metamorfozi?
Zašto je ovaj i ovoliki paradoks postao realna mjera naših života?
Da li Crna Gora uopšte ima kapaciteta da iskorači ka modernim, umjerenim građanskim politikama? Ako nema, zašto nema?
Nema, zbog političkih i opštedruštvenih predrasuda koje promjene političke paradigme i stvarnosti tumače na anahron i prevaziđen partijski način. Kao glavnog autora vide partiju, čijim se služenjem obezbjeđuje radno mjesto, egzistencija i status u društvu.
Da li će novi talas promišljanja i potreba građana nadjačati partijsko-korporativno-komercijalno ponašanje i zarobljavanje društva u cjelini - vrijeme će brzo pokazati.
Učestala, ali još uvijek sporadična građanska nezadovoljstva, usljed očigledno nejasnih, nekonzistentnih, pa i konfuznih politika, možda će uzrokovati spontano sabiranje intelektualaca, studenata, mladih ljudi, slobodnih građana, NVO sektora, raznih pokreta i drugih, u jedan očigledno neophodan "građanski front" ili "fokus", odnosno "korpus", kojim će rukovoditi ideja proistekla iz potrebe za rješenjem. Jer rješenje može biti trajna vrijednost, dok je vlast ipak mandatna. Odluka će sama doći i sazrijeti. To je neminovnost svih procesa - pa i ovoga.
Autor je predsjednik CIVIS-a
Bonus video:
