Zašto ne želim biti član CANU

Povodom izbora novih članova CANU i nedavnih reakcija u javnosti, gdje se pominje i moje ime, osjećam potrebu da se javim i neke stvari pojasnim.

Znao sam da nijesam bio predložen, iako mi je bivši predsjednik CANU, Dragan Vukčević, više puta nagovijestio da me smatra najozbiljnijim kandidatom za CANU iz reda pravnih nauka. Moja reakcija je bila da od toga neće biti ništa, jer sam ponešto znao o načinu izbora. Sem toga, znao sam da jedan od akademika iz redova CANU odavno gaji animozitet prema meni. Riječ je o Draganu Radonjiću, nekadašnjem kolegi s Pravnog fakulteta u Podgorici.

Prije par mjeseci sam saznao da je akademik Vukčević predložio Milana Markovića za akademika iz reda pravnih nauka. Nazvao sam ga da ga pitam da li je to tačno. Potvrdio mi je i rekao da sačekam naredni izbor, jer sada ne bih prošao zbog protivljenja Dragana Radonjića. Istina, ne imenom, ali jasno stavljajući do znanja o kome se radi. Podsjećajući me na problem koji je izbio sa štampanjem knjige koju je trebalo da objavi CANU, ali je to onemogućio Dragan Radonjić. Odgovorio sam da, što se mene tiče, narednog izbora neće biti. Zamolio sam ga da moje ime "izbriše iz svog notesa", da ne želim biti član CANU i da ne pristajem na ponižavanje.

Ne znam da li je stvarni razlog zbog kojeg me Dragan Vukčević nije predložio to što "ne bih prošao", kako mi je kazao, ili je to bio samo izgovor, kako bi predložio svog favorita. To je sada nebitno. Ostavljam te stvari iza sebe, bez ljutnje. Moja najveća greška je što nijesam odmah kazao da ne želim biti član CANU. Trebao sam znati što je Crna Gora.

Razumijem logiku da se predloži neko ko ima bolje šanse da prođe. Međutim, smatram je pogrešnom. Valjda se u akademiju trebaju izabrati najbolji. Ovako, dolazi do devalvacije kvaliteta akademije, a "inflacije" broja članova. Kao poređenje, SANU ima tri akademika iz reda pravnih nauka, a CANU sada ima pet. Crna Gora ima desetak puta manje stanovnika od Srbije, a više akademika?! Nešto tu nije kako treba.

Smatram potrebnim da pojasnim ovo za knjigu, što se pominje u tekstu Centra za istraživačko novinarstvo (CIN). Radi se o knjizi koju sam napisao sa profesorom Borislavom Ivoševićem, pod naslovom "Pomorsko pravo: uporednopravna studija". Ova knjiga od preko 900 stranica je kapitalno djelo na kojem smo profesor Ivošević i ja radili nekoliko godina. Kad sam u razgovoru s Draganom Vukčevićem pomenuo rad na toj knjizi, predložio je da knjigu štampa CANU. U dogovoru s profesorom Ivoševićem, ovu ponudu sam prihvatio. Kad je knjiga bila završena, ponio sam tekst u CANU i predao ga Draganu Vukčeviću. Kazao je da je radi formalnosti potrebna recenzija jednog od akademika CANU. I tu je nastao problem, jer je Dragan Radonjić, još istog dana kad je dobio tekst, odbio da napiše recenziju, tvrdeći da se radi o običnom udžbeniku. Radilo se o veoma nekorektnom postupku, jer je odluku donio, a da knjigu nije ni pročitao. Naravno da ta knjiga nije udžbenik. To proizilazi iz samog podnaslova "uporednopravna studija". Studija nije udžbenik. Izraz "uporednopravna" pak ukazuje da se radi o komparativnom pomorskom pravu. Takav predmet ne postoji ni na jednom fakultetu u Crnoj Gori. Zna se kakva je procedura za udžbenike, koja je njihova namjena, kao i kako se pišu i kojem programu trebaju biti prilagođeni. Bilo bi korektno da je samo kazao da se ne smatra kompetentnim da ocjenjuje knjigu iz materije koja njemu nije bliska. A ne ovako. Knjiga je na kraju štampana u Beogradu i naišla je na veoma pozitivnu kritiku u stručnoj javnosti. U jednom od prikaza je navedeno da "knjiga predstavlja kapitalno delo i celovit sistem pomorskog prava kakav već dugo nije viđen na bivšim jugoslovenskim prostorima, te da je time ova knjiga visoko podigla lestvicu u pogledu zahteva za budućim delima ove vrste". Tako je Dragan Radonjić, umjesto da kao član CANU doprinese napretku pravne nauke u Crnoj Gori, na neki način "protjerao" knjigu iz Crne Gore. Iako je Crna Gora bila pravo mjesto za knjigu o pomorskom pravu koju su napisali autori iz Crne Gore. Razlog nije bio da se radilo o udžbeniku, jer je to besmisleno. Stvarni razlog je animozitet prema meni koji ima dugu istoriju. Svojevremeno je 90-ih i mene "protjerao" s Pravnog fakulteta, kao tadašnji dekan, uručujući mi otkaz. Na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. Razloge za animozitet ne znam, ali naslućujem.

Jedan od standarda koje koristi Univerzitet Crne Gore (UCG) za evaluaciju svog nastavnog osoblja jeste Google Scholar sajt, koji navodi dostupne radove i citiranost. Na tom sajtu, koliko sam mogao da vidim, Radonjić ima samo nekoliko radova koji imaju nula citiranosti. Na istom sajtu imam 86 radova, a jedan od njih je citiran 242 puta, skoro u cjelosti od stranih autora. Gotovo svi moji radovi su objavljeni u inostranstvu, većina na engleskom, neki u najpoznatijim svjetskim časopisima, od Kanade, preko SAD, Engleske, Francuske, Njemačke, Belgije, Turske, Tajlanda, Kine, Japana, J. Koreje, Indonezije, sve do Novog Zelanda. Na pomenutom sajtu nijesu navedeni svi moji radovi. Neki su objavljeni u Japanu na japanskom, neki su prevedeni na kineski. Njih nema na Google Scholar sajtu. Vjerovatno zbog toga što web robot ne prepoznaje te jezike. Ne sumnjam da i Radonjic ima još poneki rad, ali to ne može biti ni blizu mojim rezultatima. Kad bih naveo druge reference, kao što su članstva u međunarodnim organizacijama, predavanja i boravci na stranim univerzitetima, prezentacije na međunarodnim konferencijama, tek tad bi se vidjelo kolika je razlika između nas. Pripadamo drugim i drugačijim svjetovima. I sad treba da čovjek koji pripada nekoj trećoj ligi, kad je riječ o referencama, ocjenjuje moje reference. Pa da kaže da ne zadovoljavam kriterijume, kao što je kazao za onu knjigu. Spreman sam da prihvatim mnoge stvari u životu, ali na ponižavanje ne pristajem.

Na osnovu ovogodišnjih izbora sam zaključio da su kriterijumi i procedure u CANU takvi da se ja tu teško mogu uklopiti i "proći". Od stručnih referenci, važniji su povezani odnosi i interesi, dok lična netrpeljivost i sujeta mogu da blokiraju ulazak u CANU. Uz to idu nespremnost da se stane iza principa zbog straha od nezamjeranja, netalasanje kao princip, konformizam. Zbog toga sam Draganu Vukčeviću kazao da ne želim da budem član CANU. Ako može neko kao Dragan Radonjić da blokira moj izbor, to nije mjesto za mene.

Često se mogu čuti prigovori da CANU ćuti o aktuelnim problemima crnogorskog društva. U nedavnom reagovanju na ovu temu, neki od vodećih članova CANU su ćutanje pravdali time da se od CANU nije tražilo mišljenje. Da li se zaista treba čekati poziv, da bi se iskazao stav? Ono što je mnogima zaparalo uši jeste da su iz CANU naveli, kao opravdanje za ćutanje, da ne bi da ulaze u blato. Bojim se da se Crna Gora nalazi duboko u blatu i da CANU, možda prije svih, treba da zasuče rukave, ne bi li se izvukli iz tog blata. Što mari pa i da se malo uprljate, ako je to za dobrobit društva i države? Ako se u CANU ne može postići konsensus oko nekog pitanja, što iz CANU navode kao razlog za nejavljanje (preciznije, ćutanje), zašto članovi CANU ne bi izašli u javnost sa stavom u lično ime? Toga gotovo da nema, uz rijetke izuzetke. U čemu je problem?

Dužnost vodećih intelektualaca je da ne ćute o problemima s kojima se susreće neko društvo. Od njih se očekuje da ukažu na probleme, daju predloge i doprinos napretku. Slijedeći taj princip, pisao sam o raznim temama koje su se ticale mog stručnog i ličnog habitusa, gdje sam vjerovao da imam što da kažem. Pisao sam o štetnom projektu brana na Morači, sramotnoj presudi Apelacionog suda u slučaju Regionalnog vodovoda, o nepoštovanju vladavine prava, zamajavanju naroda nerealnim pričama o Prevlaci, štetnom sporazumu sa UAE, rasprodaji brodova Crnogorske plovidbe, slavljenju ratnih zločinaca… Moje kritike nikad nijesu bili selektivne, ili politički motivsane. Možda sam negdje pogriješio. Ali, nikad zbog loše namjere, ili nečijeg interesa. Nepogrešivi među smrtnicima ne postoje. Nepogrešivost je rezervisana za svece.

Dosta je bilo riječi o apanažama koje dobijaju članovi CANU. Oni koji me poznaju znaju da nikad nijesam trčao za novcem. Stekao sam dovoljno za sebe i porodicu, da možemo da vodimo normalan život. Više mi ne treba. Čemu? Radeći i živeći decenijama vani, u drugoj kulturi, bolje sam iz daleka vidio koliko su ljudi u Crnoj Gori "laki na pare". Možda griješim, ali mi se čini da nikad nije bilo ovako. Ili barem ne ovoliko.

Iz komentara na tekstove koji se mogu pročitati u medijima može se osjetiti veliko nezadovoljstvo radom CANU. Bezmalo svi komentari su veoma negativni. Vox populi. Nijesam siguran da li taj glas naroda dopire tamo gore. Do zone komfora. Iznad blata.

Iz pozitivnog ugla, ova debata može biti korisna za CANU. Umjesto pokušaja pravdanja, bilo bi svrsishodnije da se pokušaju napraviti reforme iznutra, kako bi se ispravili nedostaci i stvorili uslovi da CANU igra mnogo aktivniju i korisniju ulogu u društvenim procesima i napretku Crne Gore. Jedna od stvari koju bi, po meni, trebalo uraditi, jeste da se sredstva koja su se dosad davala članovima CANU u vidu apanaža, preusmjere kako bi se napravio fond koji bi koristili mladi naučnici iz Crne Gore. Mislim da je taj novac mnogo potrebniji mladim naučnicima koji su na početku karijere, nego članovima CANU, koji već imaju ostvarene karijere i primanja po drugim osnovama. Mnogo bolje bi bilo za imidž CANU ako bi ta inicijativa potekla od same CANU, a ne iz nevladinog sektora. To bi pomoglo da se sasijeku kritike o apanažama, koje se sada upućuju na adresu CANU. Time bi sami članovi CANU pokazali da im je dobrobit Crne Gore ispred ličnog materijalnog interesa.

Autor je profesor emeritus Pravnog fakulteta Kjušju univerziteta