Na Saudijsko-američkom investicionom forumu u novembru, Ilon Mask je skicirao budućnost u kojoj će vještačka inteligencija i humanoidni roboti obavljati gotovo sav posao. Novac će, sugerisao je, postati gotovo nebitan. Poslovi će biti “opcionalni”, više nalik hobijima poput baštovanstva. Mašine će izbrisati siromaštvo, jer će svi od države dobijati “univerzalni visoki prihod”.
Mask ni približno nije jedini tehnološki gigant sa ovakvom vizijom budućnosti. Demis Hasabis iz Google DeepMinda raduje se eri “radikalnog obilja”, u kojoj će vještačka inteligencija donijeti izuzetnu produktivnost i prosperitet, a dobit biti “pravedno” raspodijeljena. Mustafa Sulejman (Microsoft AI) zalaže se za “univerzalnu osnovnu obezbijeđenost”, koja bi pristup moćnim sistemima vještačke inteligencije i digitalnim uslugama tretirala gotovo kao pravo. A Sem Altman (OpenAI) predložio je “Američki fond jednakosti”, koji bi oporezovao velike kompanije i privatno zemljište po stopi od 2,5% godišnje, kako bi se svakom odraslom Amerikancu isplaćivala godišnja dividenda.
Jednostavno rečeno, vodeći arhitekti vještačke inteligencije otvoreno priznaju da stvaraju sisteme čiji bi uspjeh u generisanju materijalnog obilja mogao istovremeno da izbriše velike djelove tržišta rada. U njihovoj zamišljenoj budućnosti, “izvori kooperativnog bogatstva” biće toliko izdašni da će ljudi dobijati “prema svojim potrebama”, a ne prema broju sati koje provode na fabričkoj traci.
Ako vam posljednja rečenica zvuči poznato, to je zato što potiče od Karla Marksa. Jesu li najproslavljeniji predstavnici kapitalizma zapravo prikriveni socijalisti? U izvjesnom smislu - da. Ljudi koji stvaraju naprednu vještačku inteligenciju neuobičajeno su otvoreni kada je riječ o raspodjeli bogatstva. Oni prihvataju da će, ako mašine budu obavljale zadatke jeftinije od ljudi, udio rada u nacionalnom dohotku opasti. Ako plate nestanu, ljudima će da se prehrane i obezbijede krov nad glavom biti potreban drugi način, a ekonomiji novi mehanizmi za održavanje kupovne moći.
Ali pogledajte pažljivije predloge tehnoloških lidera i vidjećete da njihova prividna bliskost sa socijalizmom brzo blijedi. Altman se ne zalaže za radničku kontrolu nad OpenAI-jem, niti za javno vlasništvo nad infrastrukturom. On želi da države socijalizuju samo prinose. I dok bi “univerzalni visoki prihod” mogao pomoći da se plijen podijeli, čipovi, modeli i platforme koji taj plijen stvaraju ostali bi čvrsto u rukama nekolicine izuzetno bogatih.
To ne bi bio socijalizam kakvog poznajemo. Vrlo malobrojna elita posjedovala bi “komandne visine” vještačke inteligencije i svima ostalima dijelila ček ili neki oblik digitalnog sljedovanja. Taj iznos bi bio dovoljan za život, ali ne i da se dovede u pitanje moć onih na vrhu.
Ali, tvrdiće neki, ako je univerzalni prihod koji se nudi dovoljno visok da obezbijedi udoban život, nije ni važno ko posjeduje algoritme i data centre.
Postoje najmanje tri razloga za sumnju.
Prvo, rečeno nam je da će izdašne AI dividende stići tek kada se u potpunosti oslobode dobici u produktivnosti. Ali istorija nas uči da, jednom kada se bogatstvo i vlasništvo ukalupe, njihovi korisnici rijetko dobrovoljno pristaju da razblaže sopstvenu moć. Već sada, šačica AI i platformskih kompanija čini zapanjujuće veliki udio u globalnoj korporativnoj vrijednosti.
A šta je sa ogromnom većinom zemalja koje nemaju nijednu vodeću AI kompaniju? Ako se lokalna radna mjesta automatizuju, dok se profiti gomilaju u Kaliforniji, Sijetlu ili Šenženu, ko će tačno finansirati prihode njihovih građana? Osnivači AI kompanija upadljivo ćute o ovom pitanju
Do trenutka kada stigne bilo kakav ozbiljan program prihoda finansiranog vještačkom inteligencijom, veliki dio te vrijednosti biće već pretvoren u koncentrisani kapital i dinastičko bogatstvo. Očekivati od današnjih AI barona da u takvu strukturu naknadno ugrade egalitarizam, isto je kao da od vlasnika tekstilnih mlinova u viktorijansko doba tražite da izmisle državu blagostanja.
Drugo, čak i ako bi se neki oblik distributivne šeme zaista materijalizovao, šta je sa ogromnom većinom zemalja koje nemaju nijednu vodeću AI kompaniju? Ako se lokalna radna mjesta automatizuju, dok se profiti gomilaju u Kaliforniji, Sijetlu ili Šenženu, ko će tačno finansirati prihode njihovih građana? Osnivači AI kompanija upadljivo ćute o ovom pitanju.
Treće, mjesečna isplata - ma koliko izdašna bila - nije zamjena za smislen život. Rad je dugo bio jedan od glavnih načina na koji doprinosimo društvu. Kroz rad dokazujemo sebi i drugima da smo važni. On našim životima daje svrhu, strukturu i potvrdu. Bez njega, rizikujemo da postanemo društvo pasivnih posmatrača - dobro nahranjenih, trajno zabavljenih sadržajima koje generiše vještačka inteligencija i zbrinutih od strane humanoidnih robota, ali lišenih dostojanstva koje proizlazi iz brige za druge i osjećaja da smo potrebni.
Stipendija može da umiri; ali može biti i kresivo za pobunu. Stanovništvo koje je materijalno zbrinuto, a politički nemoćno, vjerovatno neće zauvijek ostati krotko.
Zato, čak i ako vlade pronađu način da obezbijede univerzalni visoki prihod i osiguraju smislen društveni udio u dobicima koje donosi vještačka inteligencija, odgovor na masovnu automatizaciju ne može se svesti na to da se oporezuju roboti i svima kupi nova “tesla”. Prihod jeste važan, ali je podjednako važna i djelatna moć.
To znači da bi trebalo osigurati da vlade i civilno društvo imaju kontrolu nad razvijajućim AI terenom. Pravila, ograničenja i zaštitne mjere ne smiju biti prepušteni moćnim arhitektama iz privatnog sektora. Štaviše, značajan dio bilo kakvog budućeg AI plijena trebalo bi da se troši na specifična dobra koja pripadaju “ljudskoj ekonomiji”: njegu, obrazovanje, umjetnost, lokalnu demokratiju. Cilj ne bi bio stvaranje besmislenih poslova, već održavanje ideje da građanstvo počiva na doprinosu.
I na kraju, potrebni su nam globalni mehanizmi kako bismo zemlje koje nemaju vodeće AI kompanije zaštitili od toga da postanu kolateralna šteta. Jedna od mogućih opcija bio bi Međunarodni AI dividenda fond, koji bi se finansirao skromnim nametom na profite ili upotrebu računarske snage najvećih AI i cloud kompanija, sa isplatama usmjerenim ka zemljama koje najviše stradaju od automatizacije. Takva šema bila bi nesavršena i politički zahtjevna za realizaciju, ali bi bar pružila odgovor na pitanje koje Mask i njegove kolege ignorišu: Ko plaća za sve ostale?
Tehnološki giganti nude nam budućnost socijalizma odozgo: oni zadržavaju sredstva za proizvodnju, mi dobijamo džeparac. Naš zadatak je da promovišemo demokratiju odozdo. To znači tražiti ne samo dio bogatstva koje donosi AI, već i moć da oblikujemo i kontrolišemo sredstva koja ga stvaraju.
Autorka je je počasna profesorica na UCL Policy Lab, gdje vodi istraživanja o vještačkoj inteligenciji
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
