Biblioteka Prosveta je bila moja čarobna kutija. Krajem šezdesetih uzimao sam slobodno knjige za djecu iz kompleta koji je kupila majka od trgovačkog putnika. Čitao sam ih redom. Naslov broj 23 bio je neobičan. „Knjiga o džungli“. Ime na koricama je bilo takođe nesvakidašnje. Džozef Radjard Kipling. U mom djetinjstvu nije bilo nikoga ko bi se tako zvao.
A tek likovi iz svijeta između korica! Ljudsko mladunče Mogli. To je bio moj najbolji drug. Hrabar i vedar dječak usred divljine. Moja bosanska varoš nije bila džungla, ali imala je u sebi nečeg divljeg - i razuzdanog i opasnog i lijepog. Mogao sam da razumijem Moglijev svijet.
Spadam u posljednje generacije koje su imale sreću da pročitaju knjigu prije nego što je Dizni ponudio svoju verziju crtanog filma, u kojoj su Mogli, panter Bagira, tigar Šir Kan i medvjed Balu vizuelno zamrznuti za sve ostale generacije. Na mom unutrašnjem platnu izgledali su drukčije.
Mogli je bio dječak koji je odrastao među vukovima. Čopor ga je odbacio. Ljudi ga nisu prihvatili. Mogli - čovjek koji je govorio zvjerinje, zmijske i ptičje jezike - platio je cijenu toga što je drugačiji. Naposljetku nije pripadao nikome. Sloboda je bila isto što i samoća. I ja sam bio došljak. Više nisam pripadao tamo odakle sam došao, a još nisam pripadao domicilnoj zajednici. Ali Mogli mi je pomogao da shvatim, da se ta priča ne dešava samo meni.
RADJARD KIPLING - ČEDO IMPERIJE
Tek mnogo kasnije saznao sam nešto o autoru. U djetinjstvu su stvarni i živi likovi iz knjiga, a ime autora tek čudan zapis na koricama.
Kipling je rođen u Indiji pod britanskom vlašću 1865. godine, u gradu koji se tada zvao Bombaj, a danas Mumbaj. I već me misao odvede drugom piscu - Luisu Bromfildu - i njegovom romanu „Noć u Bombaju“. Otresem tu misao na davno pročitanu knjigu koju je zatrpalo vrijeme - to brašno zaborava. Vraćam se Kiplingu.
On je bio prvo dijete Alis i Džona Lokvuda Kiplinga. Otac je bio vajar, ilustrator i autor. Bračni par se preselio u Bombaj da bi otac postao predavač u Umjetničkoj školi koju je osnovao indijski preduzetnik iranskog porijekla Džidžiboj Džamsetdži. Bio je to prvi čovjek u Britanskoj Indiji kojem je dodijeljena plemićka titula i kojem su se obraćali sa „ser“.
Dječak Radjard i njegova mlađa sestra Alis imali su portugalsku dadilju i indijskog slugu. Mada je sluga pripadao najnižoj hinduističkoj kasti, pa je zapošljavanje takvog osoblja bilo smatrano nepristojnim, porodica je imala finansijske poteškoće i zanemarila je kastinske konvencije. Ostaće zabilježeno da je dječak osjećao engleski kao strani jezik.
Roditelji djecu šalju na desetogodišnje školovanje u Veliku Britaniju, kada je Radjardu pet godina. Za dječaka je to bilo protjerivanje iz raja. Mladi gospodin Kipling koji se 1882. vratio u Indiju počeo je odmah da radi kao novinar. Dolazak u Bombaj doživio je kao olakšanje. Njegova majka je o svom trošku objavila njegove pjesme. On je to saznao naknadno.
Putovao je Indijom i objavljivao tekstove o tome. Uskoro je stekao ime kao hroničar Britanske Indije. Pristupio je masonskoj loži. Simbolika slobodnog zidarstva prožeće neka njegova djela.
KNJIŽEVNA SLAVA
U Englesku se vratio kao već poznat novinar i pisac šest knjiga kratkih priča, da bi 1890. objavio je svoj prvi roman „Svjetlost se ugasila“. To djelo je ostalo nezapaženo i tek je docnija slava autora skrenula pažnju na njega.
Priča iz tog vremena „Čovjek koji je htio da bude kralj“ poslužila je značajnom filmskom režiseru Džonu Hjustonu kao osnova za istoimeni film, snimljen 1975.
U Engleskoj je odmah primljen u značajne književne krugove, tada poznati pisci kao što su Henri Rajder Hagard ili Henri Džejms založili su se za njega. Ne treba potcijeniti ni njegovo učešće u masonskim ložama.
Godine 1892. stupio je u brak sa Amerikankom Kerolajn Balestir. Svi su je zvali Keri. Mladi bračni par pošao je na put oko svijeta, ali su stigli samo do Amerike, jer su veliki novac izgubili na berzi. Dobili su troje djece. Naredne četiri godine živjeli su na imanju u Vermontu, gdje su 1894. i 1895. nastala oba dijela Knjige o džungli.
Godine 1896. Kiplinzi se vraćaju u Englesku. Razlog je neprijatna porodična parnica oko nasljeđa, koja se provlači kroz bulevarsku štampu - pisac Kipling je već neka vrsta književne pop-zvijezde pod stalnom prismotrom novinara.
Kipling je 1898. otišao na putovanje po Africi. Tamo se sprijateljio sa Sesilom Džonom Roudsom, osnivačem države bijelaca na jugu Afrike, koja je po njemu dobila ime - Rodezija. Sasvim u duhu vremena, Rouds je Britance smatrao prvom rasom svijeta. Politički ideal mu je bilo ujedinjenju anglo-američkog svijeta pod zajedničkom imperijalističkom vlašću. Nesumnjivo je i Kipling slično mislio. Te godine je svojim patriotskim pjesmama poput „Breme bijelog čovjeka“ postao slavljeni, a docnije osporavani borac za Britansko Carstvo.
SMRT DJEVOJČICE ZBOG KOJE JE PISAO KNJIGE ZA DJECU
Njegova supruga je u zimu 1899. godine insistirala na porodičnoj posjeti Americi. Otac i djeca su se na putovanju po neobično oštroj zimi teško razboljeli. Kipling je bolovao u njujorškom hotelu, opsjednut fanovima i novinarima. Želje za brzo ozdravljenje dolazile su sa svih strana. Slale su ih i kolege poput Artura Konana Dojla, ali i suvereni kao što je njemački car Vilhelm II. Slava nije pomogla. Najstarija ćerka je umrla. Za njenu smrt je Kipling do kraja života krivio suprugu.
Bijeg u pisanje je bio uspješan. Niz kratkih priča kao što je „Izgubljena legija“ donose mu reputaciju majstora ove forme.
Roman „Kim“ nastaje 1901. Radnja se odvija u Lahoru, glavnom gradu danas pakistanskog dijela Pendžaba. Irskog dječaka koji kao siroče raste na ulicama tog grada, svi vide kao „domoroca“. Kim je proputovao Indiju.
Ovaj roman je najkompleksnije Kiplingovo djelo. Učvrstilo je njegovu svjetsku slavu. Dovoljno je reći da je to bila omiljena knjiga Džavaharlala Nehrua, koji je poslije Gandija, najznačajniji borac za indijsku nezavisnost.
Za vrijeme Drugog burskog rata u kojem je Velika Britanija anektirala burske teritorije na jugu Afrike, domogavši se tako nalazišta dijamanata, Kipling je od 1900. duže boravio u tom području kao ratni izvještač. On u isto vrijeme objavljuje i zbirke poezije. Jedna od njegovih najpopularnijih pjesama „Ako“ nastala je u tom periodu.
Kruna njegovog književnog rada došla je rano - tek je zakoračio u petu deceniju života. Godine 1907. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
PRIHVATI BREME BIJELOG ČOVJEKA
Kako je pisac svevremene knjige za djecu, prvi pisac engleskog jezika koji je sa samo 42 godine dobio Nobelovu nagradu, postao pjesnik britanskog imperijalizma? I odbojan lik za sve antiimperijalistički i antikolonijalno orijentisane intelektualce? Naznake da je Kipling bio duboko prožet idejama o bijeloj anglosaksonskoj superiornosti mogle su se iščitati i ranije iz njegovog djela. Njegova „Balada o Istoku i Zapadu“ je bila poprilično jasna: „Oh, Istok je Istok, Zapad je Zapad, i nikada se neće sresti“. Meni se čini da od ovog stiha do mračne hipoteze o neizbježnom sukobu civilizacija Samjuela P. Hantingtona vodi vidljiva misaona staza.
Kipling 1899. objavljuje imperijalističku himnu sa prizvukom rasizma: Breme bijelog čovjeka. Malo ljudi danas zna da se Kipling u pjesmi zapravo obraća Sjedinjenim Državama u usponu. Vašington je upravo oružjem protjerao Španiju sa Filipina i Kube, preuzimajući hegemonijalnu ulogu tamo gdje su potrošene evropske kolonijalne sile morale da pokleknu. Od Španaca i Britanaca Amerikanci moraju da preuzmu „breme bijelog čovjeka“, civilizovanje onih naroda koji su, kako Kipling kaže u pjesmi „pola djeca, a pola đavoli“. Da bi od njih dobili nagradu:
Prijekor onih koje unapređuješ,
Mržnju onih koje štitiš
Ti „mrzovoljni narodi“ neće umjeti da cijene žrtvu koju podnosi bijeli čovjek, vodeći ih. „Take up the White Man's burden“. To je mješavina etičkog misionarstva i imperijalno-patriotskog kiča kojim su se tješili britanski vojnici i kolonisti na egzotičnim tačkama planete, tamo gdje su golom silom poboli britansku zastavu. Zapravo, ta je pjesma svedena na kulturni alibi za surovu imperijalističku praksu.
PRVI SVJETSKI RAT - SMRT DJEČAKA
Kipling se početkom Prvog svjetskog rata stavlja na raspolaganje londonskom odjeljenju za propagandu. Tamo je u društvu kreme književne Britanije. Nagovara svog još maloljetnog, kratkovidog sina da se prijavi kao dobrovoljac, pomaže mu da navede pogrešan datum rođenja, da bi bio primljen. Sin Džon je poginuo u prvoj akciji u Francuskoj1915. Mučen grižom savjesti, Kipling je na sinovljevom nadgrobnom spomeniku ostavio zapis: „Ako neko pita, zašto smo umrli, recite mu - jer su naši očevi lagali“.
Ukoliko se osvrnemo na vrijeme i istorijski kontekst u kojem je pjesma nastala, iznenadiće nas činjenica da je, na primjer, Tomas Vudro Vilson, američki predsjednik u dva mandata koji je poslije Prvog svjetskog rata slavljen kao apostol prava naroda na samoopredjeljenje, to pravo primijenio isključivo na evropske narode. Nadali su se ljudi u Indiji, Egiptu, i u mnogim drugim zemljama. Ali svima ostalima je osporavao punoljetstvo: „Oni su djeca, a mi smo odrasli ljudi“. Takva američka elita je američkom intevencionizmu u decenijama koje slijede samo prigodno navlačila moralno ruho, učeći od bivših kolonijalnih gospodara, Britanaca.
Sa druge strane, Kipling je sa odbojnošću pratio uspon Njemačkog Carstva i njegove imperijalističke ambicije. Kada su nacisti u Njemačkoj usvojili dalekoistočne simbole kao što je kukasti krst, pisac je odmah naredio da se svi indijski sunčevi točkovi - izvorne svastike - uklone sa njegovih knjiga. Hitler mu se gadio.
Velikog, kontroverznog pisca žuta štampa nije ostavljala na miru. Čak su za njegova života objavili vijest o tome da je umro. On je cinično prokomentarisao da ne zaborave da ga uklone sa liste pretplatnika. U sve većem nesporazumu sa svijetom, spalio je pred kraj života brojne rukopise, pisma i dnevnike.
Ko zna šta je sve otišlo u dim.
U SUMNJI VIDIŠ TRAG ISTINE
Kada je umro 1936. Kipling je sahranjen u Vestminsteru. Kao što dolikuje jednom od najznačajnijih pjesnika razdoblja nazvanog Pax Britannica - Britanski mir. Društvo mu prave Dikens, Hendl, Njutn, Darvin, Stiven Hoking. I britanski kraljevi. Britanska Imperija ga je nadživjela samo za još poneku deceniju. U Indiji se pojavio čovjek koji je demantovao imperijalne predrasude o porobljenim narodima - Mohandas Karamčad Gandi. Veliki indijski pjesnik Rabindranat Tagor nazvao ga je Mahatma - Velika Duša. Gandi je bio samo četiri godine mlađi od Kiplinga i nenasilnim otporom je sahranio britansku vlast u Indiji. To je za bio početak kraja Imperije. Da li bi Kipling razumio promjene u tom svijetu?
Šta li bi tek rekao o današnjim političarima koji ne poštuju nikakve zakone, čak ni zakone džungle, a kamoli međunarodno pravo. Ponovo se oslanjaju na golu silu, pravo jačega bez bilo kakvog kodeksa.
Džejms Džojs ga je upoređivao sa Tolstojem. Džordž Orvel ga je nazvao „dobrim lošim pjesnikom“. Borhes ga je smatrao „kritičkim bardom britanskog Svetskog carstva“. Argentinac je možda bio najprecizniji, jer je kod Britanaca prepoznao refleks potiskivanja: „Njegovi sunarodnici mu nisu nikada do kraja oprostili njegovo stalno pozivanje na Imperiju“.
Prije nekoliko godina u Engleskoj su aktivisti prekrečili grafit sa poznatom Kiplingovom pjesmom: „Ako“, mada ta pjesma nema direktne imperijalne konotacije kao „Breme bijelog čovjeka“. Ispalo je na kraju da je Kiplingovo djelo u budućnost ponijelo breme sopstvenih zabluda. Britanska Imperija mu je bila dom. Kiplingova književnost je stoga na specifičan način i neka vrsta epitafa bivšoj imperiji.
Ako možeš da sačuvaš razum, kada oko tebe
Svi drugi ga gube i za to te krive,
Kad sumnjaju ako vjeruješ u sebe,
A u sumnji vidiš trag istine žive
Jedna od poruka sa početka pjesme za mene je potpuno prihvatljiva. U svakoj sumnji živi istina. Pa čak i kada sumnjam u tvorca jednog od mojih najboljih drugova iz djetinjstva - Moglija.
Bonus video:
