Film „Narod protiv Larija Flinta“ koji je potpisao Miloš Forman, pripovijeda život osnivača prvog pornografskog časopisa u Sjedinjenim Državama. Časopis je zaista postojao i Flint je zaista bio čovjek koji se obogatio jer je Americi prodavao golotinju i koituse.
Ali film govori i o slobodi. O slobodi čije jemstvo jeste zabilježeno u Prvom amandmanu američkog Ustava: "Kongres neće donositi nikakav zakon koji se odnosi na uspostavljanje religije ili zabranu slobodnog vršenja iste; ili ograničavanje slobode govora, ili štampe; ili prava ljudi na mirno okupljanje ili na podnošenje peticije Vladi za ispravku nepravdi“.
FEKALNO POREĐENJE
Upravo iz tog filma potiče jedna od najpoznatijih filmskih izreka o ljudima koji rado iznose svoje mišljenje, bez prethodnog razmišljanja. „Mišljenje je kao prkno, svako ga ima“. Od toga je nastala začudo ublažena balkanska verzija, u kojoj se prkno pretvorio u dupe – zgodnije je za citiranje bez stida. Ali mu oduzima dadaističku žaoku.
Zbog čega je važno da se sjetimo filma koji je snimljen prije tačno trideset godina i replike koja je postala narodna poslovica gdje god se film prikazivao? Zato što smo u ove tri decenije duboko zakoračili u digitalnu civilizaciju koja bi se mogla definisati i kao civilizacija algoritamskog podsticanja dupeta da progovori. Ovdje moram da se prisjetim šta mi je majka govorila kada ne bih oćutao kada je valjalo držati jezik za zubima: „Ti bi progovorio i na dupe“.
Dakle, duboko smo zagazili u kloaku iznošenja mišljenja, bez prethodnog razmišljanja. Svako, pa i najbanalnije mišljenje ima u novom, vrlom digitalnom svijetu apodiktički karakter. Apodiktičko (od grč. apodeiktikós – dokaziv, jasan) označava nešto što je neosporno, apsolutno sigurno, nužno istinito i očigledno.
Takav nastup bez trunke sumnje ili mogućnosti suprotstavljanja danas je najrasprostranjeniji oblik elektronske komunikacije. Svako na društvenim mrežama izneseno mišljenje, pa i ono koje je kao neoprano dupe – nepristojno, nehigijensko, vulgarno i neodgovorno – smatra za sebe da je apodiktičko.
PREDUBJEĐENJE PRERUŠENO U MIŠLJENJE
Pritom smo žrtve zbrke pojmova. „Mišljenje“ nije rezultat procesa refleksije, analize ili zapitanosti. To što današnji čovjek nosi kao štit ispred sebe, govoreći da ima pravo na sopstveno mišljenje, zapravo nije mišljenje već stav. Šta je stav? Zacementirano mišljenje. Dok mišljenje ima gipkost, mijenja se katkad poput vremenske prognoze, u zavisnosti od argumenata, okolnosti i inteligencije, stav je povezan sa dubljim strukturama naše psihe – emocija, uvjerenje, saznanje, oponašanje i ponašanje – pretvoreni su u smjesu zvanu vrijednosni stav. Pošto su nam naši stavovi važni – njihova revizija je traumatično iskustvo – mi ih unaprijed proglašavamo mišljenjem. Sučeljeni sa drugim stavovima, mi ne razmišljamo, nego branimo svoje. To nije dijalog, to je verbalni okršaj.
Zato su tragikomični pozivi političara na dijalog, jer im u svakodnevnoj medijskoj praksi psovanje protivnika služi za afektivnu sinhronizaciju svog obora. Podsticanje na verbalne ratove jedva da je skriveno u svijetu postistine. Zato tvrđave apodiktičkih stavova i ne služe bilo kakvoj razmjeni. Nikada nisu ni bile tako zamišljene. „Mišljenja“ koja su, kako saznajemo u priči o Lariju Flintu, kao prkna, jer ih svako ima, služe kao topovi na tim tvrđavama. Nije čudo što je verbalna paljba sa tih digitalnih ili medijskih kula ravna logoreji – jezičkom prolivu.
REŽANJE PREDVODNIKA
Kako smo došli do te tačke? Stav je lakše imati. Razmišljati je teže. Za stav je dovoljno da preuzmete vrijednosni set autoriteta ili grupe kojoj pripadate. Najčešće ponavljano mišljenje u grupi izazvaće refleks svrstavanja u čopor. Tu je toplije.
Ako vam informisanost, obrazovanje, pamet i savjest kažu da je vaš stav pogrešan, imate dvije mogućnosti. Da postanete cinik, ili da revidirate stav. Ovo drugo podrazumijeva proces udaljavanja od čoporativnog duha. Zato je svijet ipak pun cinika koji obitavaju u zoni komfora.
Katkad osobe sumnjivih moralnih kvaliteta nazivaju djevojke i mladiće koji traže pravdu – ustašama, znajući da je to besmislica. Ali su dovoljno cinični da razumiju mehanizam koji pokreću: čopor pasa mirno prolazi kraj čovjeka, ako predvodnik ne zareži. Ako on iz bilo kojeg razloga ipak zareži – polažući pravo na teritoriju i resurse, ističući svoje liderstvo, pokušavajući da protjera uljeza u svom zabranu – situacija postaje opasna. Sljedbenici instinktivno počinju da se takmiče u režanju, kevtanju, lajanju, ulagujući se autoritetu i potvrđujući identitet – pripadnost čoporu. Uspostavlja se hijerarhija agresivne lojalnosti. Tada je samo pitanje vremena kada će da uslijedi krvavi ujed.
Svako od nas zna, da je lukavstvo odsustva mišljenja koje se krije iza „prava na mišljenje“ najčešća praksa, kako u kafani tako i u javnom digitalnom prostoru. Pravo na mišljenje je zapravo – pravo na navijački stav. Drugi nije potencijalni podsticaj za traženje odgovora na naša pitanja. Drugi mora da potvrdi odgovor smišljen tuđom glavom, prije bilo kakvog mišljenja. Ako propituje logičnost, smislenost takvog odgovora, drugi nije „naš“ već „njihov“. Dakle temeljno pogrešan kao čovjek.
Kada se na nekoj platformi okupi gomila luzera, oni se psovanjem boljih od sebe uvijek osjećaju kao pobjednici. Njima su dovoljni čoporativni stavovi. Sumnja je izdaja. Pitanja grijeh.
Izgubili smo radoznalost, pretpostavku učenja, da bismo uvijek bili u pravu. I od toga smo umorni. Jer glumimo mišljenje, ponavljajući tuđe formule spasa, zastupamo stavove bez trunčice radosti u preispitivanju sebe i drugih, bez razgovora.
To je naš odgovor na novu neprozirnost, na višak izbora – od samoposluge, preko onlajn šopinga, do partijskog spektra. Na višak slobode. Zacementirani stavovi u digitalnoj džungli.
ZLO SE RAĐA IZ ODSUSTVA MIŠLJENJA
Skloni smo odgovorima prije svakog pitanja. Čini mi se da je Gadamerova misao zaboravljena – pitanje otvara horizont, odgovor ga zatvara. Ili misao Hane Arent da zlo često ne dolazi iz uvjerenja, već iz odsustva mišljenja. Brzi sudovi na koje su nas osudili algoritmi jesu oblik intelektualne lijenosti. Jedino kritičko mišljenje umije da dovede u pitanje rasprostranjene samorazumljivosti. Da nije tako, da ne postoji otpor „konačnim istinama“, još uvijek bismo živjeli u pećinama. Pošto svaki odgovor u sebi čuva ponešto nerazjašnjeno i neizrečeno, on dijalektički porađa nova pitanja. Ako ih ne vidimo, onda smo slijepi idolopoklonici postojećeg poretka stvari. Ako ih vidimo, ali ne priznajemo, onda smo majstori pasotizma. Sociopate, daltonisti za tuđe emocije i društvene moralne vrijednosti.
U društvu performansa važne su količina i brzina. A pitanje koje nas konstituiše u našoj ljudskosti – zašto? – jednostavno ne postoji. Zato su ljudi koji razmišljaju ranjivi. Ljudi koji postavljaju pitanja nisu omiljeni članovi zajednice.
Istinski filozofi ne mogu da nas zabave na Instagramu. Oni sumnjaju u klimav temelj na kojem mi gradimo našu kuću lažnog uživanja. Ni mistici nisu dobar materijal za današnje vrijeme. Oni ćutnjom izražavaju poštovanje prema onome što ljudski um ne može obuhvatiti. Ni jedni ni drugi ne prihvataju ono brbljanje na tvrđavama sa kojih glasno pucaju topovska „mišljenja“.
Filozof bi da uobliči misao, koja je dugo podzemno putovala kao ponornica, u ljudski jezik. Mistik bi da u tišini osjeti ono što je prije jezika. Budizam ne cijeni pitanja koja hrane ego, već ona koja nas oslobađaju.
Apofatično ćutanje u pravoslavnoj mistici jeste praksa u kojoj se božansko može osjetiti ali ne i izraziti. Božji sjaj počinje tamo gdje završava jezik. Novokomponovani hrišćani o tome nemaju pojma, trošeći riječi kao na pokretnoj traci. Brbljanje udaljava od Boga, makar to bilo pseudopobožno naklapanje.
NAJGUŠĆA MATERIJA SMISLA
I ovdje dolazimo do neizrecivog. U njemu se ukrštaju hiljadugodišnje tradicije mistika i pjesnika. Pjesništvo je kao praksa prije svega zgušnjavanje jezika. I kao takvo potpuno nespojivo sa apodiktičkim instant-stavovima o svemu i svačemu – ponajprije o tome o čemu nemamo pojma. Pjesništvo je najgušća materija smisla. Zato nikada ne može da bude ubrzano po volji algoritma. Nije emotivno dovoljno predvidljivo, nije jednoznačno, ne nudi jeftinu identifikaciju. Ili ste možda čuli za viralne Popine stihove? Helderlina kao tiktokersku zvijezdu?
Kad smo već kod Helderlina, on je u Hiperionu ostavio zapis da je jezik veliko obilje. „Ali najbolje uvijek ostaje na osami, počiva u svojoj dubini kao biser na dnu mora“.
Redukcionim postupkom jezik se kleše sve do vitkog tijela pjesme. U svijetu viška riječi, viška stavova, viška „mišljenja“ to je skandalozno i stoga – marginalno. Osim toga, pjesništvo računa na neizrecivo, ne može bez njega, onako kako Eros ne može bez Tanatosa.
Pjesma pravi prostor u jeziku, gdje on može da ostane živ. Ona objedinjava sumnju, pitanje i ćutanje. Čuva smisao, onu mudrost koju smo, kako kaže Eliot, izgubili u znanju. Ili kako kaže Sloterdajk – ne radi se o tome da saznamo što više, već da se ne skamenimo od toga što znamo. Digitalna hiperinformisanost je povezana sa našom ravnodušnošću, sa našim prihvatanjem igre u kojoj se za pažnju nadmeću predubjeđenja prerušena u mišljenje. Koje je kao prkno. Svako ga ima.
Kad smo se već sjetili Larija Flinta, pionira američke pornografske štampe, red je da kažemo šta je odlučio sud pred kojim se našao, jer je napisao o nekom tipu da je opštio sa svojom majkom. Da li Prvi amandman o slobodi govora pokriva razvratničko vrijeđanje?
Da. Sud je tako odlučio. Lari Flint je znao šta je na kocki: „Ako Prvi amandman štiti vreću govana kao što sam ja, onda će zaštititi sve vas, jer ja sam najgori slučaj!“
Sloboda bez odgovornosti – mi odavno živimo u Flintovom svijetu. U njemu vreće govana svoj sadržaj šire bez posljedica tako što na tim vrećama nalijepe etiketu „moje mišljenje“.
U tom toksičnom univerzumu smisao se povukao na marginu, da bi preživio. Sloboda nije pogrešna. Ali bez odgovornosti nije ni ispravna. Bez društvenog dogovora o tome kako ćemo se ophoditi jedni prema drugima, svi ćemo se prije ili kasnije pretvoriti u flintovske vreće govana. Ili u pustinjake.
Ipak pjesništvo zna bolji put kroz te nedoumice o slobodi, jeziku, pravom i pogrešnom životu. Jedan od najvećih mistika i pjesnika, kojeg je čovječanstvo imalo, Rumi, kaže: S one strane ispravnog i pogrešnog postoji jedno polje. Tamo ću te sresti.
Bonus video:
