Amara sam upoznao u Nišu. Obojica smo bili učesnici Sićevačke književne kolonije. Prije našeg susreta bio mi je već na dvostruki način dobar poznanik. Najprije je to bilo tek ime ispod nekoliko pjesama na koje sam nabasao na raznim književnim platformama na internetu. A onda je ušao u moju dnevnu sobu kada sam prije godinu dana uključio televizor da bih pogledao Utisak nedelje. Naočit momak iz Novog Pazara bio je jedan od predstavnika pobunjenih studenata – nove društvene snage u Srbiji koja sve do danas traži pravdu i zakonitost. Ne znam da li oni to tako vide, ali ja ih od samog početka zovem – Ustavobranitelji.
Ranije sam, upoznavši pjesnikinju Nadiju Rebronju u nekoj književnoj prilici, u razgovoru čuo i njegovo ime – mladu književnu zvijezdu iz Novog Pazara je Nadija, naravno, preporučila kao već afirmisanog mladog pjesnika. Na brušenju tog dragog kamena radili su, svako na svoj način, vrhunski književnici Enes Halilović i Zvonko Karanović u svojim pjesničkim radionicama.
U Nišu smo imali sobe u jednom domu hotelskog tipa. Organizator je promijenio prvobitni plan – trebalo je da noćimo u Sićevu, ali tamo je nestalo vode. Bilo mi je žao zbog toga, jer sam vrlo kratko boravio u selu koje je očaralo još Nadeždu Petrović. Ipak, stigao sam da uhvatim nekoliko magičnih trenutaka na mjestu koje umije ljepotom da oduzme dah.
Dolje, u Nišu, dok je Amar na recepciji uzimao ključ, vidio sam šta je moć televizije. Portir i domar su ga prepoznali. I bilo im je važno da to kažu. I da pohvale Amara i njegove drugarice i drugove. Ono što sam prepoznao u očima tih ljudi, dok su iskreno pričali s Amarom, ne može da proizvede nijedna ideologija ili propaganda. Vidio sam nadu.
Poslije književnog nastupa u Niškom kulturnom centru družili smo se taman toliko da razmijenimo knjige – ritual koji se transgeneracijski njeguje u književnoj zajednici jednog jezika.
Bilo je vremena da ga pitam poznaje li mog dobrog druga, Refika Ličinu, jednog od najboljih pjesnika i pisaca iz njegovih krajeva koji živi u Švedskoj. I, naravno, neizbježno pitanje – odakle su Ličine? "Naravno! Refik je rođen u Radmancima, gdje i moj otac, stariji kažu da su Ličine iz tog mjesta svi neki rod. Pored toga, Refik mi je i po ovoj, književnoj liniji rod, ono što je on pisao me je mnogo puta oduševilo. Čitao sam ga i prije nego što sam počeo da pišem i objavljujem, čak i prije nego što sam ga upoznao. Smatram ga i prijateljem."
Nisam nikada bio u tom mjestu, pa sam rado saslušao objašnjenje: "To mjesto, Radmance, to je nadomak Petnjice, Bihor. Taj Bihor, Sijarićev, Rebronjin, Refikov, moj, to je mjesto neprestanih čuda. Čak i u Novom Pazaru dosta imam kontakta s ljudima porijeklom iz Bihora. Važne su mi Ličine, izuzetno, neki od njih su u jednoj mojoj poemi."
Naravno, mogao bih dodati tom nizu brojna imena, ali ću se zadržati na onome što sam čitao i što cijenim – Faiz Softić i Safet Sijarić. Na um mi pada da su moji po ocu iz geografski bliskog kraja na Limu, te da su tamo nanizana mjesta u kojima su se rađali pisci kao što su Zogović, Lalić ili Bulatović. Time se pojačava zagonetka ovog dijela svijeta koji daje natprosječan broj obdarenih ljudi.
Napravio sam selfi s Amarom za uspomenu i obećao mu da ću se javiti.
Poželio sam tada u Nišu da porazgovaramo malo duže, imao sam pitanja, ali književna zbivanja nisu mjesta gdje se vode takvi razgovori – vrijeme se brzo potroši između bine i kafane. Pročitao sam knjigu kasnije, na svojim putovanjima, pjesmu po pjesmu. Natprosječan broj dobrih i nekoliko antologijskih pjesama. Tako se Amar za mene kao veoma mlad upisao u mapu zrelih pjesnika mog jezika.
Namjeravao sam da se javim mnogo ranije – početkom novembra. Ali tada je došla godišnjica pada nadstrešnice u Novom Sadu. Želio sam da se razgovor posveti prije svega njegovom književnom radu i doživljaju svijeta, pa sam odgodio svoju namjeru da ga pitam to što me zanima.
Premjeravanje zavičaja
Knjiga "Pouzdano merenje" bi se mogla nazvati drugim prvijencem Amara Ličine. Prije nje je 2022. izašla knjiga "Mera stvari" koja je dobila nagradu "Matićev šal" i na neki način nagovijestila ovu drugu. Nekoliko pjesama iz prve knjige je i preneseno u nju. Druga knjiga je zapravo posljedica nagrade na 56. Festivalu mladih u Vrbasu pretprošle godine.
Za nekoliko pjesama bih volio da sam ih ja napisao. Jedna od njih je "Pripreme za svitanje". Još jedna "Zavičaj". Poema "Ljudi" me je podsjetila na najbolje stranice koje je napisao Sinan Gudžević.
Kako Amar doživljava nagrade? Pragmatično: "Ako nagrađena knjiga bude imala jednog jedinog čitaoca više zbog te nagrade, onda to ima smisla."
Pero Zubac je za "Pouzdano merenje" ispravno primijetio: "Dakle, ova knjiga je umno skrojen projekat drugačije knjige pjesama. Ni nalik na neku ranije pročitanu. Čarolija je u unikatnosti. A to valja ostvariti."
Tu dolazimo do osnovnog temelja Amarovih stihova – bez obzira na to da li koketiraju s japanskom lapidarnošću ili se usuđuju da se pruže do poeme, ovi zapisi su utemeljeni na izrazitoj umjetničkoj inteligenciji. Ona se vješto skriva iza humora, neobičnih slika, apsurdnih obrata. Ali je uvijek tu i drži na okupu Amarov pjesnički svijet.
Amar Ličina je dijete ovog milenijuma. Njega je i nazvao svojim zavičajem. Ne nosi kao mi stariji preteški prtljag devedesetih, digitalna era je njegovo prirodno okruženje. "Moj zavičaj je mlado mjesto, u njega su se doselili svi oni kojima je zavičaj dvadeseti vijek, to im ne daje za pravo da drže pridike, ali oni to svakako rade, još i žale za zavičajem, bar onim centralnim dijelom njega", zapisao je pjesnik rođen 2001.
Izgleda da nas, djecu prošlog vijeka, Amar Ličina bez zadnje namjere proziva, vjerovatno s pravom. Uljezi u ovom stoljeću (koje je njegov dom), generacijski smo u njega unijeli otrovne narative devedesetih. Ili smo se očajanjem manjine uzaludno borili protiv njih. Sada Amarova generacija mora da resetuje zemlju.
Poezija je ipak nešto jako staro, za mnoge i staromodno. Pitam Amara otkud ljubav prema toj ocvaloj dami. A pjesnik bez razmišljanja citira Boru Stankovića: "Staro, staro mi dajte!" Kaže da jeste dijete svog vremena, ali da bi između ekrana i knjige – uvijek izabrao knjigu. U kratkoj biografiji na koricama knjige Amar pored pjesničkih referenci duhovito stavlja i jednu sportsku: "Navija isključivo za FK Novi Pazar". Objašnjava sličnost čitanja i navijanja: "Ne razumijem kako ljudi, naročito u manjim gradovima, nekada radije gledaju prenos utakmice koja se igra u njihovom gradu, pa čak i da je izuzetno hladno ili toplo, u tome je draž". I fudbal i knjiga uživo su za mladog ovomilenijumskog pjesnika bolji od onih na ekranu. Zavičaj, bez obzira na to kako ga shvatimo u Amarovom ključu, kao ovaj vijek ili konkretno kao Novi Pazar, kao jezik, nepromjenjivi je okvir, to je jednačina kojoj se valja posvetiti: "Šta god ja o njemu mislio, moram ga voljeti jer najvjerovatnije neću živ izaći iz zavičaja". Tako glasi poenta pjesme "Zavičaj".
Lice poezije, lice pobune
A društveni angažman? Zahvaljujući gostovanjima na televiziji Amar Ličina je postao jedno od prepoznatljivih lica studentske pobune. Prija li to? "Prija momenat u kojem vidite pozitivne rezultate borbe, koliko god mali bili. Tapšanje po ramenu nekada zasmeta, a nekada bude dobrodošlo i povrati energiju". Amar kaže da ta vrsta prepoznatljivosti, naravno, ima i svoju nezgodnu stranu: "U momentima kada predstavljam svoje knjige želim da književnost bude u fokusu i da ostale stvari bar malo ostavimo po strani".
A sirenski zov politike? Da li Amar može sebe da vidi u poslaničkoj klupi? "Praktičnom, stranačkom, politikom se, bar ostanem li ove pameti, nikada neću baviti. Ipak, definitivno ću biti uključen u zajednicu i ukazivati na važnost univerziteta u istoj toj zajednici, to je iznad politike, to je pitanje načina našeg života". Ovaj stav sasvim je u skladu s njegovom pjesmom "Granice" u kojoj vizantijski car Vespazijan na samrti kaže: "Mislim da postajem bog!" A pjesnik dopisuje: "Demanti je brzo stigao. Ostavi nas, Bože, od prestola daleko!"
Presto kao simbol apsolutne moći neka je vrsta civilizacijske toksične tačke, mjesto koje valja izbjegavati, jer i od jakih karaktera pravi megalomane, a slabiće uz to čini i nepotrebno okrutnim. Iz toga Amar pronicljivo zaključuje i u životu i u poeziji da je blizina moći pogubna.
Jedan jezik
Ovaj pjesnik ima povjerenja u riječ, lišen je sumnjičavosti koju su iskustveno naučili pjesnici prošlog vijeka: "Trenutno je u poeziji sve prisutno i poezija definitivno pokazuje da je najvitalniji dio naše kulture".
Amar piše ekavskom varijantom. Ali u pjesmi "Slovo o belini" iskrsava majčino "mlijeko". Kao da se pjesnik suvereno igra malim razlikama, dovodeći ih u plodotvoran odnos. "Tu postoji nešto što je odlika govora mog mjesta rođenja, a to je ravnomjerna upotreba ekavice i ijekavice, ćirilice i latinice. Meni je to prirodno, dok u pisanju više koristim ekavicu", kaže Amar. Slutim da je za njega pojam "naša kultura" daleko širi od pukog etno-konfesionalnog okvira, mada uključuje i njega. Zato ga izlažem pitanju koje zapravo ne bi imalo smisla da dominantni kulturni tokovi na prostorima zajedničkog jezika još uvijek ne rade na esencijalizaciji malih razlika. Da li ga svrstavaju u bošnjačku ili srpsku poeziju? I kako on to vidi? Odgovor je mudar. Najprije kaže da je upravo ovo pitanje često idealan teren da književnosti priđu oni koji nisu stvarno zainteresovani za nju. Ali umjesto uobičajenog "ili-ili" Amar naznačava jedno moguće "i-i": "Ako se nekada negdje nekom finom prilikom povede pitanje kome ja pripadam, mislim da bi adekvatan odgovor bio – onima koji me čitaju. Poezija je do sada objavljivana u generacijskim i drugim izborima s oba predznaka. Studiram srpsku književnost, a moji pisci su i Goran Petrović i Dževad Karahasan. To je za mene jedno".
Amar posmatra širu sliku, vrenje u Srbiji i naizgled neizvjesnu budućnost, s opreznim optimizmom: "Volio bih da kolektivno beznađe i sumanutost što zapljuskuje skoro cio svijet bar malo poštedi Srbiju. Nadam se da za dvadeset ili trideset godina naši učenici, studenti i, naravno, naša djeca, neće morati da se bore za reset".
Amar Ličina trenutno radi na knjizi poezije u prozi i na rukopisu kratke proze. Nastavlja sa studiranjem. Mada vrlo dobro zna da je književnost, za one koji pišu, često neizvjesna stvar, njegovi planovi su vezani isključivo za nju, baviće se time i akademski i praktično: "Glavni plan je živjeti za književnost i pomalo od nje!"
Pomišljam da je ovaj mlad čovjek u oba naslova svojih knjiga – "Mera stvari" i "Pouzdano merenje" – ugradio nešto što je tako rijetko prisutno u našoj kulturi neumjerenosti – mjeru. I da je ta mjera, spojena s estetskom inteligencijom, prirodnom bistrinom i obrazovanošću, zapravo ona formula koja je potrebna više nama nego njemu. Jer on je svakako ima.
Bonus video:
