"Ko samo riječi zakona znade, taj još zakon ne zna, dok mu ne shvati razum i smisao." (V. Bogišić)
Posljednjih sedmica dominantna tema društvenog prostora je primjena prava, tumačenje pravnih normi, utvrđivanje ili prebacivanje odgovornosti sa institucije na instituciju i na neki način što hitniji pronalazak onih koje možemo etiketirati da su "krivi" prije nego što smo utvrdili krivicu.
Naravno, na sve ove dileme naveo nas je slučaj Miloša Medenice i kršenje mjere zabrane napuštanja stana ili žargonski rečeno "bjekstvo" od prava i pravde. Suština ovog pitanja nije samo u radnji jednog lica već i u otvaranju teme o našem razumijevanju prava, pravde i države. Ovo navodim iz razloga što još uvijek (široj javnosti) nisu dostupni odgovori na pitanja da li je Miloš Medenica kao optuženi prekršio mjeru zabrane napuštanja stana (čime fakat nije izvršio nijednu radnju koja bi se kao takva mogla podvesti pod neko od krivičnih djela predviđenih Krivičnim zakonom) ili pak kao osuđeni pobjegao od prava i pravde. Činjenica je da je dana 28. januara do 14:20h Miloš Medenica bio optuženo lice ALI poštujući načelo in dubio pro reo gdje se svako smatra nevinim dok se njegova krivica za krivično djelo utvrdi pravosnažnom odlukom suda. Ovo načelo je temelj pravne sigurnosti i granica koja odvaja pravnu državu od društva u kojem se krivica utvrđuje na osnovu percepcije, a ne dokaza.
Oko ove, ne samo pravne, već i životne stvari mislim da nemamo kao društvo dilemu, isto kao što mislim da nemamo dilemu oko toga da je u demokratskom društvu i u 21. vijeku neophodno poštovanje podjele na tri grane vlasti i kretanje isključivo u okvirima svoje nadležnosti, isto kao što je u okvirima izvršne vlasti, konkretno Ministarstva unutrašnjih poslova, za utvrđivanje eventualnih propusta i odgovornosti od strane policijskih službenika isključivo u nadležnosti Odjeljenja za unutrašnju kontrolu policije koje vrši kontrolu zakonitosti vršenja policijskih poslova. Ispravan stav svih onih koji su se pojavljivali u medijskom prostoru kada je u pitanju utvrđivanje eventualne odgovornosti policije bio bi određenje da će sačekati završetak istrage i izvještaj Odjeljenja za unutrašnju kontrolu policije, jer je u krajnjem opasno komentarisati odgovornost bilo koje institucije ili pojedinca dok se ne sprovede zakoniti postupak.
Sa druge strane, oporavdano se postavlja pitanje da li je pravo uvijek kompatibilno sa pravdom.
Naime, pravo je definisano kao sistem pravila i normi koje država ili društvo usvajaju kako bi osiguralo ponašanje ljudi i osiguralo red i poredak u društvu i kao takvo ne mora uvijek proizvesti osjećaj pravde.
Međutim, pravda je definisana nešto drugačije i u sebi sadrži svijest o tome što je pravedno, ali i što je pošteno. Dakle, ono što je u skladu sa pravom ne mora da znači da je uvijek u skladu sa pravdom.
Primjena prava se jedino može osigurati kroz stabilne i društveno političkim prilikama prihvatljive zakone, nezavisne sudove koje neselektivno djeluju u pravnom sistemu i na kraju ulogom izvršne vlasti u "netumačenju" već isključivoj primjeni zakona.
Cijeneći posljednja dešavanja, koja zaokupiraju javnost, postavilo se pitanje, gdje su granice između pravde i prava, da li je pravno moguće ometati pravdu, ili smo na tren kao društvo izgubili osjećaj i za jedno i za drugo.
Zakonikom o krivičnom postupku čl. 166,167,168 i 169 definisane su mjere nadzora, njihovo izricanje, izvršenje i kontrola, kao i izvještavanje o poštovanju ili nepoštovanju istih. Sud izriče mjere, policija ih sprovodi. Tačka.
Sa posebnom pažnjom pratio sam emisiju "Načisto" uvaženog urednika gospodina Petra Komnenića nakon koje je javnost ostala u najmanju ruku zbunjena jer nije dobila odgovore na niz pitanja poput onih da li je kršenjem mjere nadzora M. M. izvršio krivično djelo, te ako jeste koje krivično djelo, koja je uloga policije, suda, Agencije za nacionalu bezbjednost itd. bila u samom postupanju na dan 27. i 28. januar tekuće godine, te da li postoji određena vrsta odgovornosti u odnosu na koju se treba odrediti.
Postavilo se pitanje od izuzetnog značaja - da li je ovaj slučaj pokazao da je pravni okvir zapravo limit državnim organima u postupanju prema licima koja krše neku od izrečenih mjera, a prethodno su provela tri godine u pritvoru, te da li je jedno takvo stanje u skladu sa pravom ali ne i sa pravdom i da li ovakvo pravo dopušta ometanje pravde.
Međutim, najvažniji dio ovog teksta upravo se odnosi na član 170 ZKP a kojim se reguliše jemstvo jer bi se na taj način, da je isto prihvaćeno, izvršio određeni "pritisak" na okrivljenog (danas već osuđenog) u smislu njegovog prisustva i izdržavanja kazne. Jemstvo ne treba posmatrati samo kao procesnu mogućnost i mjeru, već ga treba posmatrati kao instrument zaštite integriteta pravnog sistema. U situaciji kao što je ova, kada je lice u bjekstvu i nedostupno državnim organima, u krajnjem država bi prihodovala milion i četiri stotine hiljada eura čime bi, na primjer mogla, da isplati jednokratnu pomoć od sto eura za oko 14 hiljada penzionera. Ostajem u dilemi da li bi na ovaj način "vuk bio sit a ovce na broju", ali nemam dilemu da bi bilo u skladu i sa pravom i sa pravdom.
Autor je osnivač Instituta za bezbjednost, pravna i kriminološka istraživanja
Bonus video:
