Proteklu su godinu na “domaćem internetu” definitivno obilježili kratki videi zagrebačkog redatelja Filipa Filkovića PHILTZA. U sklopu serijala “Spomenar” Philatz je na društvene mreže postavio desetak videa posvećenih Zagrebu osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Pregledi, lajkovi, šerovi i komentari su eksplodirali i “Spomenar” je postao nezaobilazna popkulturna činjenica. Sami videi, važno je za istaknuti, izrađeni su uz pomoć alata umjetne inteligencije. Nastali su na bazi stotina fotografija Zagreba iz tog vremena koje je Philatz imao na raspolaganju, umjetna inteligencija se pobrinula za njihovo dokumentarno-reportažno “oživljavanje”, a redatelj se pobrinuo za scenarij.
Teme samih videa daju se svesti na dvije varijante: evokacija potrošačkih dobara iz tog vremena i popratne nostalgije ili rekonstrukcija svakodnevnih navika, običaja i komunikacije iz analognog doba.
Iako i sam Philatz u intervjuu za Jutarnji list ističe da se videima ne želi pokazati kakav je bio stvarni život u Zagrebu 80-ih i da su naglasci selektivni i osobni, svi videi sugeriraju istu dijagnozu: prije je bilo bolje. Ili preciznije – prije je bilo autentičnije.
Naime, gotovo svaki video počinje usporedbom između onoga što imamo danas i što je bilo prije. Danas djeca imaju striming servise, a nekad se znalo da je crtić u sedam i petnaest. Danas se lako dogovaramo i dopisujemo putem pametnih telefona, a nekad si se morao dogovoriti u točno vrijeme na određenom mjestu i naknadne prilagodbe nisu bile moguće.
Danas kupujemo mehanički, a nekad je odlazak u dućan bio ritual. Danas imamo fensi burgere, a nekad je bio samo jedan rudimentarni, ali nezaboravni. Danas su nam obroci usputne obveze, a nekad je nedjeljni ručak bio svetinja.
Kad god se rade usporedbe između današnjeg i nekog prijašnjeg perioda koje se smatra superiornijim ili autentičnijim, meta analize i rasprava ne treba biti vjerodostojnost prikaza tog prijašnjeg perioda. Nije previše važno kakav je stvarno bio život nekad, jesu li nekadašnji burgeri i losioni bili bolji i je li “zdravije” bilo živjeti u limitiranim opcijama sklapanja dogovora za druženje.
Pravo je pitanje: što danas ne valja ili ne funkcionira da se moramo okretati prošlosti? Koji su to društveni problemi koje pokušavamo “izliječiti” rekonstrukcijom bolje prošlosti? I zašto ih ne možemo riješiti vizijom bolje budućnosti nego se oslanjamo na iluziju bolje prošlosti? Snažna popularnost Philtzovih videa funkcionira u prvom redu kao društveni, politički i kulturni simptom suvremenog doba.
Kao što smo već naznačili, osnovna pretpostavka tih AI videa jest da je nekad život bio autentičniji i prilagođeniji osnovnim čovjekovim potrebama. Danas nam je sve dostupno, ali za to plaćamo previsoku društvenu cijenu. Na dva klika su nam dostupni proizvodi iz čitavog svijeta, ali radi se o samotničkoj kupnji, lišenoj društvenog rituala. Svih tih proizvoda ima na tisuće, ali prevelika mogućnost izbora kvari intimizaciju odnosa samo s jednim, “pravim” brendom.
Danas su nam digitalno dostupni bezbrojni filmovi i serije, ali cijena koja za to plaćamo nije samo pretplata za striming servise već i reducirani raspon pažnje. Uspon tehnologije nam je omogućio stalnu međusobnu dostupnost i komunikaciju, ali i devalviranu vrijednost društvenih, obiteljskih i intimnih odnosa. Sve nam je, dakle, olakšano, ali izgubili smo ono trenje društvenog života koji odnosima i životu zapravo daje smisao.
Philatz zapravo sugerira da su osamdesete predstavljale najbolji omjer između stupnja industrijskog i tehnološkog razvoja i društvenih i intimnih potreba. Današnja industrijska zasićenost i komunikacijske tehnologije učinili su nam taj društveni balans nedostupnim i proizvode anksioznost.
Odatle i silna popularnost tih paradoksalnih videa u kojima nam AI omogućuje da se spustimo nekoliko tehnoloških stepenica i nekoliko razina tržišnog intenziteta niže i opet živimo autentično. Radi se o uradcima iz sfere depolitizirane nostalgije. Ne sjećamo se drukčijih društvenih ili političkih odnosa već specifičnog stupnja industrijsko-komunikacijskog razvoja koji je navodno bio optimalan i autentičan.
I taj je nagon sasvim razumljiv: toksičnost društvenih mreža i idiotizam konzumerizma “prirodno” potiču zamišljanje drukčijih svjetova. Glavno je obilježje suvremenog političkog krajolika da ne možemo zamisliti bolju budućnost, nego snatrimo bolju prošlost. Bez obzira na svu benignost ovih videa, tu smo već na opasnom i skliskom terenu.
Romantizacija društvenih, obiteljskih, rodnih i ekonomskih odnosa u nekom razdoblju može biti utješna, ali predstavlja i političko samoozljeđivanje. Kontradikcije kapitalizma ne mogu se riješiti kreiranjem estetskih utjeha ili kupovinom u Nami.
Pored aktivacije uspomena za one koji su taj period proživjeli, Philtzovi su videi i estetizirana lažna nostalgija: izmaštani kontinuitet između “tople industrije” i postindustrijskog zanatstva ili krafta. Za sve one mlade sitne poduzetnike koji nude autentične proizvode – od piva preko hrane do odjeće – i nastoje se plasirati na tržištu kao autentični i superiorni standardnom potrošačkom konformizmu.
I pritom im, paradoksalno, jedna faza industrijskog razvoja zemlje na rubu raspada, taman prije “preuranjene deindustrijalizacije”, služi kao estetska legitimacija zanatstva, otoka autentičnosti u moru masovne proizvodnje i komunikacijske zasićenosti.
Bonus video:
