U autoritarnim sistemima, nacionalni interesi i ciljevi često su u sukobu sa uvjerenjima, željama i strahovima vođe. A što je vlast centralizovanija, veća je vjerovatnoća da će prevladati ovo drugo. Varijacije ove dinamike trenutno su vidljive u Kini (gdje su dva najviša oficira Narodnooslobodilačke armije nedavno postali žrtve paranoičnih čistki koje je pokrenuo predsjednik Si Đinping), Rusiji i Sjedinjenim Državama.
Odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da pokrene potpunu invaziju na Ukrajinu 2022. godine savršeno ilustruje problem. Prije samo nekoliko godina, Rusija se pojavljivala kao globalna sila u oblsti finansijskih tehnologija, a rang lista Brand Finance Banking 500 imenovala je Sberbanku, koja je u većinskom državnom vlasništvu, za najjači bankarski brend na svijetu. Ruski fond za direktna ulaganja je 2019. godine navodno prikupio 2 milijarde dolara od stranih investitora kako bi podržao domaće kompanije za razvoj vještačke inteligencije, u sklopu širih napora Rusije da ojača ekosistem startapova.
Putin je 2020. godine izjavio da je "visoka tehnologija" potrebna da bi se obezbijedila budućnost Rusije kao "posebne civilizacije". Ipak, tehnološke inovacije ne mogu imati uspjeha bez intelektualne slobode i bez pristupa globalnom znanju. Rat u Ukrajini, proizvod Putinovih fantazija o velikoj sili, uništio je i jedno i drugo. I razotkrio korupciju u ruskoj vojnoj industriji i oficirskom korpusu: prve mjesece rata obilježio je loš kvalitet opreme i nekompetentno vojno planiranje. Ovo je izazvalo čistku među oficirima i korporativnim šefovima kakvu Rusija nije vidjela od pada komunizma.
Danas je Rusija zaglavljena u zamornom ratu iscrpljivanja. I dok Putin nastavlja da govori o važnosti tehnološkog liderstva, u Rusiji se odvija "obrnuta industrijalizacija": visokotehnološke industrije ustupaju mjesto radno intenzivnijim granama vojno-industrijskog kompleksa.
Kao i Putin, Si Đinping dozvoljava da njegovi lični hirovi i mane - uključujući nezadovoljstva istorijom i snove o carskom nasljeđu - oblikuju njegovu politiku, a posebno njegov "nezaustavljivi" plan za "ponovno ujedinjenje" sa Tajvanom. Ali izgleda da i on ima Ahilovu petu: očigledno je opsjednut eliminisanjem svih prijetnji njegovoj vlasti, kako od strane uticajnih generala, tako i od strane korporativnih lidera, poput Džeka Maa iz Alibabe.
Od dolaska na vlast 2012. godine, Si Đinping je - pod maskom borbe protiv korupcije - kaznio više od 200.000 državnih službenika, uključujući mnoge oficire Narodnooslobodilačke armije Kine (NOAK). Prošlog oktobra, devet generala je smijenjeno zbog "disciplinskih prekršaja" i "zloupotrebe službenog položaja". Od 2023. godine, smijenjeno je 29 od 42 najviša vojna lidera zemlje, dok su neki od njih nestali. Dodajte tome nedavnu smjenu Džang Jousija i Liu Dženlija, koji su pod istragom zbog navodnih "teških prekršaja discipline i zakona", i NOAK je sada faktički lišena viših oficira sa stvarnim borbenim iskustvom.
Kina bi mogla skupo da plati za Sijevu paranoju (kao što bi mogao i sam Si), jer je stvaranje vakuuma moći u vojsci rizičan poduhvat. To je lekcija koju je Josif Staljin naučio nakon "Velikog terora" 1936-1938, kada je pogubljeno 80 od 100 vodećih admirala i generala Crvene armije i do 30.000 vojnika Crvene armije. Oficiri podvrgnuti čistkama, uključujući maršala Mihaila Tuhačevskog, koji je modernizovao Crvenu armiju, kao i Vasilija Bluhera i Aleksandra Jegorova, optuženi su za zavjeru sa Njemačkom radi svrgavanja Staljina.
Kada je izbio rat u Evropi, Crvenoj armiji su očajnički trebale kompetentne vojne vođe, toliko da je jedan od kažnjenih komandanata, maršal Konstantin Rokosovski, 1940. godine pušten iz Gulaga i zatim se ponovo pridružio sastavu najviše komande. Godine 1945, predvodio je jedno od krila Crvene armije u maršu na Berlin. Kada je Nikita Hruščov 1956. godine podnio svoj senzacionalni "tajni izvještaj" pred najvišim ešalonima sovjetskih komunista, otkrio je ono o čemu se ćutalo: Staljinova očajnička odbrana vlasti učinila je SSSR ranjivim na nacističku invaziju i, vjerovatno, produžila Drugi svjetski rat.
Ovu lekciju nije razumio američki predsjednik Donald Tramp. Nekada je Tramp (koji je izbjegavao da služi u Vijetnamu) uživao u tome da se okruži poštovanim generalima. Tokom svog prvog mandata, imenovao je Džejmsa Matisa za ministra odbrane, Džona Kelija za ministra unutrašnje bezbjednosti, a zatim za šefa kabineta Bijele kuće, a H. R. Makmastera za svog savjetnika za nacionalnu bezbjednost. Tramp ih je često nazivao "moji generali". Ali Trampa je ubrzo razočaralo to što su lojalni američkim saveznicima i vjerni apolitičnim normama u vojsci, pa ih je otpustio.
Vrativši se prošle godine u Bijelu kuću, Tramp je bio odlučan da ne ponovi istu "grešku". Za ministra odbane izabrao je Pita Hegseta, u potpunosti vjernog programu "Učinimo Ameriku ponovo velikom" (MAGA), i ukinuo inicijative kadrovske raznolikoste, otpustio brojne visoke vojne lidere (od kojih su mnogi bili crnci ili žene) i stvorio nove barijere za žene i rasne manjine. Nije bitno što je Hegset, bivši voditelj Foks njuza, žalosno nesposoban. Lojalnost Trampu opravdava greške zbog kojih bi čak i pripravnik bio otpušten, kao što je slučajno dodavanje novinara u čat na mesendžeru Signal, gdje su visoki zvaničnici razgovarali o detaljima predstojećeg vojnog udara.
Imenovanje lojaliste za rukovodioca američke vojske označava da nema nikoga ko bi Trampa Trampa na sve agresivnije spoljnopolitičke odluke, uključujući napad na Venecuelu, prijetnju aneksijom Grenlanda, blokadu Kube i planirani napad na Iran (tekst objavljen 24. februara - prim.). Trampova administracija već naziva Ministarstvo odbrane "Ministarstvom rata", iako Kongres to preimenovanje još nije odobrio.
Kao i svaki "dobar" autoritarni lider, Trampa brine demonstracija moći ne samo u inostranstvu, već i u zemlji. Stoga je rasporedio slabo obučene pripadnike Službe za imigraciju i carine (ICE), obučene u vojne uniforme, da siju teror u američkim gradovima. Mirni demonstranti, koje su agenti ICE tuli, posipali biber-sprejem, pa čak i ubijali, proglašeni su domaćim teroristima, a građani koji se na mrežama jednostavno žale na akcije ICE navodno dospijevaju na liste za nadzor. MAGA je ideologija dominacije, koju otjelotvoruju lojalisti različitog nivoa kompetencije.
Sve ovo je samo površina Trampovog dubokog procesa podrivanja američkih interesa, sa njegovim strahovima i testovima lojalnosti. Razlika između njega i njegovih autoritarnih kolega je u tome što se Amerika brzo približava srednjoročnim izborima, a Tramp, koji ima podršku od svega 37%, možda još nema dovoljnu snagu da zemlju "očisti" od većine birača.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
