Nerado pišem intimne ispovijesti. Ali, skorašnja dešavanja u našoj državi su me inspirisala da ipak nešto napišem.
Moj suprug nerado govori o našim privatnim stvarima. Upravo zbog toga, mnogi ljudi misle da sam ja zaposlena u nekoj međunarodnoj organizaciju i da imam ogromnu platu.
Oni koji me upoznaju čude se da neko ima toliko volje i upornosti da radi, pomaže ljudima, a da nema najosnovnije uslove za rad: kancelariju, novac za telefonske račune, gorivo... uprkos nemogućnosti da se profesionalno iskaže.
A to da mi imamo jedan stan u kome živimo i jedan automobil za mnoge je nevjerovatno.
Danas, kada je moja porodica pod posebnim tretmanom, kada nas tzv. čuvari reda i zakona tretiraju kao kriminace, moram da se zapitam - zašto mi uopšte i dalje živimo u Crnoj Gori.
Da li je nebo iznad Crne Gore zaista toliko plavo.
Koliko čujem, ovim našim vladarima je nebo iznad nekih drugih zemalja postalo plavetnije.
Ja sam dipl. ecc. Zato što sam supruga opozicionog političara, nikada nisam mogla dobiti posao. Ni da budem neki kancelarijski moljac za malu platu. Baš ništa. Trebalo je moliti za zaposlenje, što za protivuslugu nosi da suprug zažmuri na neka dešavanja. “Pa, mora izabrati prioritete,” rekoše mi. "Ili da kritikuje ili da zaposli suprugu". Na birou rada sam više od 25 godina.
Naša djeca su, srećom, izvanredni đaci. Sa mnogo više truda dobijali su zaslužene petice u školi. Iako skromni i odmjerenog ponašanja, bili su predmet provokacija. Sina su sa petnaest i po godina na košarkaškom terenu napali krimilnalci bliski Udbi.
Da li srećom ili zbog dobrih ocjena i svestranosti, oboje su dobili stipendije za školovanje van Crne Gore, od komisija (UWC i HMC) koje nisu stoprocentno činili kadrovi iz naše države. Vjerujem da su zato bili odabrani.
Suprug je elektroinženjer, sposoban da radi i zaradi. "Šta mu je trebala politika", pitali su me mnogi. Još od studentskih dana se upustio u politiku (borba za pravdu - to je zajednička crta svih članova moje porodice).
Prva studentska organizacija "Studentski forum", koja se borila za svoja prava (vratila studente sa ratišta) i pokazala da duh mladosti nosi kritičku misao; nakon njegovog završetka fakulteta se ugasila.
Gdje su nam studenti danas?
Nas dvoje kao tek svršeni diplomci dobijamo papire za odlazak na Novi Zeland. Suprug, entuzijasta, vjeruje da će se trudom i radom sa poštenom vlašću u Crnoj Gori moći kvalitetno živjeti. Vjeruje da će njegova djeća moći dobro živjeti u zemlji naših predaka. Ostajemo ovdje.
I bori se za takvu Crnu Goru, godinama.
Vlast mu različitim metodama spinuje razne stvari putem plaćenih šaptača i pojedinih medija: zemunski klan, sveznalica, od skoro manipulator novcem... Ko zna šta je još u glavi Bebe Popovića, kao moguća opcija.
Kako vrijeme prolazi, a mi dobijamo pravu, privatnu državu u vlasništvu nekoliko porodica, pitanja koja ja postavljam sebi su sve češča.
Da li narod uviđa da živi u strahu. U strahu da će ako se zamjeri profesoru dobiti lošu ocjenu, da ako se zamjeri vladajućoj oligarhiji i kritikujući anomalije u društvu neće dobiti posao. Da će, ako srećom ima posao, morati da bude poltron da bi ga zadržao. Da će ako ne glasa za vladajuću elitu postati građanin drugog reda.
Da li je narod svjestan da nije slobodan?
Da su ugrožena osnovna ljudska prava?
Pitam se danas - zbog koga smo ja i moja porodica ostali ovdje.
Ako narod sjedi u kafićima i u najboljem slučaju kritikuje poremećene vrijednosti na FB bez ikakve inicijative da nešto uradi.
Znamo da se iz Crne Gore vjekovima odlazilo. Da li su najbolji od nas otišli?
Izbor je naš.
Nekada smo u nasljeđe svojoj djeci ostavljali obraz, a sada?
Molim se danas da, kad mi nijesmo donijeli hrabru odluku i otišli, da to učine naša djeca.
Mi, koji mislimo svojom glavom ovdje smo suvišni.
Da li nas ima dovoljno da promijenimo Crnu Goru na bolje?
Dajte mi nadu da nas ima više nego dovoljno da dokažemo da se narod vlasti ne plaši.
Oni bi trebalo da su tu zbog nas a ne da nas zastrašuju i nevine ljude stavljaju u zatvor, a tajkune i sumljive investitore titraju po crnogorskim i bjelosvjetskim jahtama.
Da li je nebo iznad Crne Gore, nama koji živimo u njoj, zaista plavo ili se to ipak samo iz daljine čini, kada se sa nostalgijom sjećamo jedne predivne zemlje u srcu Mediterana.
Autorka je predsjednica Banke hrane Crne Gore i supruga Nebojše Medojevića
Bonus video:
