Odluka da Herceg Novi i Pljevlja ne obilježe dvadeset godina od obnove državne nezavisnosti Crne Gore ne može se posmatrati kao puka lokalna autonomija u izboru prazničnog kalendara. Ona je politička poruka - i to poruka u nizu sličnih koja provocira pitanje odnosa prema državi, njenom identitetu i njenim temeljnim vrijednostima. Iako je nakon šest godina slika jasnija od one pod ruševinama, na svim nivoima.
Nije neobično ni iznenađujuće, ali zabrinjava odsustvo jasne reakcije sa državnog nivoa. Premijer Milojko Spajić, kao nosilac izvršne vlasti, ima odgovornost da odgovori na ovakve postupke, ne kroz disciplinovanje opština već kroz artikulisanje jasnog stava: šta znači nezavisnost Crne Gore danas i da li je ona zajednička vrijednost svih njenih građana i institucija. Ukoliko javno priznanje da ne zna ili da ne vidi ništa sporno u ovoj politički zlokobnoj igri, koja podsjeća na Top listu Nadrealista pred sam rat u Bosni, onda je vrijeme da ode - jer je iznevjerio građane kojima je ustvrdio da zna da riješi probleme u Crnoj Gori i da je neophodno da mu u to povjeruju.
Pitanje koje se nameće nije retoričko već suštinsko: da li su Herceg Novi i Pljevlja u Crnoj Gori, i ostale opštine koje su se slično izjasnile? Ako jesu - a nesumnjivo jesu - onda odbijanje da se obilježi jedan od ključnih datuma savremene crnogorske istorije ne može biti neutralan čin. To je svjesni i javni čin diskontinuiteta od državnog i političkog identiteta zemlje kojoj pripadaju.
U tom kontekstu, korisno je razumjeti kakve sve "dobiti" proizvodi ovakav simbolički čin negacije. Politički akteri koji odluče da suspenduju obilježavanje državnosti ne djeluju u praznom prostoru.
Simbolična korist leži u pukoj demonstraciji moći - u poruci da ni temeljni datumi države nijesu obavezujući. Poruka glasi da ni najdublji slojevi savremene istorije nijesu zaštićeni od političke volje lokalnih moćnika. Psihološka korist leži u daljoj proizvodnji osjećaja nesigurnosti zajednice: društvo koje gleda kako se relativizuju momenti njegovog političkog samopotvrđivanja ulazi u prostor dezorijentacije i sumnje u vlastite temelje. Prethodno su to učinili revizionizmom prošlosti i glorifikovanjem ratnih zločina, i novi i stari.
Društvena korist (ili šteta, zavisno iz koje se perspektive gleda) ogleda se u produbljivanju podjela - u ohrabrivanju ideje da je legitimno osporavati zajedničke tačke identiteta. Politička korist leži u mogućnosti da se nakon ovakvih gestova nametne narativ: ko je "pravi" tumač istorije, ko ima pravo da definiše šta je vrijedno obilježavanja, a šta treba gurnuti u zaborav. Koga prisluškivati, a koga sakriti?
Međutim, ono što danas gledamo nije iznenadni niti usamljeni incident. Ovo je proces koji traje. Razlika je u tome što se više ne odvija ispod radara. Ono što se ranije činilo tiho, prikriveno uz javno laganje sada se izgovara glasno i javno.
Zašto? Možda zato što je politička misao lokalnih rukovodstava ostala primitivna ili kontaminirana političkim i finansijskim krađama, jer se otvaraju afere lokalnih uprava o kojima svjedočimo u posljednje vrijeme (Herceg Novi ima dugu istoriju vlasti koja nije DPS. Koga će sada optužiti za afere koje se otvaraju!) ali je samopouzdanje poraslo do tačke arogancije. Možda zato što su procijenili da je prostor dozvoljenog proširen - da izostanak reakcije države znači prećutnu dozvolu. A možda su se, jednostavno, zaigrali, uvjereni da posljedice neće doći.
Ali svaka politička odluka šalje poruku - prije svega onima koji su te aktere birali. A ova poruka je uznemirujuća: da je sve moguće, da ne postoje stabilne vrijednosti i da se čak i temeljne odluke države mogu relativizovati bez odgovornosti. U takvom okviru, ne urušava se samo ideja države - urušava se i povjerenje građana u sopstveni izbor.
Jer ako oni koji su dobili mandat da upravljaju zajednicom demonstriraju nesigurnost ili prezir prema ključnim vrijednostima te iste zajednice, onda se otvara pitanje: u šta su ti građani zapravo povjerovali kada su ih birali?
Zato ovo nije samo pitanje jednog jubileja. Ovo je pitanje političke zrelosti, odgovornosti i granica igre koja se vodi sa simbolima države.
A možda je upravo tu ključ: kada politički akteri počnu vjerovati da je sve dozvoljeno, da su iznad simboličkog poretka koji ih je stvorio - tada ta igra ulazi u svoju završnu fazu. Jer gubitak mjere nije znak snage, već početak kraja.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
