Laž koja govori istinu

Kada sam u jednoj Nolitovoj knjižari opazio naslov „Rat za kraj svijeta“ nisam mnogo znao o autoru čije ime je iznad naslova bilo ispisano velikim svjetloplavim slovima: Mario Vargas Ljosa. Bile su to osamdesete, decenija u kojoj je Jugoslavija iznjedrila najbolje knjižare, najbolju muziku, najbolju košarku, najbolje filmove, da bi se početkom devedesetih pretvorila u crnu rupu koja je prožderala samu sebe.

Ali taj prvi susret sa Nolitovim izdanjem Ljosinog romana pamtim kao da je bio danas. Tamo gdje je danas ružni, privatni parking na Slaviji, nalazila se jedna od mojih omiljenih Nolitovih knjižara. Odlazio sam tamo skoro svaki dan i čitao po desetak stranica Ljosine knjige. Možete izračunati koliko sam vremena proveo tamo zbog knjige od preko 700 stranica.

Već sam bio objavio i svoju prvu knjigu. Zavidio sam svježim instinktom novajlije u branši slavnom piscu na naslovu. La guerra del fin del mundo. Tek sam mnogo kasnije shvatio da je Nolitovo izdanje imalo donekle inventivan naslov, mali ali bitan odmak od originala Ono „za“ je učinilo naslov na srpskom još upečatljivijim.

KOJI GRAD, KOJI PSI?

Već tada je za sve nas u dio nepisanog kanona svjetske književnosti spadao čitav niz latinoameričkih pisaca – Markes, Kortasar, Borhes, Fuentes. Njihov „magični realizam“ je osvojio svijet. Ali u isto vrijeme je skrenuo pažnju publike i na pisce poput Ljose, koji su ponikli iz realističke pripovjedačke tradicije.

Te 1958, kada počinje da piše roman koji će ga učiniti poznatim, Mario Vargas Ljosa doduše ima objavljenu knjigu priča i jednu izvedenu pozorišnu predstavu. Ali za njih skoro niko ne zna.

„Počeo sam da pišem Grad i pse u jesen 1958. u Madridu, u jednoj kafani u Ulici Menendesa i Pelaja - zvala se Hute i gledala je na park Retiro - a završio sam ga u zimu 1961. u jednoj mansardi u Parizu. Da bih smislio radnju romana, morao sam u djetinjstvu da imam nešto od Alberta i od Jaguara, od brđanina Kave i od Roba, da budem pitomac Vojne gimnazije Leonsio Prado, da potičem iz Vesele četvrti u Mirafloresu, i živim u Perli, u Kaljau; i da u ranoj mladosti pročitam mnoštvo avanturističkih romana, vjerujem u Sartrovu tezu o angažovanoj književnosti, gutam Malroove romane i neizmjerno se divim američkim piscima izgubljene generacije, svima ali najviše Fokneru. Od tih je sastojaka umiješeno tijesto mog prvog romana, uz još nešto mašte, mladalačkih iluzija i floberovske discipline“.

Ovako se Mario Vargas Ljosa, nesumnjivo jedan od najvećih pripovjedača prošlog vijeka, 1997. – nekoliko decenija poslije prve rečenice – sjetio ovog romana. A prve rečenica je glasila: „Četiri, rekao je Jaguar“.

„Psi“ su bili pitomci vojne škole, a grad – predmet njihove čežnje, zapravo čežnje za slobodom.

Nećemo se ovdje baviti Ljosinim knjigama, o književnom djelu slavnog pisca se skoro sve zna. Pokušaćemo da rekonstruišemo stanice njegovog života koje su ga dovele do ove prve rečenice. On ih je sam ležerno nabrojao, nazivajući ih „sastojcima za tijesto“ prvog romana.

NOMAD IZ PERUA

Kao što smo naučili iz stripa o Zagoru, bolje rečeno od njegovog pratioca Meksikanca poznatog kao Čiko, svaki ozbiljan stanovnik Latinske Amerike mora da ima niz imena. Kada je u Arekipi, gradu na jugu Perua, koji leži na preko 2 000 metara nadmorske visine, rođen dječak, majka ga je nazvala Horhe Mario Pedro Vargas Ljosa. Njegova majka Dora Ljosa Ureta je starinom poticala iz španskog srednjeg sloja. Otac Ernesto Vargas Maldonado je bio telegrafista i radio-vezista za avio-kompaniju Panagra. Roditelji su se razveli još prije njegovog rođenja. Samohrana majka sa jednogodišnjim sinom odlazi trbuhom za kruhom u bolivijski grad Kočabamba. Tamo je mali Mario završio osnovnu školu. Međutim, njegov deda po majci postaje vladin prefekt u peruanskom gradu Pijura. To je znak za još jednu selidbu. Uzgred rečeno, na kečuanskom jeziku koji je ostavština civilizacije Inka, pirhua znači obilje. Dječaku nije ni deset godina kada upoznaje čovjeka za kojeg mu je majka govorila da je mrtav – upoznaje oca. Nastavlja školovanje u Pijuri i Limi. Otac insistira da se upiše u dvogodišnju vojnu školu u Kaljau, lučkom gradu na obali Tihog okeana.

Taj grad i taj vojni internat postali su osnova za njegov prvi roman. Poslije vojnog internata nastavlja školovanje i bavi se novinarstvom. Studira naporedo pravne nauke i književnost. Do kraja studija usredsrediće se potom samo na književnost. Ženi se već sa 19 godina. Njegova izabranica je Hulija Urkidi Iljanes. Deset godina je starija. Bila je rođaka majčine zaove. Ostali su zajedno do 1964. Porodica je bila zgranuta, ali uzalud. Godine sa Hulijom su postale materijal za urnebesni roman „Tetka Hulija i piskaralo“ koji je objavljen 1977.

Ljosa je dobio stipendiju za doktorski rad u Madridu. I doktorirao je 1959. na – Markesu. Nakon razvoda oženio se 1965. svojom rođakom Patrisijom Ljosom. Nju je upoznao u Parizu, na Sorboni, kada je bila još maloljetna. Par se odselio u London i dobio troje djece. Njegov najstariji sin Alvaro je takođe pisac. Živjeli su od novinarstva još u Parizu, potom u Londonu i naposljetku u Barseloni. U Peru su se vratili 1974. Tamo je Ljosa dobio mjesto urednika jednog televizijskog programa.

POLITIKA I EROTIKA

Dolazimo do prijateljstva i neprijateljstva koje je vezivalo Ljosu i Markesa. Ta legendarna sapunica na književnom Olimpu morala je izroditi zasebnu knjigu. Napisao ju je peruansko-američki novinar Hajme Bejli. Zove se „Geniji“. Iz nje saznajemo da se vrhunac drame, nakon decenijskog prijateljstva, zbio u Meksiku 1976. Pred jednim bioskopom okuplja se kulturna elita, pozvana na premijeru jednog filma. Gabrijel Garsija Markes vidi svog prijatelja Marija Vargasa Ljosu i ide mu u susret raširenih ruku. Govori mu nešto što bi se moglo prevesti sa: „Gdje si, brate moj!“. Ljosa ne želi zagrljaj. Pogled mu je pun mržnje. Onda sijevne pesnica. Eksplodirao je bijes koji se taložio mjesecima. Markes leži na trotoaru bez svijesti, polomljenih naočara i krvavog nosa. Kažu da je Ljosa urlao: „To mu je za ono što je učinio Patrisiji“.

Poslije se ni jedan od njih dvojice nije izjašnjavao o incidentu. To je, naravno, podstaklo glasine. Markes se navodno previše zbližio sa Ljosinom ženom. Drugi, pak, kažu da je Ljosi odavno smetalo Markesovo prijateljstvo sa Fidelom Kastrom. Markes, uvjereni socijalista, i Ljosa, koji je osim kratke epizode za vrijeme studentskih dana, kada je bio u komunističkom kružoku, ipak bio izraziti liberal. U kasnijoj životnoj dobi čak i konzervativac koji je podržavao desne populiste.

U Barseloni su u mlađim danima neko vrijeme njih dvojica stanovali jedan do drugog. Zastupao ih je isti agent. Ostalo je zabilježeno da su u toj književnoj agenciji ovako procijenili dvojicu pisaca: Ljosa je najbolji u razredu, ali je Gabo – tako su zvali Markesa – genije. Činilo se da se i Ljosa dugo i sam slagao sa takvom procjenom.

Imali su njih dvojica i mnogo toga zajedničkog. Obojica su zanemarila studiranje prava u ime književnosti. Obojica su bili novinari. U vojnoj školi koja je opisana u Ljosinom romanu Grad i psi, jednom su ritualno spalili tu njegovu knjigu. A Markesov roman o povratku čovjeka koji je pobjegao od diktature u Čileu – Pustolovina Migela Litina – spaljen je javno u čileanskoj luci Valparaiso.

Ljosa se s vremenom distancirao od Kastra pod čijom su vlašću pisci završavali u zatvoru. Ljutio se na Markesa koji nije želio da se odrekne prijateljstva sa kubanskim diktatorom. Nazivao ga je u privatnim razgovorima Kastrovim lakejom, ali mu to nikada nije rekao u oči. Poslije onog nokauta, dugogodišnje prijateljstvo postalo je javno neprijateljstvo. Pa su i ovakve otrovne političke strijele postale uobičajene.

Ljosa se u Peruu sve više politički angažovao. Bio je predsjednički kandidat na izborima 1990. Ali je poražen od do tada nepoznatog političara koji se zvao Alberto Fudžimori. Čovjek japanskog porekla vladao je autoritarno Peruom narednih deset godina, suspendovao parlament, iznova napisao ustav, pobijedio gerilu upotrebljavajući brutalna, vanzakonska sredstva. Jednom je u Brazilu u znak divljenja ruskoj operskoj pjevačici Raisi Vasiljevoj poklonio kutiju dijamanata, plaćenu, naravno, državnim novcem. Zbog kršenja ljudskih prava i korupcije poslije odlaska sa vlasti je završio u zatvoru. Reklo bi se da je Fudžimori zapravo lik iz nekog latinoameričkog romana.

Poslije političkog poraza, Ljosa se okrenuo onome što je oduvijek bolje radio – pisanju. Ne znamo da li je to sreća ili nesreća za Peru. Ali je velika sreća za svjetsku književnost.

LJOSINO SHVATANJE ROMANA

Roman prema Ljosi nije proistekao iz zabave za buržoaziju, već je bio zabava za narod: „Kada se buržoazija tek rađala, već uveliko su pisani romani koji su stizali do masovne publike, publike koja većinom ne zna da čita, već sluša priče koje im pričaju putujući komedijaši“.

To nije značilo da one knjige koje trenutno ne pogađaju masovni ukus nisu značajne. Neka književnost, u svom vremenu potpuno skrajnuta, ispada proročka i razvija nevjerovatno dejstvo. Primjer koji je rado navodio Ljosa jeste Franc Kafka: „Kafka je zamislio svijet pun straha, nesigurnosti, panike i užasa. Dvadeset ili trideset godina poslije njegove smrti to je bio svijet u kojem je živjela Evropa, naročito srednja i istočna“.

Inače, Ljosa je smatrao da je misija romana da uvjerljivo laže, zapravo da predoči laž kao da je istina.

Svako od nas ima iskustvo slušanja ljudi koji okupe porodicu, rodbinu ili drugare u kafani, svejedno, i omađijaju ih svojim pričama. Uvijek se pronađe i neki nevjerni Toma koji takvom nadarenom obješenjaku prebaci obmanu. Samo što takvi sumnjičavci slabo poznaju ljude. Ljudi ne žele istinu. Žele dobru priču. U Bosni, gdje sam odrastao, to bi se formulisalo ovako: “Znam da laže, al ga lijepo slušat”.

Ljosa je to znao. Kao rođeni pripovjedač shvatio je da čovjek ne može da živi samo sa istinom i od nje. Na um mi ovdje pada Niče koji je u umjetnosti vidio jedinu tješiteljku života. Ona nam pomaže da ne presvisnemo od istine. Poznata Ljosina zbirka eseja „Istina o lažima“ bavi se velikim svjetskim književnicima ali i paradoksom – da mi fikciju, suštinski izmišljotinu, doživljavamo kao dublju istinu o našim faktičkim životima.

Šta to doživljavamo kao ponekad potresnu istinu u izmišljotini zvanoj roman? „Izvjesne ljudske odlike s kojima se mogu identifikovati osobe veoma različitih kultura“, rekao bi Ljosa. „To nam se dešava kad čitamo romane Foknera, Viktora Igoa, Dostojevskog ili Tolstoja To su djela iz vrlo različitih kultura, napisana u različita vremena, a ipak je današnjim čitaocima lako da se identifikuju s tim likovima jer oni, uprkos razlici u običajima ili u odjeći, proživljavaju nama sasvim shvatljiva iskustva. Štaviše, iskustva koja srećemo u tim romanima doprinose da bolje razumijemo našu sopstvenu stvarnost“.

Preteča latinoameričkog magičnog realizma, meksički pisac Huan Rulfo, s kojim je Ljosa kao mlad pisac napravio intervju, rekao je u tom razgovoru: „Književnost je laž koja govori istinu“. Estetska istina i faktografija nemaju na nas isto dejstvo. Mi volimo kada neko lijepo laže ne samo da bi zabavio društvo, već da u njegovoj priči prepoznamo sebe same onako kako nikako ne bismo mogli u ogledalu.

NESTAŠNI MILJENIK AKADEMSKE ELITE

Ljosa je bio počasni doktor na Prinstonu – uostalom takvu titulu sakupio je na šezdesetak univerziteta širom svijeta – i godinama je tamo držao predavanja kao gostujući profesor. Šef prinstonskog Programa latinoameričkih studija Ruben Galjo opisao je Marija Vargasa Ljosu kao harizmatičnog, nekonvencionalnog tipa koji je bio familijaran u odnosu sa svima. Natjerao je crvenilo u lice ponekom iz prinstonskog univerzitetskog tima kada je na predavanju o životu i djelu Viktora Igoa objašnjavao, i sam fasciniran, da je Igo u brak ušao nevin. Ali da mu se seks toliko svidio da je ljubavni čin sa svojom suprugom prve noći ponovio sedam puta. Galjo ovdje opisuje Ljosu kao životnog, duhovitog čovjeka koji se dobro zabavljao među uštogljenim pripadnicima američke akademske elite.

U Prinstonu je Ljosu 2010. zatekla i vijest o Nobelovoj nagradi. Bio je to trijumf koji mu je konačno zaliječio i političke i lične rane. Fudžimori je tu vijest dočekao u zatvoru. A Markes, koji je u posjedu te nagrade bio još od 1982. objavio je na društvenim mrežama lakonsku poruku: „Račun izjednačen“.