Komšiluk

Ulaz je običan, takvih ima na milione u Njemačkoj. Tamo gdje su stanovi nešto jeftiniji – a to je u ovom kraju – imena na pločicama pored dugmeta za zvono nisu pedantno jednoobrazna, kao u zgradama sa skupljim kvadratima. Obično su preljepljivana više puta. Novi stanari bi jednostavno prekrili stara imena papirićem sa svojim imenom. Poneko bi se potrudio i kroz štampač provukao jasna, ozbiljna slova na plastificiranom papiru. Neko je samo ispisao svoje ime hemijskom olovkom na običnom papiru, otrgnutom iz djetetove školske sveske. Novi stanar bi odoka makazama izrezao papirić veličine pločice i pored zvona zalijepio svoju rukotvorinu selotejpom. Kiša i vetar bi poslije izvjesnog vremena učinili svoje, novi papirić bi dobio uši, onda bi, sa jedne strane odlijepljen, neko vrijeme landarao na vjetru, dok ne bi sasvim otpao. Kada bi stanar to primijetio nalijepio bi novu cedulju sa imenom. Ne zbog smisla za red, već da bi dostavljači hrane ili Amazonovih paketa znali gdje da zvone.

Među tim imenima je i moje. Izabrao sam karton koji se nalazi u pakovanjima odevnih predmeta, kao čuvar njihovog oblika. Izmjerio sam površinu koja mi je na raspolaganju. Izrezao pravougaonu pločicu. Plavim flomasterom, pravilno koliko sam umio, štampanim slovima ispisao sam prezime porijeklom iz Polimlja. Upotrijebio sam lijepak koji se brzo steže. Poslije toga sam jedva oprao prste. Ali ime pored zvona stoji. Brano, nastavnik opštetehničkog vaspitanja u mojoj osnovnoj školi, dao bi mi za ovo četvorku.

Stanujem na trećem spratu četvorospratnice koja je poslije Drugog svjetskog rata brzo podignuta u bombama razorenom Kelnu. To znači da su zidovi tanki. Zgrada se nalazi odmah do one na ćošku gdje je u prizemlju radionica za popravku bicikala, a sa druge strane ulice je italijanska picerija.

Trideset i prva adresa u životu. Ulazim u uzak i mračan hodnik. Prekidač za svjetlo je skoro moj vršnjak, dugme koje mora duboko da se utisne u ležište da bi škljocnula rasvjeta. Svjetla ima dovoljno da se razaberu stepenice, ali je toliko prigušeno da ne može da se razazna adresa pošiljaoca na pismu koje vadim iz poštanskog sandučića, smještenog u vertikalni niz, desno od ulaza.

Na jednoj strani stepenice vode dolje u podrumski mrak, koji je od one zagonetne vrste što plaši djecu. Ali ovdje djece nema. Ispred podrumskih sandučića stoji uvijek sklopljena ortopedska hodalica. Siguran znak da je u ulazu neko ostario zajedno sa zgradom.

Čekaju me stepenici, njih 37. Ono što mi je zaista od početka prijalo, a toga nisam bio potpuno svjestan, jeste mustra na tim stepenicima. Starinski teraco. Nije to nikakva mozaička skupocjenost. To su kamenčići. Što crni, što oker, uz poneki crvenkasti u tkivu glaziranog betona. Takva su bila stepeništa u mom djetinjstvu. Svakodnevni uspon, nekada po više puta, jeste dobar kondicioni trening, naročito kada nosim veliko pakovanje vode i kese iz samoposluge.

Komšije sam upoznao uglavnom kada jedni drugima preuzimamo pakete koje svakodnevno donose DHL, Hermes ili neki drugi dostavljač. Konzumeristička solidarnost nadvladava otuđenje.

Prvi stan desno, gospodin S. je rajnlađanski ljubazan i vedar. Lijevo je mladi par, ne mogu da procijenim da li su studenti ili rade. Pred njihovim vratima je često kutija sa svježim povrćem firme koja garantuje da ne koristi pesticide. Iznad njih stanuje gospođa koja nosi naočare Rip Kirbi iza kojih vreba ledeni pogled. Na sljedećem spratu – to je ispod mene – žive majka i sin. Ona je histerična, a on narkoman. Često ulaz odzvanja od njihovih glasnih svađa. Preko puta njih je djevojka sa prstenovanim nosom, uvijek nasmejana i ljubazna. Što se više približavam svom spratu to mi snažnije nozdrve puni miris marihuane.

Momak desno od mene – simpatičan tip latinoameričkog izgleda – očigledno neprestano mota debele džointe. Ponekad mu u posjetu dolazi djevojka. Zajedno se smiju satima. Otkako je trava u Njemačkoj dekriminalizovana, to je normalna pojava na svakom drugom ćošku u kraju. U svojim dugim šetnjama udahnem taj miris onako usputno, najmanje četiri ili pet puta.

BALKONSKI PEJZAŽ

Pogled na unutrašnje dvorište sa balkona u sebi ima nešto od dekirkovske, bezljudne melanholije. Turski komšija iz zgrade lijevo ponekad pušta svog dječaka da satima šutira loptu o zid garaže. Krupna plavokosa žena za lijepog vremena sjedne na beton dok oko nje jurca njen kevtavi psić. Iza zida, automehaničar ponekad turira automobile. Katkad pusti muzički šund na nekom nepoznatom jeziku.

Ali uglavnom je mirno.

Velika krošnja drveta iz susjednog dvorišta već je počela da lista. Ćudljivi april joj ne da da se razmaše. Čim se vrijeme popravi, krošnja će postati kraljica ovog dvorišta.

Vjerovatno sa komšijama nikada neću popiti kafu ili rakiju. Ni kod njih, ni kod mene. Previše smo šarolika zajednica, veže nas samo situacioni interes da živimo koliko toliko neometano u svoja četiri zida.

I ovdje, kao i u Srbiji, zvone vam na vratima poštari, majstori za gasne instalacije, đubretari, Jehovini svjedoci. U početku sam otvarao svima, sada otvaram samo kada očekujem nekoga. Pošto nemam interfon, izađem ispred vrata i uputim dolje jedno oštro „molim, zvonili ste kod mene“.

NOMEN EST OMEN

Znam da mnogi ljudi nikada ne postave pitanje ko je bio čovjek po kojem se zove ulica u kojoj žive. Ja sam odveć radoznao pa se uvijek raspitam.

Imena mojih ulica katkad su bila živopisna. Naročito na jugu Njemačke. U varoši Vangen bila je to ulica Zur Wanne – Ka koritu. U Regenzburgu sam neko vrijeme stanovao u srcu starog grada, u Sokaku bijelog pijetla. Srednjovjekovne građevine nisu imale brojeve niti nazive ulica. Ali su često imale ambleme na fasadama koji su onda služili kao znak raspoznavanja. Jedna bogata kuća nadomak Dunava zvala se „Kod bijelog pijetla“ po kočopernom nosiocu kreste na fasadi. Poslije je i ulica tako nazvana.

U Berlinu sam živio nadomak Aleksanderplaca, u ulici koju su istočnonjemačke vlasti 1969. nazvale po berlinskom sajdžiji i jednom od pionira radničkog i komunističkog pokreta iz 19. vijeka, Jozefu Molu. Mol je zbog političkog rada bježao u London, vratio se u Njemačku revolucionarne 1848. i pao je kao republikanski vojnik u Badenskom ustanku. A u Kelnu, u bivšoj belgijskoj kasarni, u četvrti Osendorf dugo sam živio u ulici nazvanoj po radniku u fabrici cigara i radničkom prvaku Peteru Rezeru, koji je zbog svojih ranokomunističkih ideja u 19. vijeku bio na robiji.

Čim sam doselio u Kalk, odmah sam se zapitao ko je čovjek čije ime stoji na svakom pismu koje primim. Ovaj put sam počastvovan životom u ulici koja je nazvana po Johanu Klasenu, kelnskom industrijalcu i liberalnom političaru iz iste epohe u kojoj su nastradali i Rezer i Mol. I njega je pruska vlast htjela strpati u zatvor, ali je on na vrijeme pobjegao u belgijsku varoš Vervije.

Zaključujem da me u njemačkim adresama prate bizarni srednji vek i politička represija iz 19. vijeka.

ŠETNJE BEZ KRAJA

Ovdje nema parkova koji izmamljuju uzdah, ali ima lijepih ulica, zanimljivih restorana, jedan bazen, sijaset prodavnica koje kao komparativnu prednost ističu porijeklo vlasnika. Sirijski, bugarski, poljski, turski, italijanski specijaliteti. Ali tu su i balkanska pekara i ćevabdžinica. U bivšoj klasičnoj njemačkoj kafani sa smeđim drvenim stolovima smjestila se azijska kuhinja. U sasvim mirnoj ulici je neupadljiv etiopski restoran. Zapravo jedan od najboljih u gradu. Tu je i nenadmašna libanska piletina sa roštilja.

A iza jednog željezničkog nadvožnjaka, u ulici sa radnjama koje prodaju jeftinu robu, nalazi se turski restorančić u kojem peku ribu. Ponekad navratim tamo. Otkako sam jeo ribu u Izmiru, vjerujem turskom umijeću pripremanja ove vrste hrane. Žena koja sprema ribu jedva da govori njemački, ali je u kuhinji sjajna.

Nekada su kafići sa najboljim kapućinom u kraju bili u rukama njemačkih pekara i italijanskih barova. Vremena se mijenjaju. Sjedim ponekad u turskom lokalu koji je moderan u najboljem smislu te riječi i ima odličnu kafu.

Sjećam se da je jednom, dok su gosti tiho razgovarali, na vrata banuo potpuno urađen tip, staklastog pogleda. Zakoračio je pravo prema toaletu i dok su se konobarica i vlasnica snašle zaključao se unutra. Gazdarica je zvala muža. Ovaj je došao poslije petnaestak minuta. Dugo je lupao na vrata. Urađeni tip je otvorio – spuštenih pantalona. Gazda ga je ubijedio da se obuče i izađe. Poslije je gazda sjeo meni za sto da se izjada. Zna tipa. Kruži ujutro po okolnim lokalima i ako se dočepa toaleta – ne izlazi.

I to je ovaj kraj. Beskućnici, alkoholičari i narkomani su takođe dio komšiluka. Viđam ih prilikom dugih šetnji na klupama u parkovima, pred samoposlugama gdje prose ili naprosto zamrznute na trotoaru, u razgovoru sa samim sobom. Što ste bliže glavnoj ulici ili stanicama metroa, to ih je više. Poneki ukočena pogleda fiksira tačku, nevidljivu običnim smrtnicima. Mislim da nisu oni prodali dušu đavolu, kao što površno zaključuju gnijevni građani. Njih samo jašu demoni. Oni ih vide, a mi ne.

ŠATOR BOŽJI

Neke sam stvari zavolio na prvi pogled. Park koji je nastao na bivšem groblju. Žena na klupi čita knjigu. Misli da je sama, a društvo joj prave toliko mrtvih.

Obližnji bivši manastir pretvoren je u naselje za izbjeglice, osobe sa posebnim potrebama i građane. Manastirska crkva je kulturni centar.

Život tako hoće.

Klarise, ženski pandan muškom redu franjevaca, ovdje su bile kod kuće. Ali monahinja više nema. Iznad portala manastirske crkve stoji latinski natpis: Ecce tabernaculum dei. Evo Božijeg šatora. Otkrovenje Jovanovo kaže da će Novi Jerusalim biti vječni dom Božijem narodu. Rajski šator u vječnosti. Meni se sviđa biblijsko obećanje da će im On obrisati svaku suzu iz očiju i više nikad neće biti smrti, ni jada ni jauka, ni bola više neće biti, jer je prošlo ono što je bilo prije.

Tako me u mojim šetnjama krajem spopadaju metafizičke misli, jer čitam latinske nazive na zapustjelim manastirskim crkvama. Pa krenem dalje.

Naspram afričkog udruženja Baobab, skupi gruzijski restoran. U kafeu Orijent – ljudi orijentalnog izgleda. Prekoputa, u kafeu Humbolt, ljudi za koje bih se zakleo da su Njemci. Pasivna miroljubiva koegzistencija.

Pođem li u šetnju drugim putem, na sjever, pa prema zapadu vidim bivše fabrike, pretvorene u hale za razne događaje, od pentranja na vještački zid do buvlje pijace. Ovaj kraj je nekada bio industrijski mravinjak. Od svega je ostao poneki usamljeni dimnjak. Posljednji uspravni simbol već upokojenog svijeta.

Nekada su okolnim ulicama dominirale turske i italijanske radnje. Sada su arapski berberski saloni nikli kao pečurke poslije kiše. U njima stalno ima ljudi. To me podsjeća na bosansko djetinjstvo. Kod brice Nemanje ljudi su rado čekali na red razgovarajući o svemu i svačemu. To mi pomaže da sada razumijem kulturu berbernica ovdašnjih Arapa. Za razliku od običnih frizerskih salona u berberske radnje zalaze samo muškarci.

MUSTAFA POZNAJE BEOGRAD

Moj frizer se zove Mustafa. On je 2015. proveo 12 dana u Beogradu. Nije iz Sirije, ali se pridružio arapskom talasu. Kaže da je iz Emirata. Beograd mu se svidio. Ali je bio skup. I nije bilo posla. Dok Mustafa pripovijeda, berbernicom se iz zvučnika razliva ugodan glas – melodična recitacija kuranskih ajeta. Brica je već deset godina u Njemačkoj. Ne umije baš tečno da govori njemački. Ali umije da šiša.

Musti, kako ga zovu prijatelji, jedan je od mnogih koji su u ovom istorijskom radničkom kraju započeli novi život.

Na prošlim izborima u ovom kraju grada je za Ljevicu glasao svaki treći čovjek. A za AfD tek svaki deseti. Partije lijevog spektra imaju dvije trećine podrške. Nema ovdje puno prostora za kapitalizaciju mržnje.

Iz šetnje se vraćam uvijek drugim putem. Viđao sam usput najrazličitije ljude. Djevojku sa hidžabom na trotinetu – vozi i pjevuši. Staricu teškog pogleda kako pokušava da dohvati sok na gornjoj polici samoposluge. Mladića sa stotinama tetovaža na rukama, vratu i licu. Ljude kod kioska u majicama i trenerkama po prohladnom danu, njišu se u ritmu turskog turbofolka. Crnkinju koja dječija kolica upotrebljava kao borbeno vozilo za prolazak kroz masu. Pankerku koja radi kao kasirka u piljari. Ljude koji glasno pričaju na štucavom jeziku, telefonirajući u hodu sa svojima, negdje na drugi kontinent.

Mirisi marihuane, bijelog luka na maslinovom ulju, čekinja i kolonjske vode, miris proljeća u mom komšiluku.

Popnem se, naposljetku, uz onih 37 stepenika, izađem na balkon. Krošnji koja se polako stapa sa sumrakom poželim laku noć. Ona mi nešto nežno došapne na jednom od stotinak jezika iz komšiluka. Ne razumijem je, ali shvatam šta hoće da kaže.