Remont ili kapitulacija pred tržištem?

Najava da Termoelektrana Pljevlja 15. aprila odlazi u jednomjesečni remont - svega tri mjeseca nakon završetka njene devetomjesečne "ekološke rekonstrukcije" - predstavlja trenutak istine za energetski sektor Crne Gore. U ozbiljnoj industriji, postrojenje koje se obnavlja gotovo godinu dana ne bi smjelo da se "osvježava" nakon 90 dana rada. Osim ako se tri mjeseca nakon završetka investicije još ne zna u kakvom je stanju postrojenje koje je koštalo stotinak miliona eura, uz još toliko izgubljenog prihoda dok nije radilo.

Odgovori uprave EPCG, dostavljeni na osnovu zakonskog prava akcionara i objavljeni na sajtu kompanije, to indirektno potvrđuju.

Ali, ono što jeste poznato još je poraznije. Uprava je zvanično saopštila da je u prvom kvartalu 2026. godine, samo zbog efekta CBAM (karbonskih nameta EU), prihod EPCG smanjen za nevjerovatnih 13 miliona eura. To je direktna cijena kašnjenja u energetskoj tranziciji - ispostavljena usred hidrološki najpovoljnijeg perioda godine, kada je proizvodnja iz hidroelektrana bila iznad prosjeka. Dok je priroda pomagala, tržište je naplaćivalo. Pitanje koje se nameće samo od sebe glasi: šta će ostati od akumulirane dobiti kada rijeke presuše, a CBAM ostane?

Računica koju menadžment pokušava da relativizuje zapravo je vrlo prosta. Proizvodna cijena u Pljevljima od oko 84 EUR/MWh, opterećena karbonskim nametom od dodatnih 80 do 90 eura, dovodi nas do finalne cifre od blizu 170 eura. U isto vrijeme, regionalne berze, preplavljene jeftinom strujom iz sunca i vode, nude energiju po cijenama od 30 do 50 eura. U takvim tržišnim okolnostima, svaki proizvedeni megavat-sat u TE Pljevlja implicira gubitak reda veličine i preko 100 eura, čineći rad elektrane ekonomski potpuno besmislenim. U tom svjetlu, ovaj "remont" ne izgleda kao tehnička potreba, već kao jedini preostali način da se zaustavi krvarenje kapitala koji "ekološki rekonstruisan" blok nezaustavljivo troši.

Uz to, objavljeni podaci pokazuju da je nakon rekonstrukcije došlo do pogoršanja ključnih tehničkih parametara. Neto snaga isporuke u januaru pala je na oko 166 MW, dok je sopstvena potrošnja porasla na oko 10% ukupne proizvodnje. To znači da termoelektrana danas isporučuje manje energije na mrežu, dok veći dio sopstvene, ionako skupe proizvodnje troši sama na sebe. Njena proizvodnja je, dakle, postala još skuplja i manje konkurentna. Uložena su značajna sredstva u investiciju koja, zajedno sa izgubljenim prihodom tokom zastoja, dostižu stotine miliona eura - a rezultat je manja snaga, niža efikasnost i veći troškovi.

U takvim uslovima, tvrdnja da termoelektrana, kao glavni energetski objekat EPCG, i dalje "doprinosi pozitivnom poslovanju" dok istovremeno generiše ogromne gubitke, u najmanju je ruku neozbiljna. Ako je i bilo pozitivnog rezultata, to nije uspjeh menadžmenta, već milost hidrologije. Posebno ako se ima u vidu da je kompanija u 2025. godini ostvarila gubitak od oko 90 miliona eura, dok trenutno raspolaže sa svega 15,9 miliona eura gotovine. Pozivati se na "pozitivan prvi kvartal" u takvom kontekstu znači miješati posljedice povoljnih vremenskih prilika sa rezultatima upravljačkih odluka.

Pri tome, jedno ključno pitanje je ostalo bez odgovora. Na direktan upit da li je urađena analiza prelomne tačke isplativosti - odnosno cijene pri kojoj je racionalnije obustaviti rad termoelektrane i energiju nabavljati na tržištu - menadžment nije ponudio nijedan broj. Umjesto toga, dobili smo opšta mjesta o značaju bazne energije i potrebi postepene tranzicije. To znači da ili takva analiza ne postoji, ili njeni rezultati nijesu za javnost. U oba slučaja, to je zabrinjavajuće.

Jer bez jasne računice, svaka dalja eksploatacija termoelektrane prestaje da bude ekonomska odluka i postaje politički izbor - sa vrlo konkretnim finansijskim posljedicama.

U međuvremenu, nestale su one obećane dvije milijarde eura investicija koje je uprava godinama najavljivala; od njih je ostalo samo mrtvo slovo na papiru. U proteklih pet godina, naša najjača kompanija je, umjesto nedovoljne rekonstrukcije stare termoelektrane, mogla sopstvenim sredstvima izgraditi novi, stabilni izvor energije koji bi danas donosio desetine miliona eura dobiti. Govorilo se da se nije moglo, a danas vidimo da ipak može - ali netransparentno, kroz aranžmane "u četiri oka" i bez javnog tendera.

Zbog svega toga, aktuelni remont ne djeluje kao dio dugoročne strategije, već prije kao još jedan pokušaj da se odloži suočavanje sa realnošću. A ona je jednostavna: proizvodnja iz uglja postaje sve skuplja, tržište sve konkurentnije, a prostor za greške sve manji.

A vrijeme koje se ovakvim odlukama pokušava kupiti - biće najskuplji resurs koji smo potrošili.

Autor je ekonomski analitičar