Potraga za uzrocima tragedije

Nastavak juerašnjeg teksta "Ko su bili pripadnici jedinica sa Kosova koje su stigle u Bar?"

Između dva oprečna stanovišta o “prisilno mobilisanim ili zarobljenim” stradalnicima nije zahvalno arbitrirati osim nedvosmislenih činjenica koje je moguće osnažiti i tvrdnjom iz drugih izvora. Dakle, na osnovu danas raspoloživih dokumenata i literature, čini mi se osnovanim zaključiti da se radi o licima koje pomenuti autor Nikolić najpreciznije imenuje sa ”regruti”. Ovakav naziv ne isključuje fakte da su to uglavnom ”prisilno, a ne dobrovoljno mobilisani” ljudi i da se ne radi o partizanima, jer bi onda nemoguće bilo objasniti pratnju tokom transporta od Prizrena, preko Albanije, do Skadra, pa potom do Bara i da ih je do predaje crnogorskim partizanima pratio srbijanski partizanski bataljon sastavljen uglavnom od Piroćanaca i Vranjaca. Takođe se zanemaruje širi istorijski kontekst bitan za razumijevanje ambijenta u kojem se zbiva događaj.

Naime, zna se da su Kosovo i Metohija u decembru 1944. oslobođeni od njemačkog okupatora i da već početkom 1945. godine tamo izbija masovna pobuna protiv nove jugoslovenske komunističke vlasti. Pošto je glavno žarište ove masovne pobune bilo u Drenici, Vrhovni štab NOV i POJ prvo šalje oko 30.000 vojnika radi gušenja pobune, da bi već 8. februara 1945. bila zavedena Vojna uprava na Kosovu i Metohiji. Iako je glavni otpor slomljen tek u martu 1945, dakle u vrijeme prvih mobilizacija, ipak treba imati na umu da osnov nepovjerenja između ovih snaga nije nastao danom mobilizacije, nego je bio vidljiv u masovnoj kolaboraciji sa okupatorom s jedne i završnim operacijama u progonu okupatora sa ovih područja, sa druge strane.

Pobunjeničke snage na Kosovu konačno su bile slomljene tek krajem februara, nakon opkoljavanja na planini Čičavici. Nakon toga se nametnula potreba za masovnijim uključivanjem stanovništva albanske nacionalnosti u redove partizanskog pokreta. Napomenimo da je to i vrijeme kada se masovni tranzit iz četničkog u partizanski pokret privodio kraju i da je znatan broj dojučerašnjih “četnika” već bio u partizanskim jedinicama. Ovim se nema namjera naglasiti nacionalna ideologija partizana već se pokušava razumjeti da formalna i ideološka konverzija ne moraju ići istovremeno. Ako je to tako, sigurno je da je između deportovanih regruta i njihovih pratilaca postojalo nepovjerenje, kao što je sigurno da brojni partizanski dokumenti sadrže izričite naredbe o tome kako treba korektno postupati prema ”regrutima” (u dokumentima su oni najčešće označeni kao ”Šiptari”). To istovremeno ne znači da sve to treba idealizovati ili bez opreza povjerovati partizanskim izvještajima u kojima se izričito govore o ”prijateljskom i blagonaklonom” dočeku partizanskih snaga od domicilnog albanskog stanovništva, tokom ovog puta. Ponašanje pratilaca tokom transporta ovih ešalona od Kosova do Bara, kada po mnogim svjedočenjima nijesu dozvoljavali zadržavanje za uzimanje vode, pa čak i za vršenje fizioloških potreba, što je dovodilo do manjih incidenata tokom puta, treba shvatiti kao iskaz međusobnog nepovjerenja i potrebe previše revnosnog izvršavanja naređenja kako bi se smanjio broj bjegunaca.

Šta je uzrok masakra kojeg su se svi “stidjeli”?

Svaki događaj u istoriji ima uzrok i posljedicu. Bez tih obilježja događaj je nemoguće razjasniti, posebno ako nemate detaljan uvid i svjedočanstva o tome. U ovom slučaju, postoji nekoliko putokaza kojim se zločin objašnjava. S obzirom na to da svako ”objašnjenje” zločina liči na njegovo pravdanje, što je, po nama, uzaludan i besmislen posao, to smo pokušali na osnovu postojećih znanja i svjedočanstava da proniknemo u razloge koji su mogli dovesti do ovog događaja.

Na osnovu onoga sa čime raspolažemo kao uzroci se naziru: ”vjerska i nacionalna netrpeljivost” ,”osveta”, “pobuna”. Analizirajući svaku od navedenih stavki, čini nam se da je tek simbiozom navedenih uzroka, pa i onih koje ne znamo, moguće proniknuti u srž uzroka ovog događaja. Vjerska i nacionalna netrpeljivost ili tzv. ”vjerski i nacionalni atavizam” objašnjenje je koje se često navodi u situaciji kada nema razumljivog objašnjenja. U njemu su koncentrisani vjekovi istorije, koji se ”najčešće lažno” prikazuju kao permanentan sukob, po pravilu od onih koji pravdaju ili navodno razumiju zločin.

Na ovom konkretnom primjeru pokušaćemo da predočimo koliko je takva argumentacija održiva, a koliko je iskaz uopštenosti, koje po mnogima ne traži objašnjenje. Jednostavno se to tumači kao ”dato stanje” koje je često istorijska izvorna laž, kao što je, sa druge strane, često ne manja laž ona o ”iskonskoj ljubavi, međusobnom poštovanju i toleranciji”.

Dakle, u konkretnom, radilo se o populaciji koja je na jednom dijelu jugoslovenske teritorije trpjela ugnjetavanje, stigmatizaciju, progon, pa čak i projekcije o iseljavanju[1], te je u tom smislu njegova masovna kolaboracija sa okupatorom velikim dijelom i iskaz stečenog nepovjerenja u državu u kojoj se nijesu osjećali ravnopravnim. Na takvom iskustvu se gradila i projekcija nove komunističke vlasti koja je ističući parolu o ”bratstvu i jedinstvu” jugoslovenskih naroda imala potrebu da je osnaži i konkretnim aktivnim učešćem svih naroda u redove NOR-a. Iako ovo pitanje nije dovoljno istraženo, a radi se o kraju rata, treba imati na umu da je masovno prisustvo Srba (izvan Srbije) u partizanskim redovima dodatno pojačano sveopštom amnestijom četnika avgusta 1944. i njihovim masovnim ulaskom u partizanske jedinice. Slično se dešavalo sa muslimanima u Sandžaku, gdje se u ovo vrijeme (pri kraju rata) osnivaju prvi ”Muslimanski partizanski bataljoni”.

Ove činjenice su uglavnom prećutane u oficijelnoj istoriografiji kao i mnogo što drugo. To ne znači da ih ne treba uvoditi u opticaj razmatranja navedene problematike. Mustafa Balje ne ukazuje na motive, jer to kazuju njegovi sagovornici, preživjeli učesnici ovoga događaja i zato on tvrdi: ”Istina o Barskom masakru, kada je krajem marta 1945. godine strijeljano više od dvije hiljade Kosovara još uvijek je pod velom tajni ili je malo predstavljena, našoj, kosovskoj, ali i široj javnosti. Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, nisu ni rasvijetljene okolnosti i motivi, ali je izvjesno da su zločin počinili partizani, dok su stradalnici bili kosovski mladići, regruti, sakupljeni iz različitih sredina. Ovaj događaj u Baru ostaće upamćen kao jedna od najvećih masovnih egzekucija na tim prostorima u režiji partizana”. Jedan od njegovih kazivača, Mehmed Kaplani, navodi: ”Na početku su nas obavijestili da nas vode kao ispomoć partizanima u borbi protiv Nijemaca, koji su se ‘ukopali’ negdje na Primorju. Iz Sredske je sa nama bio i Vojo Mandušić, vodnik po činu. Oni koji su imali ‘pik’ od vlasti bili su mobilisani. Iz Drajčića je bio Slave Kekov, iz Gornjeg Sela Miloš, iz Ljubižde Trajko, dok iz Mušutišta Spiro Petković i neki Petko koji je u Baru bio ranjavan i kome je amputirana noga”.

Dakle, ovaj preživjeli učesnik nedvosmisleno potvrđuje da među regrutima nijesu bili samo Albanci (u dokumentima ”Šiptari”) nego je bilo i drugih. Isti svjedok kazuje: ”Do Skadra nas je vodila piroćanska i vranjanska vojska. Ti partizani u civilu nisu imali nikakva obilježja. Imali su puške “kragujevke” i u Skadru su nas predali 10. crnogorskoj brigadi, koji su bili dobro naoružani i obučeni u “engleske uniforme.[2] Činjenica je da su regrute sa Kosova (sabirno mjesto bilo u Prizrenu) prvo pratili srbijanski partizani (Piroćanci i Vranjanci) da bi ih u Skadru predali X Crnogorskoj brigadi uz to zaključuje: ”Ovi iz Crnogorske nas nisu toliko mučili kao Vranjanci i Piroćanci, koji su na nas prije toga pucali kada je neko htio da napuni vode iz rijeke. Oni su nas smatrali dezerterima”.[3]

Drugi svjedok, Zejno Šefitagić je Bošnjak iz Donjeg Ljubinja koji je sa još osmoro mještana preživio barsku golgotu, konkretniji je u opisu atmosfere i prijema: ”Svi smo krenuli sa uvjerenjem da smo mobilisani kao ispomoć u borbi protiv Nijemaca u Crnoj Gori. U Skadru smo sa nevjericom čuli od nekih građana riječi poput: ‘Kini me pa ju Kosovar, kini me pa k’tu” (Vidjet ćete, Kosovari, vidjet ćete tu...). Bilo mi je čudno kako su se ponašali građani Skadra! Prodavali su nam vodu. Za jednu čuturicu vode tražili su 10 leka. Nismo uspjeli da dokučimo otkud tolika mržnja prema nama Kosovarima. I oni muslimani ko i mi, a mrze nas”.[4] Njegov sin Adil Šefitagić je, igrom slučaja, bio jedan od radnika koji je boravio u mojoj kući, jer navodi: ”Spletom okolnosti ja sam od 1988. do 1990. godine radio u Baru pa sam saznao neke nove detalje koje otac nije znao”. Potom navodi da je tada od Barana (pominje Nuza, predsjednika vakufskog odbora) saznao da su mnogi stanovnici Bara pucali na njih, ali nije zaboravio da spomene ni primjer kojem sam bio svjedok: ”Bilo je i onih koji su se drugačije ponijeli. Tokom moga boravka čuo sam da je neki Petrović, od jedne od imućnijih porodica u Baru, sedmoro Kosovara spasio od najgoreg. Nakon zločina u Baru poslao ih je natrag na Kosovo žive i zdrave”…[5] Već pominjani Adžo Bedžeti decidno tvrdi: ”To je bila, u stvari, namještaljka”!

Autor je redovni član CANU, BANU i DANU

Nastavak sjutra

__________

[1] Vidi više: Šerbo Rastoder, Jedan manje poznat elaborat Vase Čubrilovića o rješavanju manjinskog problema u Novoj Jugoslaviji od 3. novembra 1944. godine

[2] Mustafa Balje, n.d. 99-117.

[3] Ibid.

[4] Ibid.

[5] Ibid.