Distopija utopije: ekološka Crna Gora između ideala i stvarnosti

”O nisu krivci primitivci što su pokupili mast

Korov nikne gde god stigne. Ma svaka njima čast.

Krivi smo mi. Otkud svi ti paraziti što su nam zagustili?

Nemoj stari moj, krivi smo mi što smo ih pustili…” (Đorđe Balašević)

Crna Gora je te 2006. godine dobila priliku da samostalno preuzme odgovornost za ostvarivanje do tada deklarativne, a od usvajanja Ustava, ustavne odrednice ekološke države. Zatvorio se prostor za prebacivanje odgovornosti na savezne institucije, a otvorila se prilika za vizionarski održivi razvoj sa ciljem poboljšanja kvaliteta životne sredine i života uopšte.

Za ekološku državu i ta 2006. godina je bila jubilarna, 15 godina od usvajanja Žabljačke deklaracije koju su poslanici Skupštine Republike Crne Gore izglasali na sjednici na otvorenom. Na čistom vazduhu to je sigurno, da ne ulazim ovog puta u čistotu namjere i vizije.

Ta ideja podrazumijevala je sklad između čovjeka i okoline, održivo korišćenje resursa i odgovornost prema budućim generacijama. Međutim, dvije decenije kasnije, postavlja se pitanje: da li je ta vizija ostala samo ideal ili se pretvorila u svoju suprotnost - distopiju?

Utopijska slika Crne Gore zasniva se na njenim izuzetnim prirodnim bogatstvima. Planinski masivi, bistre rijeke, nacionalni parkovi i jedinstvena obala Jadranskog mora čine je jednim od najljepših prostora u Evropi. Takva priroda nije samo estetska vrijednost, već i potencijal za razvoj održivog turizma i zdrave ekonomije. Ideja ekološke države trebalo je da obezbijedi balans između razvoja i očuvanja, gdje bi priroda bila zaštićena, a društvo prosperitetno.

Ipak, stvarnost često pokazuje drugačiju sliku. Umjesto harmonije, sve su izraženiji konflikti između ekonomskih interesa i zaštite životne sredine. Nekontrolisana urbanizacija, posebno na primorju, dovela je do betonizacije prostora i gubitka autentičnog pejzaža. Rijeke, koje su nekada bile simbol čistoće, danas su suočene sa zagađenjem i nelegalnom eksploatacijom resursa. Problem otpada i nedovoljno razvijen sistem reciklaže dodatno ugrožavaju životnu sredinu.

Jedan od najočiglednijih primjera distopije jeste razvoj energetskih projekata koji često zanemaruju ekološke standarde. Male hidroelektrane, iako predstavljene kao “zelena energija”, u mnogim slučajevima narušavaju riječne ekosisteme i ugrožavaju biodiverzitet. Time se pokazuje paradoks: projekti koji bi trebalo da doprinose zaštiti prirode zapravo postaju njen neprijatelj. Naravno, neprijatelj je imao podršku saradnika okupatora, jer okupacija rijeka zapravo je pravi izraz za ono što se dešavalo.

Turizam, kao jedna od ključnih privrednih grana, takođe ima dvostruku ulogu. S jedne strane, donosi ekonomski razvoj, a s druge strane vrši ogroman pritisak na prirodne resurse, posebno tokom ljetnje sezone. Prekomjerna izgradnja i povećanje broja turista bez adekvatne infrastrukture dovode do zagađenja, gužvi i degradacije prostora. Ekoturizam je, nažalost, pao u drugi plan, na dno iz koga ga je potrebno izvaditi.

Distopija ekološke Crne Gore ne znači da je utopija potpuno izgubljena, već da je ozbiljno ugrožena. Ona ukazuje na raskorak između deklarativnih ciljeva i stvarnih postupaka. Međutim, upravo ta distopija može biti podsticaj za promjene. Rješenja postoje: jačanje zakonskih regulativa, stroža kontrola njihove primjene, ulaganje u ekološku edukaciju i razvoj održivih modela turizma i energetike.

Proces evropskih integracija usmjeren je na unapređenje zakonskog okvira, ali to je jedino vidljivo ukoliko ne ostane “mrtvo slovo na papiru”. Posljednje dvije godine Poglavlje 27 je često tema u javnosti, a način na koji se ovo najkompleksnije i najskuplje poglavlje tretira, nažalost, građane ne motiviše dovoljno da daju podršku.

I ova jubilarna 2026. godina i 20 godina nezavisnosti, nosi još jedan važan datum, 35 godina od usvajanja Deklaracije o ekološkoj državi. Ni jedna od najava proslave nije povezana sa ekološkom filosofijom. Čak potpuno suprotno. Muzički i hepeninzi svega i svačega, mada tu i možemo primijeniti onu maksimu “otpad nije smeće nego resurs”, nemaju utkanu onu čuvenu za Crnu Goru važnu etiketu “divlja ljepota”.

Crna Gora se danas nalazi između svoje utopijske vizije i distopijske realnosti. Budućnost će zavisiti od toga da li će društvo prepoznati važnost očuvanja prirode ne samo kao ideala, već kao obaveze.

Samo kroz odgovorno djelovanje moguće je obnoviti ideju ekološke države i pretvoriti je iz nedostižnog sna u ostvarivu stvarnost. A to je na nama, nikako na drugima.

Krivi smo za ono što je bilo, a možemo biti “krivi” i za bolje sjutra.

Da završim sa Njegošem.

”Vrijeme je majstorsko rešeto, raščistiće ono ove stvari.”