Postoje trenuci u istoriji kada jedan narod, stojeći na ivici ponora, pronađe u sebi snagu koja prevazilazi sve što je ikada mogao zamisliti. Ti trenuci nisu slučajni. Oni su rezultat nečeg dubokog, nevidljivog, a opet nesporno stvarnog - onoga što okultni filozofi i mislioci od Levija, Papusa do Blavacke i Kraulija nazivaju egregorom: kolektivnim informacijskim poljem koje nastaje iz misli, osjećanja i vjerovanja zajednice koja dijeli isti san. Istražujući ovaj drevni pojam, dolazim do zaključka koji je za mene postao nešto više od intelektualne radoznalosti. Postao je uvjerenje. Crna Gora, ova mala zemlja orlovskog kamena i duboke morske tišine, nalazi se na istorijskom raskršću na kojem formiranje snažnog, kreativnog i prosvijetljenog egregora je egzistencijalna nužnost.
Postoji paradoks kojeg su razumjeli svi veliki narodi kroz istoriju: najveća snaga ne dolazi u trenucima komfora, već u trenucima krajnje nedaće. Filozofi stoici su to znali. Niče je to znao. I crnogorski čovjek, kroz vjekove opsada, osvajanja i nemilosti sudbine, to je dokazivao uvijek iznova. Kada se Crnogorac nađe na konopcima u onom arhetipskom trenutku u kojem se čini da je sve izgubljeno nešto se budi. Nije to biološka reakcija borbe ili bijega. To je nešto mnogo starije i mnogo dublje. Memorija predaka upisana u kolektivnu psihu naroda, energija generacija koje su preživjele nemoguće i ostavile potomcima ne samo krv i ime, već i kosmičku instrukciju. Ta energija je sirovina egregora. I nikada nije bila plodnija nego sada.
Zamislite na trenutak da svaka misao ima težinu. Da svako uvjerenje emituje frekvenciju. Da svaki san koji dijelite s drugim čovjekom gradi mostove u polju koje nadilazi fizički prostor. Tada ćete razumjeti što egregor zapravo jeste. To je živi organizam kolektivne svijesti, koji se hrani i jača ili slabi i gasi ovisno o tome što mu nudimo. Crnogorski egregor ne gradi se manifestima ni dekretima. Gradi se tišinom majstora koji radi pošteno. Gradi se rukom koja se pruža bez pitanja. Gradi se riječju istine izgovorenom u trenutku kada je lakše šutjeti. Svaki pojedinac u ovoj naciji jedna je cigla u piramidi čiji je temelj odavno postavljen na stijenama Lovćena i u vodama Jadrana.
Piramida je u filozofskom smislu savršen simbol. Ona ne može stajati bez temelja. A temelji se ne vide jer su skriveni pod zemljom, u tami, nosioci su svega što dolazi nakon. Upravo su to, u metaforičkom smislu, svi oni nevidljivi Crnogorci koji su, bez slave i aplauza, godinama čuvali plamen ovog naroda. Legenda o kralju Arturu nije priča o maču, ona je priča o čistoti srca kao jedinom kriterijumu za vlast i vodstvo. Na hiljade ljudi je pokušalo izvući Ekskalibur iz kamena. Samo onaj koji je bio dostojan - ne po tituli, ne po sili, nego po karakteru, uspio je. Crna Gora danas čeka svoje arturske trenutke. Ne jednog junaka, već mnoštvo ljudi čistog srca koji su sposobni nositi teret odgovornosti prema narodu. Jer egregor koji se gradi od čistih namjera eksponencijalno je moćniji od onog izgrađenog na strahu, pohlepi ili lažnom ujedinjenju. Strah je kratkotrajan vezivni element. Ljubav prema domovini i istinska vizija su zidovi koji traju vjekovima.
Evropska integracija Crne Gore nije, u svojoj suštini, administrativni projekt. To je, na dubokom filozofskom nivou, ritual inicijacije jedne nacije. Prolazak kroz iskušenje koje zahtijeva transformaciju, ne samo institucija, već i kolektivne duše. Narodi koji su taj prag prešli s lakoćom nisu ga prešli zato što su imali savršene zakone. Prešli su ga jer su pronašli zajednički narativ koji je bio veći od partikularnih interesa. Crna Gora taj narativ ima. Ima ga upisanog u geografiji divljih planina i mirnog mora. Ima ga u epskoj tradiciji koja pjeva o čovjeku koji bira čast nad sigurnošću. Zadatak sadašnje generacije nije izmisliti taj narativ jer on već postoji. Zadatak je prisjetiti se njega i dati mu savremenu formu u kojoj svaki Crnogorac može prepoznati sebe.
Savršen orkestar ne nastaje kada svi sviraju istu notu. Nastaje kada svaki muzičar svira svoju dionicu. Jedinstvenu, nezamjenjivu ali u savršenoj svijesti o cjelini kojoj pripada. Svi za jednog, jedan za sve. To je opis energetske arhitekture najmoćnijih kolektivnih polja koja su ikada nastala. Kada Crnogorci shvate istinski, ne deklarativno da je individualna izvrsnost služenje kolektivu, a kolektivna snaga uslov individualne slobode, tada će egregor ove nacije dostići kritičnu masu. I u tom trenutku, promjena neće biti posljedica političkih pregovaranja. Biće neizbježna, poput fizičkog zakona
Kada vjerujemo, mi stvaramo. Kada stvaramo, mi postojimo. Kada postojimo, mi živimo.
Autor je ekonomista
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
