Trajno siromaštvo u AI ekonomiji

Na području Zaliva San Franciska trenutno vlada groznica veštačke inteligencije (AI), u poređenju sa kojom kalifornijska Zlatna groznica iz sredine XIX veka izgleda kao bezazlena potraga za sitnim blagom. Najboljim programerima i softverskim inženjerima nude se stotine miliona dolara kako bi prešli iz jedne firme u drugu, dok mladi inženjeri koji su imali sreću da među prvima dobiju posao u vodećim AI startapima već razmišljaju o penzionisanju prije 35. godine života.

Dok se auto-putem Bejšor vozite od Međunarodnog aerodroma San Francisko prema gradu, prolazite pored krajnje specifičnih bilborda koji reklamiraju opskurne AI aplikacije, naizgled namijenjene apsurdno uskoj grupi korisnika. Kako to uopšte može biti profitabilno? Stvar je u tome što je u gradu prepunom startapa mnogo unosnije predstaviti pravi softverski proizvod osnivaču kompanije koja bi uskoro mogla da vrijedi milijarde dolara nego koristiti bilbord za prodaju hamburgera ili deterdženta za veš.

Ipak, iza te groznice krije se opipljiva zabrinutost: pripadnici mlade superelite strahuju da njihovi startapi možda neće dobiti na AI lutriji. U njihovim očima, neuspjeh znači ostati po strani dok vještačka inteligencija automatizuje ogromne segmente kancelarijskog rada (posebno programerske poslove, koji su do sada praktično bili mašina za štampanje novca) i završiti u redovima trajno siromašnih.

Iako ekonomisti i dalje raspravljaju o tome da li će vještačka inteligencija uništavati ili stvarati radna mjesta, dominantno raspoloženje u Silicijumskoj dolini znatno je pesimističnije. Prema uvreženom mišljenju, ili će vaš startap uspjeti u narednih pet do deset godina, ili vam samo preostaje da se nadate da će država obezbijediti izdašan univerzalni osnovni dohodak.

Uprkos nastojanjima američkog predsjednika Donalda Trampa da Silicijumsku dolinu privuče u orbitu pokreta MAGA, progresivizam američkog tipa i dalje dominira kulturom na području Zaliva. Većina mladih kalifornijskih tehnoloških preduzetnika i dalje sebe vidi kao ubijeđene progresivce - vatrene zagovornike oporezivanja bogatih, makar dok i sami ne postanu bogati.

Pa ipak, uprkos svoj toj demonstraciji društvene osviješćenosti, elite Silicijumske doline kao da ne primjećuju jednu očiglednu činjenicu: ogromna većina ljudi koje će uspon AI ostaviti po strani neće živjeti u Sjedinjenim Državama. Niti će živjeti u zemljama koje su već obezbijedile svoje mjesto u lancu snabdijevanja za AI tehnologije, poput Južne Koreje, Japana i Tajvana.

Dok su južnokorejske kompanije poput Samsunga i SK Hynixa, zahvaljujući nezasitoj potražnji za naprednim memorijskim čipovima koju pokreće vještačka inteligencija, izrasle u korporativne gigante vrijedne bilione dolara, Evropa je iznjedrila znatno manje uspješnih priča. Rijetki izuzetak predstavlja ASML, holandska kompanija koja praktično drži monopol na najsavremenije litografske mašine neophodne za proizvodnju najnaprednijih poluprovodnika na svijetu. Slika je još sumornija u Africi i Latinskoj Americi, koje još nisu stvorile ništa ni približno uporedivo.

Zemlje koje ne uspiju da pronađu svoje mjesto u nastajućoj AI ekonomiji rizikuju da se nađu na gubitničkoj strani najznačajnije ekonomske transformacije ovog vijeka. Bez neočekivanih profita koje bi mogle da preraspodijele i bez naglog rasta poreskih prihoda kojima bi finansirale univerzalni osnovni dohodak, mogle bi se suočiti sa situacijom u kojoj nemaju nikakav način da ublaže posljedice masovnog gubitka radnih mjesta.

Ovo nije samo priča o političkoj nesposobnosti ili nedostatku ambicije. Kako afričke kompanije mogu da konkurišu kada stotine miliona ljudi širom kontinenta još nemaju pristup električnoj energiji - najosnovnijem preduslovu za razvoj AI infrastrukture? I kako zemlje Latinske Amerike mogu da finansiraju ogromna ulaganja u centre za obradu podataka kada su stope štednje i dalje niske, a istorija ponavljanih dužničkih kriza nastavlja da odvraća strani kapital?

Naravno, pojedine afričke i latinoameričke zemlje mogle bi imati ogromne koristi od proždrljive potražnje vještačke inteligencije za mineralima kao što su bakar, rijetki zemni elementi, litijum, nikl, kobalt, galijum i germanijum. Očigledni kandidati su Čile, Peru i Meksiko, ali čak bi i Demokratska Republika Kongo mogla ostvariti značajne koristi ako se njen brutalni građanski rat jednog dana smiri.

Bogatstvo prirodnim resursima često se, međutim, pokazivalo i kao prokletstvo i kao blagoslov. Zemlje bogate mineralima mogle bi se naći preplavljene prihodima koje generiše AI revolucija, a da pritom i dalje nemaju političke i ekonomske institucije potrebne da se te koristi ravnomjernije raspodijele u društvu.

Indija se, u međuvremenu, suočava sa sasvim drugačijom vrstom rizika. Ako vještačka inteligencija bude gutala srednje rangirane kancelarijske poslove kao što kitovi gutaju plankton, ogromna indijska industrija poslovnog outsourcinga mogla bi se naći među najteže pogođenima. Zahvaljujući bogatim rezervama kreativnog i tehničkog talenta, Indija i dalje ima potencijal da, uz SAD i Kinu, postane jedan od najvećih pobjednika u sadašnjoj tehnološkoj trci. Međutim, zemlja se dugo muči da taj potencijal iskoristi kod kuće, dopuštajući mnogim svojim najtalentovanijim stručnjacima da se presele u Kaliforniju. Trampovo pooštravanje imigracione politike moglo bi usporiti taj odliv mozgova, mada ostaje otvoreno pitanje da li bi to na kraju zaista koristilo Indiji.

Što se tiče Kine, ona je već danas sila u oblasti vještačke inteligencije. Ali i tamo vlasti tek počinju ozbiljno da se suočavaju sa posljedicama koje bi automatizacija mogla imati po zaposlenost. Čak i ako Kina pobijedi u AI trci, očuvanje društvene stabilnosti moglo bi se pokazati teškim bez daljeg širenja sistema socijalne zaštite.

Sjedinjene Države možda jesu dinamičnije, ali nisu mnogo spremnije za vjerovatne posljedice koje će vještačka inteligencija imati kada je riječ o tržištu rada. Da bi se izbjeglo dalje produbljivanje društvenih podjela, biće neophodno pronaći načine da se koristi od AI tehnologija raspodijele mnogo šire, umjesto da ostanu koncentrisane u rukama malog broja pionira i tehnoloških milijardera.

Opasnost se ne zaustavlja na nacionalnim granicama. Vještačka inteligencija prijeti da dodatno produbi jaz između tehnoloških pobjednika i gubitnika, omogućavajući bogatim zemljama da ubiru najveće koristi, dok bi milijarde ljudi širom svijeta u razvoju mogle biti osuđene na sve veće zaostajanje.

Kako bi takav svijet izgledao niko zapravo i ne zna, a još manje zna kako spriječiti da se pod teretom tih nejednakosti jednog dana ne raspadne.

Autor je profesor ekonomije i javnih politika na Univerzitetu Harvard; dobitnik je nagrade Deutsche Bank za finansijsku ekonomiju 2011; bio je glavni ekonomista MMF-a (2001 - 2003)

Copyright: Project Syndicate, 2026.