Odmazda: ni u Srbiju, ni iz nje

Bio je to dan (3. 6.) kada je država Crna Gora javno pokazala da postoje granice njene odgovornosti, da te granice obavezuju sve goste koji dolaze i da se imaju vladati po njenim propisima. Bio je to dan koji je donio osjećanje ponosa i dostojanstva svim građanima i građankama Crne Gore i osjećanje sigurnosti zato što država daje isti tretman svim gostima, bez obzira na “bliskost” i poziciju koju zauzimaju. Bio je to dan koji je pokazao da vlast susjedne države i njen predsjednik nisu, za dvadeset godina, shvatili da je Crna Gora država - nejaka, nesrećna, ali država - a ne njihova gubernija u koju mogu ulaziti kad hoće i sa kim hoće, kao po varošima Srbije.

Tog dana je srbijanski predsjednik jasno pokazao da živi u nerealnoj fantaziji o granicama, da principi koji važe za sve državnike svijeta za njega ne važe u Crnoj Gori. Odbijanje protokola značilo je namjeru da će se u “svojoj kući” ponašati kako hoće. Naljutilo ga je i ugrozilo njegovu moć kada mu je pokazano da to neće moći. Postoji nada da su to razumjeli i mnogi građani/ke susjedne države koji na emotivnom nivou žele “bratsko zajedništvo” i time podržavaju pogubne nacionalističke fantazije njihovog režima - opasne i za Srbiju i za Crnu Goru. Bio je to i dan straha i nesigurnosti za sve u Crnoj Gori. Iz kasnijih govora srbijanskog predsjednika jasno se prepoznaje diskreditacija i ponižavanje građanstva Crne Gore i prijetnja da će odmazda i pokušaji vraćanja pozicije tutorstva uslijediti. Nije se dugo čekalo, naredni dan građani/ke su zaustavljani na granicama. Moć i zastrašivanje su demonstrirani.

Igrom slučaja, narednog dana, našla sam se na graničnom prelazu Srbije u kolima sa aktivistkinjom Anime i dva uvažena novinara, od koji je jedan Esad Kočan, bivši urednik, a sadašnji programski direktor Monitora, na čijoj je naslovnoj stranici, tog dana, dominirao naslov “Vučić pojačava tempo”. Dok su drugi prolazili granicu bez zadržavanja, zaustavljeni smo bez objašnjenja. Shvatili smo da se Esad targetira po tome što je graničnu policiju zanimalo samo gdje on putuje i kad se vraća, kao i njegov kofer, uz letimičan pogled i na ostale. Dozvola za nastavak puta uslijedila je nakon 40 minuta. Razumjeli smo i prihvatili. Nismo očekivali/e nastavak.

U povratku, slična procedura. Pomjereni smo sa puta - “da sačekamo”. Čekanje bez ičijeg obraćanja i objašnjenja je trajalo. Nakon sat vremena, policajac nam je predao dokumenta, bez izvinjenja. Produžili smo i razumjeli ozbiljnu prijetnju Esadovom slobodnom kretanju i cijenu koja se ispostavlja nepokornima.

Našoj granici sam se nakon dugog vremena obradovala zbog ponosa da ulazim u svoju državu, koja je makar na trenutak bljesnula nezavisnošću i mogućnošću da zaštiti prostor i ljude u njoj istim odnosom prema svima koji su dobrodošli i bezbjedni po propisima države Crne Gore.

Ostalo je pitanje - kakva je to realno velika država Srbija i kakva je snaga njenog rukovodstva kada postoji spisak na kome se targetiraju nezavisni novinari iz susjedne male države od koje im realno ne prijeti nikakva opasnost, a tek od njenih novinara? Ta vrsta demonstracije moći je ugrožavajuća za sve profesionalne novinare koji po opisu posla zadržavaju kritičan i nezavisan odnos prema režimu u svojoj a i drugim državama. Ta vrsta demonstracije moći nad građanima/kama Crne Gore je izraz jasne nekritičnosti režima u Srbiji koji negira i potcjenjuje svaki napor susjedne države da vodi vlastitu politiku i još opasnije, nakon 20 godina, je smatra svojim vlasništvom. Ta vrsta demonstracije je otvorena prijetnja za građansku neposlušnost. Strah je realan jer “male” odmazde lako skliznu u veliko nasilje. Uprkos strahu da se cijena nezavisnosti još uvijek plaća, motivišuće je osjećanje da je naša vlast sposobna da obezbijedi da živimo sigurno u uvaženoj i nezavisnoj državi. Taj trenutak se ne smije ispustiti.

Autorka je aktivistkinja Anime