Pečenja kupi mi jarećeg...

Ne bih da kvarim idilu, ali živa nijesam ako odmah ne kažem: uprkos oduševljenju visokih gostiju i istovjetnih domaćina, mene je ova tivatska priredba o evro-balkanskoj verziji (geo)političke trgovine podsjetila na jednu staru pjesmu...

Otac i sin, tako se zove, a moji ispisnici sjetiće se i što je u njoj Đura Jakšić opjevao...

Vašar je bio a na vašaru, tokom bilateralnog pregovaračkog procesa, otac nudi sinu tuniske kape, srebro i zlato, mletačku svilu, ženevski sat, pa misirskog ata, od svile ruho i toke zlaćene...

Oduži se ta ponuda na masu poglavlja, sve dok sin u desetak riječi ne skrati ponuđaču muke: - Ah, babo, babo, kupi mi babo, pečenja kupi jarećeg...

Jes' da je evropski meni u Tivtu bio na višem nivou - prvo mjesto na listi budućih članica, jedva čekamo da dođete - ja bih prednost ipak dala izboru gladnog dječaka...

* * *

Taj meni, u prevodu sa prehrambenog jezika na politički, izgleda ovako:

- Izmjena naopakih i po slobodu, pravdu i jednakost opasnih zakona o policiji i ANB-u;

- Izbor sudija Ustavnog suda;

- Dovođenje Sudskog savjeta u funkcionalno stanje;

- Glasanje za poslanike a ne za partije;

- Uvođenje u Krivični zakonik partijske trgovine, poput ove čiji je radni naslov Spašavanje redova ali ne Rajana nego Saše;

- Dopuna Poslovnika spiskom zabranjenih i kažnjivih riječi iz 1998. godine, bez obzira na to što je tvorac tog spiska odavno u bjekstvu od pravde...

I, na kraju, najvažnije: Povratak Vladana Mićunovića u RTCG, ali ne u Savjet nego na mjesto sa kojeg će biti kapac da javnosti garantuje pravo da zna...

Znam da po sadašnjem zakonu ne može, ali toliko su zakona poslanici za ove tri godine izmijenili na štetu svih stanovnika Crne Gore...

Mogli bi, vala, i ovaj jedan u njihovu korist...

* * *

Kakve ćemo političke koristi u načelu imati od ovog skupa u Tivtu evo ne znam, ali meni su u pojedinostima za oko zapale samo dvije, i to turističke...

Slika, inače dobro čuvanog, predsjednika Makrona kako slobodno trenira na prelijepoj crnogorskoj obali...

I preporuka Sančeza, inače premijera turističke sile, da je Crna Gora jedno posebno mjesto koje treba posjetiti...

A ostalo?... E, to je bio još jedan kongres divljenja velikom napretku Crne Gore na putu ka Evropskoj uniji. To što ga na unutrašnjem terenu niko ne prepoznaje, nije izgleda bilo za brigu ni gostima ni domaćinima...

Mislim na napredak, put je odavno prepoznat...

Što jes' jes', lijepo je od prisutnih Evropljana bilo čuti kako nam i dalje daju podršku na tom putu...

I kako nestrpljivo broje dane do sljedećeg proširenja...

I kako je cilj Crne Gore - da 2028. godine postane 28. članica evropske porodice - nadohvat ruke...

Nije, međutim, bilo ne samo lijepo nego za buduću članicu ni korisno što su se u iste opanke svi oni (i) u Tivtu pravili da ne vide ono što svi razumni stanovnici te buduće članice vide...

Da se cilj tog puta očigledno više ne prepoznaje...

I da je Crna Gora, nakon decenija prepoznavanja po endemskoj korupciji, za samo tri godine postala država endemskog pristupa(nja) Evropskoj uniji...

Zato što je njeno učlanjenje u EU postalo samo sebi svrha...

* * *

Bubanje lekcija bez razumijevanja, tako su nekad tu nesvrsishodnost objašnjavali moji nastavnici...

Oni nama kao postavljaju neke uslove a mi ih kao ispunjavamo, tako bi danas rekli ali takvih nastavnika više nema...

Ne za djecu, nego za odrasle koji evropske lekcije bubaju ne razumijevajući da ulazak u zajednicu evropskih država ima svrhe samo ako evropske standarde - i to sve a ne samo neke najprostije - dostignemo prije učlanjenja...

Nećemo ih dostići...

Kao što ni tzv. samit u Tivtu nije dostigao standarde vlastitog imena...

- Više od trideset lidera doći će ovdje i zajedno sa nama poslati jednu važnu poruku - tako su obećavali domaćini...

Od dvadeset sedam predsjednika i premijera država članica Evropske unije - a to je uslov da bi neki skup zaslužio da se nazove samitom - došao je svaki treći...

* * *

Medijska zvijezda, nažalost, postao je jedan antievropski. I to baš onaj koji ne samo da nije zaslužio mjesto među gostujućim liderima, nego ni među domaćinima u koje ovom prigodom ubrajam sve stanovnike Crne Gore...

Ono što čini (u) svojoj državi Srbiji, to neka njeni državljani vide s njim i sa sobom...

Za sve gadosti koje je taj lider tokom tri sedmice izgovorio o Crnoj Gori, da se ja pitam, zaslužio je samo titulu persone non grata...

Zato sam, za razliku od razočaranih narodnih masa na društvenim mrežama, potpuno zadovoljna ćutanjem državnog vrha na njegove nedržavničke i neljudske izjave...

Samo me baš živo zanima kako je to trebalo reagovati na izjavu da se "Crna Gora otcepila od Srbije", kad on zna da mi znamo da on zna da je to laž...

Ili, što odgovoriti na prijeteće poruke da će "učiniti sve za odbranu Srba u Crnoj Gori", i to od vlasti u kojoj je pripadnika srpskog naroda procentualno više nego na popisu stanovništva...

Kakvog uopšte smisla ima razgovarati sa likom koji kaže "da je Srbija spremna na svaku vrstu saradnje sa Crnom Gorom u domenu saobraćaja, turizma"...

A onda nam avio-saobraćajem na more dovesti turiste od čijeg se izgleda još oporavlja i kopneni dio države kojoj nudi bratsku saradnju…

Od zahvalnosti na gostoprimstvu "hiljadama građana Crne Gore koji su poželeli dobrodošlicu" ni sama ne mogu da dođem sebi...

I zato će uzvraćanje biti kratko: hvala mu što nas je "voleo više" nego mi njega...

Nije trebalo, što bi tek bilo da nas je mrzeo...

* * *

Umjesto zaludnjeg zamlaćivanja izjavama autokrate iz komšiluka kojemu može doakat samo on, korisnije bi za Crnu Goru bilo da vlast malo poradi na odnosima sa drugim susjedima...

I da patriJotizam iz devedesetih ne podgrijava prije svega među onima koji tu vlast (p)održavaju...

Znam, nije bilo lako još jednom čuti spisak zahtjeva koje je premijer Plenković iznio u obraćanju posvećenom "bilateralnim odnosima s Crnom Gorom i pregovorima Podgorice s Europskom unijom".

Hrvatska od Crne Gore - i to prije završetka pristupnih pregovora - očekuje rješavanje nekoliko otvorenih pitanja, citiram:

- Obeštećenje logoraša i potragu za nestalima iz Domovinskog rata;

- Procesuiranje ratnih zločina:

- Povrat školskog broda Jadran;

- Pitanje granice te imovinsko-pravni sporovi hrvatskih obitelji...

I na sve to, kategoričan stav:

- Ta smo pitanja vrlo jasno postavili kao kriterij, a u konačnici i kao uvjet za završetak pregovora - ponovio je još jednom hrvatski premijer...

* * *

To nam je što nam je, za utjehu nam ostaje Plenkovićeva izjava da on "vjeruje kako bi Crna Gora, uz političku volju, pregovore mogla zaključiti do kraja 2026. godine".

Mogla bi, kad bi ova vlast s razumijevanjem naučila lekciju koju je bivša vlast morala da nauči još prije dvadeset godina, za potrebe obnove nezavisnosti...

Ovoga puta potreba se zove ulazak u Evropsku uniju, ali je lekcija koju vlast treba da savlada takođe vezana za devedesete...

Jeste preobimna, ali koliko god zahtjevi bili neprijatni, teški i ovoj vlasti neprihvatljivi, sadržaj tog gradiva može se svesti na jednu rečenicu...

Crna Gora je Hrvatskoj dužna mnogo više:

- Živote 116 civila i 194 branitelja;

- Zatočeništvo 443 osobe u logorima;

- Progon 33.000 stanovnika;

- Uništavanje 2.071 stambenog objekta...

Malo li je da se, za početak, zaustavi ovo dripačko junačenje dijela vlasti čija je država u ratu protiv komšija bila agresor a ne žrtva...

I da se, umjesto rata patriJotskim saopštenjima, sjedne za sto...

Dok još ima vremena, 2026. se završava za šest mjeseci...