Kako upravljati fragmentisanim svijetom?

Kada se lideri G7 okupe u Evijanu 15. juna, suočiće se sa činjenicom da je poslijeratni poredak iscrpio svoje mogućnosti. Ujedinjene nacije, institucije iz Breton Vudsa i drugi stubovi međunarodne saradnje - svi zasnovani na uvjerenju da univerzalna pravila mogu predstavljati temelj globalnog upravljanja - obezbijedili su decenije relativne stabilnosti i ekonomske integracije. Ipak, današnji svijet je previše multipolaran, previše digitalno povezan i previše politički heterogen da bi široki konsenzus sam po sebi mogao da ostane glavni mehanizam za upravljanje globalnim poslovima.

Kako se nacionalni interesi sve više razilaze, ekonomska međuzavisnost se sve češće koristi kao sredstvo pritiska i prinude, što dovodi do formiranja suparničkih strateških blokova upravo u trenutku kada globalni izazovi, poput klimatskih promjena, migracija i vještačke inteligencije (AI), rastu brže nego što postojeće institucije mogu da odgovore na njih. Iako može biti primamljivo držati se poretka koji nestaje ili se pomiriti sa trajnim geopolitičkim rivalstvom, ono što je danas potrebno jeste prelazak na novi model međunarodne saradnje zasnovan na upravljanju putem koalicija.

U mnogim aspektima, ova promjena je već u toku, iako uglavnom prolazi nezapaženo. Od lanaca snabdijevanja poluprovodnicima do klime i bezbjednosti, države sve češće sarađuju kroz koalicije formirane oko konkretnih pitanja - fleksibilna partnerstva koja odražavaju stvarnost fragmentisanog, ali istovremeno duboko međusobno povezanog svijeta.

Stoga pitanje koje se postavlja pred G7 nije da li će se upravljanje zasnovano na koalicijama pojaviti, već da li će demokratije oblikovati ovu tranziciju ili će dozvoliti da njome upravlja isključivo logika politike moći. Malo je foruma koji su u boljoj poziciji da usmjere taj proces od G7, koji objedinjuje ekonomsku snagu, tehnološke kapacitete, institucionalnu sposobnost i široko usaglašene političke vrijednosti. Ali to zahtijeva i odgovarajuće preispitivanje postojećih modela upravljanja.

Za početak, kreatori politika moraju da prevaziđu težnju ka postizanju univerzalnog saglasja. Konsenzus sve češće vodi ka paralizi odlučivanja, a čak i kada se postignu široki dogovori, njihova primjena je često nedosljedna. Pariski klimatski sporazum iz 2015. jasno ilustruje taj problem: iako je uspostavio zajedničke ciljeve, nacionalne obaveze značajno se razlikuju, dok mehanizmi sprovođenja ostaju slabi. Slični problemi danas su vidljivi i u oblastima digitalnog upravljanja, oporezivanja, trgovine i migracione politike.

Upravljanje zasnovano na koalicijama nudi praktičniju alternativu. Umjesto da zahtijeva univerzalnu saglasnost, ono omogućava državama da sarađuju na rješavanju konkretnih izazova, uz prihvatanje zajedničkih standarda, mehanizama nadzora i instrumenata sprovođenja. Učešće ostaje dobrovoljno, ali članstvo podrazumijeva i određene obaveze.

Vještačka inteligencija je dobar primjer takvog pristupa. Države bi mogle da formiraju koaliciju radi uspostavljanja zajedničkih standarda za napredne sisteme AI, zajedničkih pravila za upravljanje podacima, koordinisanog nadzora nad lancima snabdijevanja u oblasti AI i zaštitnih mehanizama protiv sistemskih rizika. Pristup tržištima, finansijskim sistemima, istraživačkim mrežama i digitalnoj infrastrukturi članica koalicije mogao bi da bude uslovljen poštovanjem tih standarda. Ista logika mogla bi da se primijeni i na klimatsku politiku, trgovinu, ključne mineralne resurse, biotehnologiju, sajber bezbjednost i finansijsku transparentnost.

Ovakav pristup ne predstavlja napuštanje multilateralizma, već njegovo prilagođavanje današnjoj multipolarnoj stvarnosti. Upravljanje zasnovano na koalicijama pruža fleksibilniji i djelotvorniji okvir za saradnju u svijetu u kojem velike sile više ne dijele iste interese, vrijednosti niti političke modele.

Istovremeno, upravljanje mora postati integrisanije. Najvažniji izazovi današnjice duboko su međusobno povezani, ali vlade i dalje pristupaju njihovom rješavanju kroz odvojene birokratske sektore. Takav pristup više nema smisla. Trgovinska politika ne može se posmatrati odvojeno od ekološke održivosti i tehnološke bezbjednosti. Finansijska regulativa mora uzimati u obzir klimatske promjene i geopolitičke rizike. A digitalno upravljanje mora uspostaviti ravnotežu između inovacija i tržišne konkurencije, s jedne strane, i otpornosti demokratskih institucija i nacionalne bezbjednosti, s druge.

Grupa 7 bi mogla da predvodi ovu promjenu formiranjem koalicija usmjerenih na međusobno povezane sistemske izazove koji zahtijevaju integrisane političke odgovore, kao što su bezbjednost hrane, vode i energije; vještačka inteligencija, zapošljavanje i digitalna ljudska prava; kao i klimatske promjene, gubitak biodiverziteta i industrijska transformacija. Okupljajući ministarstva finansija, regulatorna tijela, centralne banke, bezbjednosne agencije, privredne subjekte i organizacije civilnog društva, ove koalicije ne bi samo usklađivale politike, već bi povezivale ekonomske, tehnološke i bezbjednosne prioritete u jedinstven okvir djelovanja.

Možda je još važnije to što vlade moraju da preispitaju način na koji definišu uspjeh. Tokom više decenija, ekonomski rast i obim privredne proizvodnje predstavljali su osnovno mjerilo uspješnosti. Nedavna iskustva su, međutim, pokazala da snažan rast BDP-a može istovremeno postojati uz ekonomsku nesigurnost, društvenu fragmentaciju, političku polarizaciju, opadanje povjerenja i degradaciju životne sredine.

Vlade koje usko mjere uspjeh, sklone su i da vladaju usko. Jedna od obećavajućih alternativa jeste SAGE sistem pokazatelja, koji nudi jednostavan okvir za procjenu. On organizuje glavne pokretače ljudskog prosperiteta oko četiri faktora koji su kroz istoriju omogućavali društvima da napreduju: solidarnost, autonomija djelovanja (djelotvornost), materijalna dobit i ekološka održivost. Umjesto da uspjeh definiše isključivo kroz ekonomske rezultate, ovaj okvir procjenjuje da li ljudi žive u povezanim i kohezivnim zajednicama, da li imaju stvarni uticaj na sopstveni život i da li uživaju u zdravom i održivom okruženju.

Ono što je ključno, takve mjere ne bi zamijenile BDP; one bi ekonomski učinak postavile u širi kontekst. G7 bi mogla da podstakne ovu promjenu tako što bi zahtijevala da se sve važne inicijative ocjenjuju prema širem skupu društvenih, ekonomskih i ekoloških ciljeva. Na primjer, infrastrukturni projekti se ne bi vrednovali samo prema doprinosu ekonomskom rastu, već i prema njihovom uticaju na društvenu koheziju i otpornost životne sredine. Sistemi AI procjenjivali bi se ne samo prema povećanju produktivnosti koje donose, već i prema njihovim posljedicama po demokratsko učešće i sposobnost građana da utiču na odluke koje oblikuju njihove živote. Trgovinski sporazumi bi, sa svoje strane, trebalo da doprinose održivosti, otpornosti tržišta rada i digitalnoj odgovornosti, a ne samo ekonomskoj efikasnosti.

Nijedan novi međunarodni poredak neće se vrtjeti oko jednog centra moći, jedinstvenog razvojnog modela ili jednog skupa prioriteta. U najboljem slučaju, činiće ga mreža preklapajućih koalicija usmjerenih na različita pitanja i sektore. Izazov je u tome da se obezbijedi da ta preklapanja budu međusobno podsticajna i komplementarna, a ne da stvaraju trenja, podstiču sukobe i produbljuju institucionalnu neusklađenost.

Budućnost globalnog upravljanja zavisi od sposobnosti da se upravlja sve raznolikijim i fragmentisanijim svijetom. Predstojeći samit G7 pruža jedinstvenu priliku da se artikuliše vizija međunarodne saradnje zasnovane na koalicijama, koja bi mogla da se širi i razvija uključivanjem novih partnera iz G20 i šire. Na taj način moguće je postaviti temelje za prilagodljiviji, otporniji i održiviji svjetski poredak.

Autor je osnivački predsjednik Global Solutions Initiative i počasni predsjednik Kiel Institute for the World Economy; gostujući je profesor na University College London i viši istraživački saradnik pri Institutu za novo ekonomsko mišljenje Univerziteta u Oksfordu (INET Oxford)

Copyright: Project Syndicate, 2026.