Dečko koji povećava

"Protiv mene leka nema" - mogao bi premijer, lakonski i s osmijehom, dok sjedi zavaljen u fotelji u Karađorđevoj, da poruči svima koji se ovih dana pitaju gdje u crnogorskoj ekonomiji počinje razum, a završava se Milojko Spajić.

Jer malo bi šta drugo kao Čorbin stih (koji je u Hagu kanonizovao Vojvoda) bolje objasnilo reakcije javnosti - i njihov izostanak - na novu Spajićevu najavu povećanja plata i penzija, i tako pokazalo kliničku sliku društva, ekonomije i političke scene u Crnoj Gori.

Šef Vlade je prije desetak dana iznebuha obznanio program “Euro model”, saopštivi da će od 1. januara 2027. minimalci za one s osnovnim i nižim obrazovanjem biti 1.000 eura, za one sa srednjim 1.250, a za visokoškolce 1.400 (minimalna zarada sada je 600 eura, tj. 800 za ljude s fakultetom). Uz to, obećao je da će se penzije usklađivati četiri puta godišnje, kako bi pratile nove plate, te da će penzionere, dok čekaju na to, u decembru častiti zimnicom od 100 eura.

Sve je, u međuvremenu, objasnio premijer: i da je njegov plan nastavak (djelimično uspješnih) programa “Evropa sad 1” i “Evropa sad 2”, i da njime želi da spriječi egzodus mladih po ulasku države u EU, i da neće biti gašenja malih preduzeća i otpuštanja radnika - samo je, eto, zaboravio da kaže koliko će para biti potrebno da “udeblja” novčanike građana u susret izborima.

Dok zbog toga neki ekonomisti, manji privrednici i pokoji opozicionar upozoravaju da “Euro model” vodi zemlju u zaduženje, inflaciju i neodrživost penzija, opštine u gubitke, a desetine hiljada biznisa u bankrot, Spajić ipak može spokojno da nastavi dalje, jer je i novim programom još jednom u praksi dokazao uspjeh svoje formule: kad narodu daješ milione za veće plate i penzije, nikom drugom ne moraš ni pet para za mišljenje! Ni saborcima, a kamoli dežurnim zakeralima, političkim protivnicima i sjecikesama iz privatnog sektora.

Jer kako drukčije objasniti da je Spajić svoj model napravio bez znanja partijskih drugova, Vlade, koalicionih partnera i, kako se šuška, dijela najbližih saradnika, a predstavio bez podrške ministra finansija? Ne samo što se niko od njih nije pobunio zbog toga (makar ne javno), lupio šakom o sto, tražio odgovore od premijera, napustio Vladu, nego su neki ideju prvog čovjeka izvršne vlasti (Mandićev NSD i Bečićeve Demokrate), nerazrađenu i neobjašnjenu, prigrlili da promovišu s takvim žarom kao da je njihovo životno djelo, koje se godinama krčkalo u najumnijim partijskim glavama.

Za to vrijeme, ministar finansija Novica Vuković još čita zakone zbog kojih bi trebalo da se živi bolje - a koje, prema tvrdnjama Spajića, nije podržao jer možda nije vidio na vrijeme da se o tome odlučuje na “Whats App” grupi Vlade?! - dok javnost čeka odgovor hoće li pozdraviti nadređenog koji je bez njegovog amina predstavio “Euro model”, ili prije prihvatiti poniženje koje mu je priredio i ostati u fotelji.

Kad je riječ o onim drugima - opoziciji, tamo ima glasova koji ukazuju da je novi program ekonomska bomba i da Spajić poprima crte ličnosti Jezdimira Vasiljevića, ali to su, zasad, samo pojedinci koje vatreno i horski ne bodre kolege iz prvih redova, već stranački botovi iz pozadine. Štaviše, ne samo što niko iz tih partija - sve i ako je to rekao - ne barjači time da je protiv većih plata i penzija, nego su se neki funkcioneri tih stranaka koji vode opštine, nakon razgovora sa šefom Vlade ponašali kao da je “Euro model” praktično gotova stvar, i da sad treba samo da vide kako “ispeglati” gubitke prihoda zbog primjene programa (jer će se od opština uzimati dio poreza i prebacivati državi).

Najtiši po pitanju “Euro modela” ostao je Spajićev najgrlatiji kritičar, šef države i bivši partijski drug Jakov Milatović, otvarajući tako pitanje radi li to jer nema ništa da kaže (ili misli da nije mudro), ili pak pravi računicu za nastavak političke karijere nakon isteka mandata. Ne samo što nije, kao što je to radio nebrojeno puta, secirao do detalja predloženo, pisao analize, organizovao simpozijume i bombardovao javnost saopštenjima, već je rekao da pozdravlja “vraćanje fokusa na pitanja od suštinskog značaja za građane”, poručujući da zarade i penzije moraju rasti uz odgovornu i održivu ekonomsku politiku i da Vlada treba da povede dijalog o tome.

Spajić je već pričao s gradonačelnicima, poslodavcima (koji od tog razgovora imaju glavobolje), a najavljuje i da će s posebnim granskim udruženjima. Malo je, međutim, izvjesno da će o “Euro modelu” morati ozbiljnije da razgovara s političkim akterima, jer je njegov program, koliko god bio bušan, nemilosrdan marketinški potez, koji ih, kako pokazuju i navedene reakcije, ne zove na dijalog, već im nameće epilog: partnerima da ga svom snagom poguraju, a protivnicima da “prodaju vjeru za večeru” i da, zbog straha od onih koji ovih dana vade kuke i motike na kritičare povećanja, ćute ili čak podrže plan.

Od premijerovih saveznika moglo se očekivati da prigrabe “Euro model”, ali da li je reakcija opozicije morala biti tako mlaka, s ozbirom na to da im Spajić već treći put prodaje istu “žvaku”? Nisu li ništa naučili iz slučajeva s “Evropom sad 1” i “Evropom sad 2”? Šta je trebalo da urade da ne ispadnu nesnađeni i nasađeni? Kako da mu odgovore? Sa strane je lako lamentirati, ali možda je, za početak, više pažnje trebalo posvetiti “kuvanju” svog ekonomskog programa, nego stavljati sve karte na vulkanizersku politiku po Briselu i regionu - podmetanja klipova u točkove Vladi dok pokušava da pogura put u EU.

No, stoji li ta teza imajući u vidu da je Abazovićeva URA dva dana prije Spajića najavila, a noć prije (na sjednici glavnog odbora) predstavila svoj ekonomski paket “Bolji standard”, kojim obećava veće zarade, penzije i dječje dodatke, a niže cijene namirnica i goriva? Ko se toga više sjeća? Kako god da bilo, opozicija, predvođena DPS-om, neminovno će morati da presavije tabak i napiše kako misli da u džepovima građana bude više para. Kao što je to DPS učinio uoči izbora 2023, kad je priču o ugroženoj državi zamijenio onom o platama i penzijama. Koliko god možda sad to djelovalo kasno i uzaludno, bez toga, nakon što je Spajić uradio šta je uradio, ne moraju ići na izbore.

Logike da na izbore ne smije ako u svom portfoliju nema nove mjere za veće plate i penzije, svjestan je sigurno bio i lider PES-a, znajući dobro da bi, nakon mnoštva političkih promašaja i kriza, samo priča o približavanju EU, zatvaranju poglavlja, usvajanju evropskih zakona s “plavom zastavom”... - značila faktičko razvijanje bijele pred biračima, te da ni to, ni obećanje o kompleksu na Veljem brdu ne mogu biti alternative onom pomoću kog je i došao na vlast.

Iako najavljuje program bez jasne ekonomske računice, novo Spajićevo obećanje građanstvo je - sudeći prema anketama u medijima i komentarima na portalima i društvenim mrežama - dočekalo oduševljeno, poželjevši kristalnu noć mnogim privatnicima. Činjenica da svojim planom faktički izjednačava primanja posve različitih profesija i da visoko obrazovanje, kojim se u više navrata dičio, “cijeni” svega 150 eura (jer toliko iznosi razlika u minimalcu između onih s fakultetom i srednjim obrazovanjem), navela je jednog kolegu, neizlječivog titoistu, da Spajića krsti - komunistom.

O tome bi se moglo pričati uz pivo, ispred dragstora, ali ni tu ako se ne bi obratila pažnja kako su na “Euro model” reagovali najveći ovdašnji kapitalisti. A oni su ostali bez teksta - deset dana i nijedno slovo o programu o kom bruji cijela država. Ni Bokan, ni Laković, ni Drekalović, ni Radović... Nijedan veliki trgovački lanac, nijedna velika građevinska firma, nijedna telekomunikaciona kompanija...

U tom su grmu odgovori na mnoga pitanja o prirodi novog Spajićevog obećanja. Jer kao što je ponašanje partija na najavu “Euro modela” pokazalo stanje političke scene, tako je odsustvo reakcije najvećih biznismena osvijetlilo taj program.

Dok nekog od tih badža potpisnik ne vidi da javno pjeni - kao što je jedan preduzetnik prethodnih dana, žaleći se kako je njemu i njegovim kolegama Spajić tri sata vršio operaciju na otvorenom mozgu, ne umjevši da objasni ništa - do tada neće vjerovati da će se od “Euro modela” ovajditi narodne mase.

Do tog trenutka Spajić će - uprkos tome što su njegovi modeli, uz sve mane, neke digli iz bijede - ipak ostati veliki serviser onih kojima je pomoć najmanje potrebna, a kojima je dobit u protekle četiri godine, otkad se premijenjuju premijerovi programi, rasla preko 100 odsto.

Šta god da bude od novih obećanja i Spajićeve političke karijere, uvijek se može okrenuti akademskom životu i svojim slučajem dati doprinos političkoj teoriji kroz rad: kako s rastom inflacije raste podrška na izborima. A u srcima svojih najvjernijih pristalica uvijek će biti - dečko koji povećava.