Oči Vezuva

Svi su čuli za Vezuv, ali malo ko zna šta je Monte Soma. Ova druga planina je zapravo rodila Vezuv. Ali to je duga priča. U nju ulazim turističkim autobusom u kojem su nakrcani dokazi vavilonske pometnje – ljudi koji međusobno pričaju na najmanje petnaestak jezika.

Žena koja nam je dodijeljena kao vodič govori engleski sa jakim italijanskim naglaskom. Ali njenu priču nećemo slušati dugo. Vezuv se nalazi na svega devet kilometara od Napulja. Samo što smo izašli iz grada, već se isključujemo sa auto-puta i penjemo se serpentinama ka vrhu čuvene planine.

Usput saznajemo da zapravo život na obodu aktivnog vulkana u doslovnom smislu te riječi – cvjeta. Iako je, prema riječima vodiča, zabranjeno da se sadi vegetacija u samom ugroženom pojasu, vozimo se pored kuća sa izuzetno bujnim baštama u kojima dominira zimzeleno, mediteransko rastinje. Kao i u Napulju, i ovdje, u podnožju vulkana, pravila su samo neobavezni predlog.

PULČINELA I BUKET

Razmišljam o tome da je okolina u antičkim vremenima, barem prema pričama, bila puna džinovskih, vatrenih bandita, giganata, sinova Zemlje. I njih je pobijedio Herkul. Mnogo trajniji trag je ostavila priča iz rimskih vremena, prema kojoj Vulkan, bog vatre, rimska verzija grčkog Hefesta, ovdje ima radno mjesto. Njegove podzemne kovačnice izazivaju zemljotrese i erupcije. Ne treba da se izostavi ni Diznijeva vještica Magika Vrač koja živi na ivici kratera i mućka svoje čarobne napitke.

Umjesto njih, kroz prozor ugledam Pulčinelu, karnevalski lik iz narodnog napuljskog pozorišta. Šta bi bio ovdašnji humor, kada se ne bi sprdao sa smrtnim opasnostima?

Autor bazaltne skulpture teške 45 tona jeste ovdašnji umjetnik Lelo Esposito. Nazvao ju je „Gli Occhi del Vesuvio“ – Oči Vezuva.

Umjetnički pokušaj da se očima vulkana, svedenim na bezazlenu masku Pulčinelu, pogleda Napuljski zaliv.

Nešto dalje je mjesto na kojem nas autobus iskrcava. Naredna dva kilometra moraćemo da se popnemo makadamskim putem. Ako postoji pravično obeštećenje za hodanje po vrelom danu do kratera vulkana, onda su to predjeli koje oko upija i zauvijek čuva u trezoru lijepih slika sa putovanja.

Napuljski zaliv i grad koji se pružio kao lijena dama sa raskošnim haljinama od kamene čipke.

Crne stijene iz kojih niče cvijeće vedrih boja.

Smrt spava, a ljepota uzima maha.

Vulkan je ružan, ali njegova žena Venera je ljepotica.

U susret nam dolazi stariji par. On je, sudeći po melodiji žalopojke, negdje iz Dalmacije. Kaže da je prestar za veranje po brdima, šta će mu to.

Kao protivargument uberem nekoliko cvjetova i složim ih u vezuvski buket. Zbog njega se vrijedjelo penjati ovamo.

Na usponu se ponavlja preplitanje jezika ovog svijeta. Valjalo bi postaviti jednostavno pitanje svima nama – šta nas je dovelo ovamo? Svakako, Vezuv je vjerovatno najslavniji vulkan svijeta. Ali to nije dovoljno, kao ni turistički marketing ili instagramsko ludilo – lov na sliku sa kraterom.

Pretpostavljam da je ljudski poriv koji ga gura na ovakve izlete nešto složeniji. Nije li nevjerovatna snaga vulkana, koja je 79. godine poslije Hrista – dakle skoro prije dva milenijuma – razorila četiri okolna antička grada, to što nas fascinira? Vulkan trenutno spava. Ali on to umije da radi stotinama godina pa onda opet pokaže svoje pravo lice. Pojave se ognjeni džinovi, Vulkan pregrije svoje kovačnice pa iz njih poteče rijeka istopljenog stijenja.

I to golica našu maštu. Mi se penjemo stomakom same bazaltne smrti, sve do njenih razjapljenih ralja. Tješimo sebe da ona spava. Ali nam zapisana istorija, narodno pamćenje u pričama kao i naučni nalazi kažu – probudiće se.

Vezuv je sada visok jedva 1 300 metara. Prije čuvene erupcije imao je mnogo veći vrh. On je zapravo posljedica, a ne uzrok eksplozivnog uništavanja ogromnog planinskog masiva.

Prema vrhu se penje i staro i mlado. Starac sa štapom. Tinejdžerke. Otac sa troje djece. Jedno je uprtio u nosiljku – nekada bi ljudi upotrijebili reč sepet.

Sve liči na bizarno hodočašće.

VULKAN STARIJI OD ČOVJEKA

Sama riječ Vezuv starija je od latinsko-grčkog svijeta i ima svoje korijene u najstarijem indoevropskom jezičkom supstratu. Povezana je sa značenjima kao što su vatra, bljesak, gorenje. Vatreni bi bio možda najbliži prevod.

Geolozi kažu da se vulkan nalazi u subdukcionoj zoni između afričke i evroazijske ploče. Obim samog vulkana je u podnožju 80 kilometara. Istorija vulkanizma ovdje počinje prije 400 000 godina, u pleistocenu.

To znači da je ovo što gledamo starije od svega ljudskog.

Prije više od 18 000 godina – tako tvrde naučnici – došlo je do erupcije koja je izbacila vulkansku iznutricu u stub visok 20 kilometara. Desetak kilometara od vulkana nataložio se sloj od preko šest metara. Više takvih događaja zabilježili su vulkanolozi - ljudi koji umiju da čitaju zemlju, njene ožiljke i slojeve kao tekst.

Znao sam sve ovo i prije uspona. Sve to može da se iskusi u pametnim dokumentarcima i dobrim knjigama. Ali bez razmišljanja i dalje koračam kosinom Vezuvove kupe, kao da me gore čekaju odgovori na pitanja, za koje i ne znam da sam ih postavio.

Osvrnem se i pogledom obuhvatim pređeni put. Ulaz u Nacionalni park Vezuv sada izgleda kao maketa. A druga polovina planine od koje je nastao Vezuv stoji naspram nas kao crni zid.

Nekoliko puta zastajemo da dođemo do daha. Oni mlađi nas pretiču. Onda se desi da ih sretnemo negdje pred ciljem kako oni hvataju dah. Kao da vulkan kaže – priđi mi sporo, s poštovanjem.

Svi smo čuli za sudbinu koja je zadesila Pompeje. Hronika erupcija neumoljivo ukazuje na to da sa ovog mjesta smrt među ljude silazi periodično. Takozvane plinijske erupcije nazvane su po Pliniju Mlađem. On je kao svjedok erupcije 79. godine opisao crni oblak koji silazi niz padine vulkana. Sada znamo da je to najopasniji oblik vulkanizma. U mješavini gasova, usitnjene lave, kamenja, vulkanskog pepela ne može ništa da preživi. Temperatura od 300 do 800 stepeni garantuje brzu smrt svim živim bićima. Nema skloništa. Oblak se kreće brzinom do 700 kilometara na čas.

Prije četiri milenijuma jedna takva erupcija je ostavila tragove i do 15 kilometara od vulkana. Uništila je sva ljudska naselja bronzanog doba u okolini. Sedamdesetih su italijanski građevinski radnici, prokopavajući trasu auto-puta, pronašli ostatke sela iz bronzanog doba koje je bilo pokriveno vulkanskim pepelom.

POD VULKANOM

Dugi periodi uspavanosti vulkana stalno su zavaravali ljude. Plodno vulkansko tlo, zgodno za uzgajanje najboljeg voća – posebno grožđa – privlačilo je naseljenike poslije svake katastrofe. Zbog blizine metropole Napulja i okolnog, gusto naseljenog područja, u potencijalno opasnom krugu oko vulkana – u crnoj zoni – živi tri miliona ljudi.

Gledam Napuljski zaliv i razmišljam o pravcu vjetra koji je odlučio da Napulj bude pošteđen, a Pompeji uništeni. Sjetim se kultne knjige „Ispod vulkana“, britanskog pisca Malkoma Laurija te istoimenog filmskog remek-djela Džona Hjustona. Bilo je to ispod nekog drugog vulkana u Meksiku. Ali opomena je aktuelna.

Ovdje na Vezuvu se vidi jasnije nego na drugim mjestima – problem nisu vulkani nego ljudi.

Tačne misli se javljaju u pokretu, na visini. Možda je njihov tok zapravo smisao uspona do ivice kratera. Na Vezuvu shvatimo koliko smo mali. Koliko je krhka nit koja nas veže za sve što poznajemo i volimo.

Još nekoliko koraka i konačno smo tu. Posljednji put se Vezuv javio 1944. Od tada izgleda ovako mirno, skoro bezazleno. Ali treba vjerovati naučnicima da duboko u njegovom utrobi ima dovoljno magme. Primjećujem i mjerne stanice sa senzorima. Na njima posjetioci ostavljaju naljepnice.

Moja saputnica, iznervirana vrućinom i usponom, iznad kratera postavlja retoričko pitanje: „Sve li smo preturili preko glave da vidimo ovu – rupu?“

Tako je. Nadneseni za tren nad ovaj potkožni čir zemljine kore, nad ružnu, opasnu aknu, moći ćemo da se radosno vratimo svojim običnim životima i da se pravimo da vulkani ne postoje.

Ipak, svaki put kada niz grlo klizne dobro kampanijsko ili sicilijansko vino, ja ću u sebi da se zahvalim bogu Vulkanu koji je svoj pepeo poklonio vinovoj lozi.

LIMUN KAO DUNJA

Uzeo sam jedan kamičak i stavio ga u džep. On će kod kuće da se druži sa istim takvim materijalom iz Kohema ili iz Caričinog grada. Šta bi to kamenje jedno drugom moglo da ispriča, kada bi umjelo da govori? Ili možda umije ali, to čini uglavnom noću. Samo mi ne umijemo da čujemo?

Silazak je bio opasniji od uspona. Kao na šljaci, patike su proklizavale. Sišli smo do polazne tačke bez padova i lomova. Nismo sreli ni ognjene džinove, ni hromog Hefesta ni Magiku Vrač. Ali sam vidio Bogorodičine slike na crnom zidu kratera. Ljudi koji žive sa vulkanom naučili su da se mole.

Iz autobusa sam mahnuo Pulčineli. Prije silaska sa planine zaustavili smo se kod jednog proizvođača limončela. Bilo je dovoljno da nam pokaže svoje džinovske primjerke limuna. Odnos veličina između limunova koji uspijevaju na vulkanskoj zemlji i onih koje kupujemo u prodavnici jeste odnos između krupne dunje i sitnog kokošijeg jajeta.

Probali smo njegove napitke – likere od limuna sa dodacima mocarele ili pistaća. Lako je njemu da bude gazda i umjetnik kada mu je voćnjak pođubrio Hefest.

Okrijepili smo se u restoranu na padini vulkana. Preko pice margarete pukao je pogled na cijeli Napuljski zaliv.

Dobro je da se ponekad nadneseš nad vulkan, da posmatraš njegovo grotlo. Niče bi rekao da – ukoliko to dovoljno dugo radiš – možeš da osjetiš i kako grotlo posmatra tebe.

Pa si srećan što si živ. I što vulkan spava.