Mundijal

Mundijal, ta španska riječ je danas nedvosmislena na svim jezicima, to je riječ koja je zagrlila čitavu planetu.

Jedno od važnih dostignuća XX vijeka, velika takmičenja, prije svega mislim na olimpijade i svjetska prvenstva u fudbalu, ali i čitav sportski sistem reprezentacija u velikoj mjeri su zaslužni da doživljaj svijeta današnjeg čovjeka. Jednostavno rečeno, sport i velika takmičenja učinila su svijet shvatljivijim i unekoliko jednostavnijim.

To je možda i u presudnoj mjeri promijenilo, poništilo klasičnu paradigmu o svojoj zemlji i svijetu. Da pojasnim o čemu govorim, zamislite građanina bilo kojeg vijeka zaključno sa 19. - on je tuđe zastave gledao samo u ratu ili na putovanju, a nije se baš mnogo putovalo. Svaki patriotski zanos završavao se kakvim krvavim razbojištem. Nekom bukom i bijesom.

Tek je duh moderniteta relaksirao ove “emocionalne” registre i preoblikovao tzv. “patriotizam”, svodeći ga na benignu navijačku emociju. Sport je temeljno oblikovao kod ljudi sliku modernog svijeta, bio vrijedan i zaslužan agent zloglasne globalizacije.

Kako ova kolumna jeste posvećena riječima, a to je jedna od riječi prema kojoj smo možda i napravedni iako je njena ozloglašenost poslovična: globalizacija.

Svaka kuka i motika vadi onu rabotu na globalizaciju i predstavlja je maltene kao najveće zlo vaskolikog postojanja.

Naravno, nije potrebno mnogo da prepoznate kada takva vrsta isprazne retorke prikriva klasičnu mržnju prema drugome i samoj ideji komunikacije.

Nije li globalizacije sve što se dešava od mespotamske zore i egipatskog praskozorja civilizacije... Ne (samo) zavjera krupnog kapitala već - ključna logika istorije.

Ako postoji globalizacija kroz istoriju njeni najveći proroci i tvorci su Homer, Šekspir, Bah, Servantes, Dante, Niče, i onda morate osjetiti nelagodu kad vidite kakvi i kako pljuju po ovom odista rastegljivom pojmu.

Rijetko kada ćete taj pojam naći u smislenom kontekstu, ali, važno je da svi znaju da su protiv - globalizacije.

Svako svjetsko prvenstvo je međaš u vremenu. Onom najličnijem.

Najljepše prvenstvo koje pamtim je ono iz 1986. Za neki dan (14. juna) biće 40. godišnjica Borhesovog odlaska koji se desio u toku tog prvenstva.

Kada je umro Borhes, bio sam student u Beogradu i strastveno pratio mundijal u Meksiku 1986. Jedini sam u ekipi bio navijač Argentine, pa sam, možda i više u želji da, što bi Beograđani rekli “ložim” prijatelje rekao - da kad je umro Majstor Argentina mora osvojiti prvenstvo. Jer, prinesena je takva “žrtva”. Uslijedilo je kunisanje Maradone i “božja ruka”, vjerovao sam da nije ni moglo drugačije.

Mnogo godina kasnije, 2005, sjećam se da je umro papa Vojtila, a ja sam sreo mog prijatelja Šofra, “Krležu među sportskim komentatorima” i strastvenog navijača Milana koji je, za neki dan, u Istambulu trebalo da igra finale Lige šampiona.

Nisam mogao da odolim i rekao sam mu da nema šanse da Liverpul ne osvoji Ligu. Vojtila je bio deklarisani navijač Liverpula, i, objasnio sam Šofru moju teoriju: suviše je velika “žrtva” prinesena, kao i u slučaju Borhesa i Argentine 1986. Nije mu bilo pravo da čuje sve to.

Desilo se onakvo finale, kao da su momci sa Enfilda bili vođeni sa neba, a ne sa trenerske klupe. Narednog dana sam čekao Šofrov tv prilog. Počeo je sa - “presudio je princip žrtvovanja”, i citirao cijelu priču uključujući i objašnjenje od koga je to čuo.

Ipak, nad aktuelnim prvenstvom je i golema sjenka, tamna mrlja kakvu je malo ko očekivao.

Zato je važno kako ćemo pamtiti ovaj mundijal: kao kraj jednog svijeta, ili, možda konačni dokaz da je igra zaista svemoćna...

Jer, ovo svjetsko nije kao druga svjetska prvenstva. Ima nešto od onog jezivog, sutonskog šarma Olimpijade 1936. u Berlinu, pred licem jednog monstruoznog režima i njegovog karikaturalnog vođe.