Bosna mora da stane na sopstvene noge

Bosni i Hercegovini je potrebno političko resetovanje. Više od tri decenije nakon što je Dejtonskim sporazumok okončan razorni rat vođen od 1992. do 1995. godine, krajnje je vrijeme da zemlja preuzme punu odgovornost za sopstvenu budućnost.

Kao dio sporazuma postignutog 1995. godine, uspostavljena je funkcija međunarodnog visokog predstavnika za BiH, sa zadatkom da pomogne u koordinaciji i sprovođenju svih civilnih i političkih odredbi mirovnog sporazuma. NATO snage ostale su zadužene za razdvajanje vojnih formacija, ali je postignuta saglasnost da je potrebna nezavisna politička institucija kako bi se zemlja ponovo povezala i funkcionisala kao cjelina.

Taj zadatak je u početku povjeren meni, kao prvom u nizu visokih predstavnika. Moj neposredni prioritet bio je da uspostavim kancelariju i pokrenem rad državnih institucija, u skladu sa novim ustavom dogovorenim u Dejtonu. Upravo sam se time i bavio. Međutim, visoki predstavnik nikada nije bio zamišljen kao trajna institucija koja ima ovlašćenja da neposredno interveniše u upravljanju zemljom. Da je bilo ko od učesnika dejtonskih pregovora predložio tako nešto, ta ideja bila bi odmah odbačena (znam to, jer sam bio tamo).

Ipak, nakon nekoliko godina zemlje koje su nadzirale sprovođenje mirovnog sporazuma odlučile su da visokom predstavniku daju pravo da direktno interveniše u bosanskohercegovačkim poslovima, a ta takozvana bonska ovlašćenja od tada se intenzivno koriste. Njihova pravna utemeljenost oduvijek je bila, u najmanju ruku, upitna, ali dok je novi aranžman djelovao funkcionalno, svi su ga prihvatali. I zaista, bilo je kritičnih trenutaka kada je visoki predstavnik intervenisao kako bi razbio politički zastoj i omogućio zemlji da krene naprijed.

Vremenom su, međutim, bonska ovlašćenja degradirala politički sistem zemlje. Umjesto da sjednu za sto, suoče se sa teškim pitanjima i postignu složene kompromise koje upravljanje tako raznolikom državom zahtijeva, bosanskohercegovački lideri sve češće su posezali za zahtjevima da interveniše visoki predstavnik. Prevelik broj političara izbjegavao je sopstvenu odgovornost i usmjeravao energiju na podsticanje podjela i nacionalističkih osjećanja.

Takva dinamika stvorila je začarani krug u kojem je spoljašnja intervencija sprečavala sistem da razvije sposobnost da samostalno funkcioniše, što je onda stvaralo potrebu za novim intervencijama. Od 2008. godine bilo je široko prihvaćeno da se tako ne može nastaviti. Pa ipak, upravo se to događalo, jer je inercija bila lakši izbor za sve uključene aktere, a svaka radikalna promjena činila se nedovoljno vrijednom rizika koji bi nosila.

Potom je prošlog mjeseca uslijedila odluka Sjedinjenih Američkih Država da smijene aktuelnog visokog predstavnika. Razlozi za taj iznenadni potez i dalje su nejasni, ali izgleda da je motiv povezan sa klijentelizmom: jedna malo poznata kompanija koja nastoji da preuzme kontrolu nad budućim gasovodima i snabdijevanjem gasom u regionu, igrom slučaja, ima lične veze sa krugovima bliskim predsjedniku Donaldu Trampu.

Američke vlasti, doduše, tvrde da je uklanjanje visokog predstavnika u skladu sa protivljenjem administracije politici “izgradnje država” (nation-building). To je možda djelimično tačno. Ipak, Tramp nikada nije krio da u svojoj spoljnoj “politici” na prvo mjesto stavlja komercijalne interese i mogućnosti za ostvarivanje profita.

U svakom slučaju, ovo bi bila dobra prilika da Bosna i Hercegovina prihvati budućnost bez visokog predstavnika. Štaviše, Trampova administracija mogla je da iskoristi svoju intervenciju kako bi pogurala ustavne amandmane koji su godinama na stolu. Mogla je da bude usvojena mapa puta sa nizom koraka i reformi osmišljenih da uravnoteže suprotstavljene interese i ublaže strahove različitih društvenih i političkih grupa od prelaska na istinsku samostalnost. To ne bi bilo lako, ali bi bilo moguće da su svi akteri u potpunosti iskoristili taj trenutak.

To se, međutim, nije dogodilo. Pošto BiH više nije među prioritetnim pitanjima na globalnoj agendi, uključene države nisu osjetile potrebu da iskoriste priliku koja im se ukazala. Još jednom su izabrale lakši put i odlučile da imenuju još jednog visokog predstavnika. Ali ni u tome za sada nisu uspjele. Pod Trampom vođstvom, američka agenda sve se više udaljava od evropskih prioriteta, pa obje strane blokiraju kandidate one druge. Rezultat je - što nam je danas već previše poznato - nedostojan politički spektakl lišen strategije i ozbiljnog promišljanja. Umjesto da se zemlji konačno pomogne da riješi svoje probleme, ovakav ishod će ih sasvim sigurno produžiti.

Ipak, ostaje činjenica da Bosna i Hercegovina - zajedno sa svojim susjedima - pripada Evropskoj uniji. Jednostavno ne postoji drugi put ka obezbjeđivanju trajnog mira i većeg prosperiteta za čitav region. Više od 70 odsto stanovnika zemlje jasno podržava taj cilj. Međutim, pristupanje Evropskoj uniji zahtijeva to da država može da stoji na sopstvenim nogama, a ne da se stalno oslanja na nekakav spoljašnji deus ex machina.

Što prije svi to shvate, to bolje. Ova ružna politička trgovina oko izbora novog visokog predstavnika prijeti da dodatno odloži ishod kojem bi svi akteri koji djeluju u dobroj vjeri morali da teže.

Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)