Kupola

Nad Evropom se formirala “kupola vreline”, kažu... Zvuči zanimljivo ovaj izraz, pomalo nalik kakvom filmu katastrofe, iako je zapravo više riječ o tome da smo mi loši učenici nego da je klima pomahnitala.

Volimo da zaboravljamo, to nam je, suštinski, prirođeno kao ljudskim bićima. To je na žalost naš temeljni usud. Iako vjerujemo da nas moć pamćenja čini ljudima. To su samo djelići onih lavirinata u kojima definišemo i oblikujemo svoju istinsku prirodu.

Talas vreline koji je iz Sahare došao u Evropu i značajno podigao prosječnu temperaturu za ovo doba godine nije niti rijedak niti toliko neobičan fenomen. Dešava se povremeno, i uvijek imate osjećaj da se ljudi iznenade. Kao da im u posjetu stiže neki rijetki gost, iako je ustvari riječ o - starom znancu.

Ovaj put imamo i “kupolu”.

Kupola je termin koji je prešao put od arhitekture, preko imaginacije Stivena Kinga do vojnih koncepata odbrane od svakakvih projektila. Novo vrijeme donijelo je i nova oružja. (Zvuči kao opis našega vremena, ali, bila bi to dobra definicija najgoreg pakla: ljudi su sve gluplji, a bombe sve pametnije.)

Sjećam se, krajem osamdesetih, osvanula je parola na beogradskom Narodnom pozorištu. “Vratite kupolu”. Naime, pitanje kupola ili ravan krov, je, ispostaviće se ne samo arhitektonsko, već i vrhunsko političko pitanje. Recimo to ovako, makar bilo i previše pojednostavljeno: republikanska društva favorizuju ravan krov, monarhistička kupolu ili kulu na vrhu... Gospodstveni Jovan Ćirilov je tada objasnio da parola sa Narodnog pozorišta ustvari znači: vratite kralja. Još su komunisti bili čvrsto u sedlu i nisu im se sviđale ovakve analize visprenog Ćirilova.

Iako su, zapravo, komunisti, već bili - prošlost.

U životu, pa i politici, kada ih vidimo, stvari su se već odavno dogodile... Sve ostalo je traženje modusa koji ćete odabrati da budete poraženi. Ili da povjerujete da ste pobijedili. Sada u novim dresovima - nacionalista.

To možda i jeste važan problem tzv. naših prostora. Nema političke katarze, nema samoosvješćivanja, obično izostaje suštinski rasplet. Jer, uvijek se radi o presvlačenju. Ljudi i istorije, svejedno. Ko je spreman tako da mijenja dresove, mogao bi biti uvijek na vlasti: eto vlažnog sna svijesti o kojoj govorimo.

A ako Crnu Goru pokušate da zamislite kao kakvu kupolu, to svakako ne bi bila kupola vreline (ni vrline, bojim se)... Ali, ako je moguća kupola prevare, podmetanja, kupola prevrtljivih političara, onda ne treba imati dileme - takva bi se sigurno ovdje nalazila. Kupola neznanja, amaterizma, pohlepe, kriminala... Naša svijetla kupola. Pod takvim kupolom smo toliko dugo da će ova kupola vreline djelovati kao - dječja igra.

Opet ni vrelina nije tako jednostavna... Na svu sreću.

Biće da stvari stoje kao u onoj velikoj Kavafijevoj pjesmi (Itaka), poput njegovog nauka o Lestrigoncima - nećeš naići na vrelinu ako je ne nosiš u sebi, i ako je tvoja duša ne iznosi pred tebe.

Ponekad, vjerujem, ništa ne djeluje tako zastrašujuće kao ono što nosimo u sebi. Zato je čovjek takav majstor samoobmanjivanja. To je kupola koju nikad ne napušta.

Takve su i naše priče o raznim vrelinama.

I, uopšte uzev, postali smo preosjetljivi. Meni moja djeca ne vjeruju da smo mi odrastali bez klima uređaja. Bilo je nekakvih kancelarijskih ventilatora, ali to je više bila vrsta samoobmane nego što je zaista pomagalo. Ali, bilo je moguće: kao i odrastati bez mobilnih telefona ili lap topova.

Čovjek je neobično biće: dok god u sebi ima vreline, nema toga uragana koji ga može rashladiti, a kada počne vrelinu da traži oko sebe - svaki ga vjetrić može odnijeti...