Etiologija rušenja jedne institucije

Postoji jedna zabluda koja se kroz istoriju neumorno ponavlja: da se institucija može osvojiti tako što će se slomiti čovjek koji se u određenom trenutku nalazi na njenom čelu.

Ta zabluda je opstajala kroz epohe, režime i političke sisteme. I svaki put je polazila od iste pretpostavke - da su jake institucije samo zgrade, pečati i pravilnici, a ne sistemi koje štite društvo od samovolje.

Međutim, institucije rijetko umiru nasilno i naglo.

Njihova propast je obično mnogo sofisticiranija, a presuda se izriče onda kada institucija postane dovoljno snažna da više ne odgovara svakome podjednako. Kada počne da djeluje po pravilima koja nijesu uvijek usklađena sa političkim potrebama. Kada počne da stvara sopstveni autoritet.

A autoritet koji ne zavisi od politike često postaje najveći politički problem.

Tada se pažnja sa institucije gotovo neprimjetno preusmjerava na čovjeka.

Jer instituciju je teško optužiti. Teško je voditi spor sa pravilima, procedurama i sistemima. Lakše je pronaći lice. Lakše je personalizovati sukob. Lakše je uvjeriti javnost da problem nikada nije bio u odnosu prema instituciji, već u čovjeku koji se u tom trenutku nalazi na njenom čelu.

U medicini postoji pojam etiologije - potraga za uzrocima bolesti.

Ali svaka ozbiljna medicina zna jednu jednostavnu stvar: simptom nije bolest.

Povišena temperatura nije bolest. Bol nije bolest. Kašalj nije bolest.

Simptom je samo način na koji organizam saopštava da se negdje dublje odvija proces koji još nije dovoljno vidljiv.

Možda je tako i sa institucijama.

Možda čovjek oko kojeg se vodi najveća bitka nikada nije bio pravi cilj.

Možda je cilj uvijek nešto drugo, mnogo dublje.

Možda je cilj poruka svim budućim nosiocima funkcija da postoje granice institucionalne samostalnosti. Da postoje granice do kojih se može i granice preko kojih se ne smije ići. Da institucija može biti snažna samo dok njena snaga nikoga ne ugrožava i vjerno služi političkim ciljevima.

Jer snažna institucija ima jednu osobinu koju politički sistemi svih epoha teško podnose: ona počinje da živi po pravilima koja nijesu uvijek podložna političkoj volji.

Ona razvija procedure koje ne pitaju ko je na vlasti.

Ona donosi odluke koje nijesu uvijek politički korisne.

Ona stvara mehanizme koji podjednako važe i za građane i za političke elite.

I upravo tada postaje problem.

Zato se često ne ruši institucija direktno.

Ruši se povjerenje u nju.

Ruši se njen autoritet.

Ruši se čovjek za kojeg se vjeruje da simbolizuje njenu samostalnost.

Jer ako padne simbol, možda će pasti i ideja.

Međutim, istorija ima neugodnu naviku da bude ironična.

Pokušaji slabljenja institucija često proizvode potpuno suprotan efekat. Što je pritisak snažniji, javnost postaje zainteresovanija za pitanje zbog čega je bio potreban. Što je sukob intenzivniji, više pažnje dobija upravo ono što je trebalo da bude marginalizovano.

Ponekad pokušaj utišavanja nečega postane njegov najglasniji megafon.

Na kraju ostaju samo dva pitanja.

Ako je predmet spora institucija, zašto se bitka vodi protiv čovjeka?

A ako je predmet spora čovjek, zašto posljedice osjećaju institucije?

Možda upravo u odgovorima na ta pitanja leži etiologija svakog institucionalnog urušavanja.

Možda se zato i današnja dešavanja oko Fonda za zdravstveno osiguranje ne mogu posmatrati isključivo kroz prizmu jednog mandata, jedne funkcije ili jednog čovjeka.

Možda se iza sukoba oko dr Vuka Kadića krije mnogo šire pitanje: koliko je ovom društvu zaista prijatna snažna i samostalna institucija i čovjek od integriteta na čelu iste?

Jer kada politička energija bude usmjerena na jednog čovjeka, uvijek vrijedi postaviti još jedno pitanje:

Da li je predmet spora čovjek - ili institucija koju predstavlja?

Ipak, vrijeme je najstroži hroničar svakog sukoba i najpravediniji sudija svake epohe - na kraju svakome dodijeli mjesto koje mu pripada u istoriji.

Autor je bivši pomoćnik direktora Fonda za zdravstveno osiguranje Crne Gore