Stvarna prijetnja za NATO

U toku je NATO samit u Ankari (7-8. jul), ali pred savezom stoji problem daleko ozbiljniji od Rusije ili Kine: članice NATO-a više nemaju zajedničko i usaglašeno razumijevanje vrijednosti, ekonomskog poretka, geopolitičke vizije i pravnih načela radi čije je zaštite alijansa i stvorena.

Trajanje svakog vojnog saveza, u suštini, zavisi od odgovora na jedno naizgled jednostavno pitanje: šta on štiti? Bez jasnog odgovora savez gubi inicijativu; tada ga određuju njegovi protivnici, a ne zajednički cilj.

Kada je NATO osnovan 1949, njegova svrha bila je jasna. Nastao na ruševinama II svjetskog rata, osnovan je kako bi štitio „slobodni svijet“, kako su ga nazivali njegovi osnivači, od sovjetske ekspanzije. U još dubljem smislu, NATO je nastojao da zaštiti liberalni međunarodni poredak zasnovan na četiri međusobno povezana i uzajamno osnažujuća stuba: demokratskom obliku vladavine, ekonomskoj otvorenosti, geopolitičkoj prevlasti zapada i međunarodnom pravu utemeljenom na Povelji Ujedinjenih nacija.

Danas se svi ti stubovi nalaze pod snažnim pritiskom. To se najjasnije ogleda u političkom identitetu saveza, koji slabi usljed nazadovanja demokratije i uspona autoritarizma. NATO može ostati najmoćniji vojni savez na svijetu, ali njegov moralni legitimitet zavisi od toga da li njegove članice i dalje oličavaju demokratske vrijednosti koje javno zastupaju.

Reakcija vlada mnogih članica NATO-a na vojnu kampanju Izraela u Pojasu Gaze razotkrila je sve dublji jaz između vrijednosti koje savez proklamuje i politike njegovih članica. Dok Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud nastavljaju da razmatraju optužbe za genocid i druga teška kršenja međunarodnog prava, pojedine vodeće članice NATO-a (prije svega Sjedinjene Države) nastavljaju da pružaju političku podršku i zaštitu vladi Izraela.

Savez čiji istorijski legitimitet počiva na poslijeratnom odbacivanju fašizma i genocida ne može sebi da dozvoli selektivan pristup u zaštiti univerzalnih ljudskih principa. Moralna dosljednost nije etički luksuz; ona je strateški resurs, čijim se odbacivanjem NATO izlaže ozbiljnom riziku.

Pritisak na liberalni ekonomski poredak takođe se pojačava. Ironija je u tome što glavni izazov tom poretku ne predstavljaju protivnici NATO-a, već njegove sopstvene članice: njihova politika protekcionizma, carinski ratovi i politizacija međunarodne trgovine podrivaju sistem zasnovan na pravilima, koji su zapadne zemlje nakon 1945. gradile i održavale decenijama.

U međuvremenu, težište svjetske ekonomije odlučno se pomjerilo ka Aziji. Kada je NATO osnovan, na njegove članice otpadale su približno dvije trećine svjetskog BDP-a. Od tada je njihov udio pao na manje od polovine, dok je Azija postala glavni pokretač rasta svjetske privrede.

Treći stub poslijeratnog poretka - geopolitičko liderstvo - takođe djeluje sve krhkije. Hladni rat je NATO-u davao jasnu stratešku strukturu. Međutim, nakon raspada SSSR-a uvrežilo se uvjerenje da će dominacija SAD potrajati, a upravo je to mišljenje postalo osnova za nove talase proširenja NATO-a i vjeru da se ishod međunarodnih događaja može odrediti isključivo vojnom nadmoći.

Rat u Avganistanu razotkrio je granice takvog shvatanja. Nakon terorističkih napada u SAD, 11. septembra 2001, NATO je pokrenuo najveću i najdužu vojnu operaciju u svojoj istoriji. Međutim, i pored dvadeset godina njegove ogromne vojne i tehnološke nadmoći, talibani su se vratili na vlast. Pouka nije da je sila izgubila značaj, već da uspjesi na bojnom polju ne mogu biti zamjena za političku strategiju. Trajna bezbjednost zahtijeva diplomatiju, izgradnju institucija, regionalnu saradnju i dugoročnu političku viziju.

Ova pouka posebno je aktuelna u današnjem multipolarnom svijetu. Iako politika odvraćanja i dalje ostaje nezamjenljiva, principi Hladnog rata više ne odgovaraju svijetu koji oblikuju ekonomska prinuda, migracije, energetska nesigurnost, tehnološko nadmetanje i sajber-ratovanje. Zato NATO svoju vojnu moć mora da dopuni geopolitičkim predviđanjem i vještinom vođenja državne politike.

Sve je teže zanemarivati i strateške protivrječnosti u Evropi. Ukrajina, Crno more i Bliski istok danas čine jedinstvenu, međusobno povezanu zonu nestabilnosti, ali EU i dalje ignoriše Tursku - jedinu zemlju koja se nalazi na tromeđi tog prostora.

Evropa koja teži strateškoj autonomiji ne može sebi da priušti da ostane strateški fragmentisana. Pristupanje Finske i Švedske ojačalo je sjeverni bok NATO-a, ali arhitektura bezbjednosti južne Evrope sada zavisi od integracije Turske u institucije EU - kako političke, tako i bezbjednosne.

Na kraju, međunarodni pravni poredak sve više ustupa mesto politici velikih sila. Autoritet svakog saveza počiva na njegovoj spremnosti da poštuje norme koje sam zastupa. Međutim, prijetnje predsjednika SAD Donalda Trampa da će preuzeti Grenland (autonomnu teritoriju Danske) dovode u pitanje jedno od temeljnih načela Povelje UN - teritorijalni integritet suverenih država. Kada vodeća sila NATO-a prijeti suverenitetu jedne od članica saveza, privrženost međunarodnom pravu postaje prazna fraza.

Ove strukturne probleme dodatno produbljuju sve veća neslaganja oko strateškog cilja NATO-a. Razmimoilaženja među saveznicima, naravno, nisu novost. Rat u Iraku je, na primjer, doveo do dubokog raskola između SAD i njihovih evropskih partnera, ali obje strane i dalje smatraju NATO nezamjenljivim za transatlantsku bezbjednost. Danas su ta neslaganja mnogo dublja. Pod predsjednikom Trampom, SAD sve češće zauzimaju transakcioni pristup prema NATO-u i donose najvažnije spoljnopolitičke odluke bez konsultacija sa ključnim saveznicima.

Upečatljiv primjer predstavlja rat sa Iranom. Taj sukob, koji može iz temelja promijeniti bezbjednosnu arhitekturu regiona, već je izazvao ozbiljne poremećaje u svjetskoj ekonomiji i imaće dalekosežne posljedice po sve članice NATO-a. Ipak, sama alijansa, čini se, ne igra nikakvu ulogu u procesu donošenja odluka. Savez čije članice mogu biti uvučene u regionalni sukob koji nisu zajednički izabrale niti politički odobrile, rizikuje da izgubi međusobno poverenje, neophodno za saradnju u oblasti bezbjednosti.

Pošto je kriza u NATO-u prije svega kriza identiteta, a ne vojnog potencijala, njeno prevazilaženje ne može se postići samo povećanjem izdvajanja za odbranu ili jačanjem kapaciteta za odvraćanje. NATO mora da obnovi svoj normativni temelj, zasnovan na demokratskom legitimitetu i ljudskim pravima, kao i da potvrdi svoju privrženost međunarodnom pravu i ekonomskim principima koji je u skladu sa erom promjena u globalnom odnosu snaga.

To se ne može posmatrati kao skup odvojenih pitanja. Bez cjelovite strateške filozofije, u čijem će središtu biti demokratski legitimitet, ljudska prava i vladavina prava, NATO rizikuje da postane tek instrument promjenljivih nacionalnih interesa. Budućnost mu zato ne zavisi toliko od spoljašnjih prijetnji sa kojima se suočava, koliko od njegove sposobnosti da iznova definiše šta ovo transatlantsko savezništvo zastupa i šta je spremno da brani.

Autor je bivši turski premijer (2014-2016) i ministar inostranih poslova (2009-2014)

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)