Biblioteka

Ljetni vreli dani, ali, nisu bez dinamike, makar one koju diktiraju fudbal i velike vijesti. I provincijski šmiranti, naravno... Čitava jedna biblioteka živopisnih vijesti.

Pisac Salman Ruždi zapomaže da je ugrožena sloboda govora. Ako iko, on zna o čemu priča, i to ne od juče. Gorki osjećaj kad shvatite da civilizacija danas gubi u - davno dobijenim bitkama.

Trampov “crveni karton” zabavio je javnost na neočekivan način. (On zna, kaže, bio je sportista.) Ali, nema mjesta čuđenju: Infantino se ponaša tačno kao i svi njegovi predhodnici. Avelanž je 1978. dao argentinskom diktatoru Videli da uruči pehar svjetskog prvaka. Holandski kapiten Rensenbrink izjavio je prije finala da neće uzeti pehar iz ruku “toga fašiste”. I nije. Ali ne zbog fašiste, već zaslugom Marija Kempesa.

Iako učesnici i prilike upućuju na pojačani oprez, duh kompromisa nazire se i na domaćoj političkoj sceni. Jedan od problematičnih momenata komunističkog mentalnog nasljeđa je ozloglašenost riječi “kompromis”. Najveća pohvala nekome bila je da je - beskompromisan. Mnogi to i danas tako doživljavaju, iako su komunisti prošlost. Bar se vjeruje.

Naravno, tu je i veliki pomagač Vučić koji prijeti da će javno reći kome je a kome nije pomagao u Crnoj Gori, a objasnio je i ko mu je jedini po volji. Imate pomagače poslije kojih ne ostane kamen na kamenu...

Ipak, zatražena promijena imena gradske biblioteke u Podgorici s pravom je izazvala žestoke javne reakcije. Sa mnogo strana i na mnogo načina.

Koliko god danas bilo doba “baza podataka”, biblioteka je i dalje simbolički povlašteni topos svakog društva, i civilizacije uopšte.

Tako da sve ove priče oko imena zapravo nose (i) neka druga značenja. Tako je uvijek sa bibliotekama. Opet, pitanje biblioteka nije pametno pretvarati u populističku zabavu. Dođe li do požara, knjige prve stradaju. Iz Aleksandrije, nauk prvi.

Na sceni je falsifikovanje, u jednu ruku harmonično sa Mandićevim fantazijama o evropskom putu i kosovskom zavjetu kao svjetioniku na tom putu.

Imenovanje je oblik - prisvajanja svijeta, uvijek. Ono što ste imenovali, osvojili ste, vjerujete. Tako funkcioniše čovjek. Zato su pravila važna... Ako će svaka vlast mijenjati ime biblioteke, knjige će tu biti bagatela. (Koliko god ih papreno plaćali, kao što vidimo ovih dana.)

Ali, mimo svega, ima nešto perverzno u ideji da jedna uzorita biblioteka nosi ime po čovjeku koji je dvije trećine života bio nepismen.

Opet, možda je upravo iz toga razloga baš to - pravo ime. I Crnogorci su, u istorijskom smislu, veći dio svog postojanja bili - nepismeni. Tako gledano, vjerovatno bi dobri Marko bio idealan za naziv biblioteke.

Ali, podgorička biblioteka bila je više od šezdeset godina Gradska biblioteka Radosav Ljumović i ko ima pravo da retroaktivno briše njen identitet.

Radosav Ljumović je bio talentovan pjesnik, tragična figura jedne tamne i haotične epohe, jedan od onih vitezova sa svih strana svijeta koji su pošli u Španiju da brane Republiku i da se suprotstave nadolazećem fašizmu. Bio je na istoj strani kao Hemingvej, Orvel, Mate Zalka...

Radosav Ljumović i njegova generacija “opismenili” su Crnogorce za sva vremena. Tu je, upravo za toga pokoljenja, konačno pismenost nadjačala usmenost, prvi put u crnogorskoj istoriji. A to, kad se god desi, veliki je dan u ljetopisu svakog evropskog naroda.

Ali, pogledajte, čudo je zavičaj: čovjek je poginuo u Španiji, groba mu se ne zna, ali mu u zavičaju i dalje - preturaju kosti.

Ponekad je zaista neobična (i sveobuhvatna) nesreća i tragika naših španskih boraca, tih veličanstvenih internacionalista - ne samo da su ih za života gotovo svi izdali, njih izdaju čak i decenijama nakon smrti...