AI: donosi izobilje, ali i život lišen smisla?

U romanu Kurta Vonegata Mehanički pijanino (1952), mašine su automatizovale gotovo čitavu privredu, ostavljajući tek nekolicinu inženjera i menadžera da nadgledaju proces. Svi ostali žive na račun državne, koja im obezbjeđuje hranu i smještaj; bez ikakvih su obaveza.

Je li Vonegat bio vizionar? Naravno, ne znamo hoće li vještačka inteligencija (AI) veliki dio radne snage zaista učiniti suvišnim. Ali već sada znamo da ona otvara dva ozbiljna pitanja u vezi s ljudskim blagostanjem. Riječ je o sreći i smislu života.

Kada je riječ o sreći, automatizacija značajnog dijela našeg rada trebalo bi - u prosjeku - da nas učini bogatijima, što bi dovelo do većeg zadovoljstva životom. Istraživanja pokazuju da udvostručenje prihoda dovodi do približno dvostruko više ocjene sopstvenog života, bez obzira na to da li ste bogati ili siromašni. Izazov koji AI ovdje postavlja može se rješavati preraspodjelom dohotka.

Sa smislom života stvar stoji drugačije. Kako je, analizirajući podatke iz različitih zemalja, pokazala Betsi Stivenson sa Univerziteta u Mičigenu, osjećaj smisla života ne raste zajedno sa prihodima na isti način kao osjećaj sreće. Rad nam ne donosi samo novac. Nezaposlenost narušava mentalno zdravlje čak i kada je izgubljeni prihod u potpunosti nadoknađen. Pored zarade, rad daje strukturu svakodnevnom životu, pruža osjećaj pripadnosti i društveni status, kao i mogućnost da damo doprinos. Ništa od toga ne može se jednostavno preraspodijeliti, kao što se preraspodjeljuju prihodi.

Vještačka inteligencija ugrožava smisao života najmanje na tri načina. Da bi vas lišila osjećaja smisla, ne mora biti bolja od vas - dovoljno je da bude funkcionalno dovoljno dobra i jeftina. Jedno je kada vas nadmaši nešto izuzetno; sasvim je drugo izgubiti osjećaj smisla zbog nečega što je tek dovoljno dobro.

Pored toga, zabava i druženje sa AI mogli bi da zauzmu toliko vremena i zadovolje toliki dio čovjekove potrebe za društvenim kontaktom da bi složenije aktivnosti, iz kojih nastaje osjećaj smisla života, mogle biti potisnute. Nudeći utisak komunikacije bez prepreka, AI nas može poštedjeti napora koje zahtijevaju stvarni odnosi - obaveza, uzajamnosti, nesebičnosti i neizbježnih neprijatnosti. Druženje sa AI ne traži ništa od nas. To je potrošnja prerušena u odnos.

Digitalni život već mijenja međuljudske odnose, i to ne uvijek nabolje. U svim zemljama OECD-a ljudi se sve rjeđe viđaju uživo, a intenzivno korišćenje društvenih mreža prati pad osjećaja blagostanja među mladima. Zasada to nije posljedica vještačke inteligencije, ali je već jasno da pojednostavljivanje digitalne komunikacije ne obogaćuje ljudske odnose niti širi ljudsko iskustvo. Udobnost gotovo uvijek odnosi prevagu, čak i kada ljudi znaju da bi im drugačiji izbor više koristio.

Na kraju, smisao se rijetko rađa u stanju potpune udobnosti. On nastaje kroz napor uložen u ostvarenje cilja koji smo sami izabrali, bilo da je riječ o podizanju djeteta ili ovladavanju nekom vještinom. Kada se osvrnemo unazad, postaje jasno da ljudi ne cijene lakoću, već teškoće koje su savladali na putu ka nečemu važnom. Ako AI u velikoj mjeri ukloni prepreke, mogla bi da nas liši jednog od osnovnih sastojaka od kojih se gradi smisao života. Možda upravo zato ljudi u bogatim društvima osjećaju više komfora, ali ne i više smisla.

Naravno, neće nestati svaki oblik rada, čak i ako AI nadmaši ljudske sposobnosti. Ljudi nisu prestali da igraju šah kada su ih računari nadigrali. I dalje trče, kuvaju, stvaraju muziku, izrađuju namještaj i spremni su da dobro plate nastupe uživo. Smisao se rađa iz nadmetanja, umijeća i samoizražavanja u okvirima ljudskih ograničenja, a ne iz postizanja optimalnih rezultata. Vrijednost ljudskog truda može rasti čak i onda kada vrijednost samog rezultata opada.

I ovaj princip, međutim, ima svoje granice. On funkcioniše u društvima u kojima su aktivnosti društvene, ljudske i imaju dugu tradiciju amaterskog bavljenja, a ne tamo gdje smisao života proizlazi isključivo iz profesionalnog ugleda ili ekonomske nužnosti. Šah je oduvijek bio igra, čak i kada je nekome postao profesija; isto se, međutim, ne može reći za računovodstvo. Osim toga, čak i tamo gdje smisao može opstati, on će se najvjerovatnije nalaziti u samom procesu, a ne u rezultatu. Uoči Otvorenog prvenstva 2025. godine, Skoti Šefler je rekao da je pobjeda u golfu prijatna, ali prolazna (“sjajan je to osjećaj, u prva dva minuta”). Upravo svakodnevno usavršavanje vještine daje trajni osjećaj smisla.

Među zagovornicima vještačke inteligencije popularan je umirujući refren: problem smisla riješiće se sam od sebe. Ako nam AI omogući više slobodnog vremena, bićemo više vezani za porodicu, mjesto u kojem živimo i lokalnu zajednicu - slično ljudima iz predindustrijskog doba, prije nego što je industrijalizacija svela smisao života na plaćeni rad. Vjerovatno će se nekima to zaista i dogoditi. Ali takva predindustrijska ukorijenjenost počivala je na uslovima - maloj mobilnosti, obavezama prema rodu i zajednici, religiji i lokalnim potrebama - koji su često ograničavali ljude, a ponekad ih i potčinjavali. Nema razloga da priželjkujemo njihov povratak, niti će se oni sami od sebe obnoviti samo zato što ćemo imati više slobodnog vremena.

Samo materijalno izobilje neće ponovo stvoriti društvene obrasce iz kojih se nekada crpio smisao života. Pogledajmo Švedsku. Ta zemlja spaja snažnu socijalnu državu i veoma visok nivo zadovoljstva životom sa neuobičajeno velikim udjelom jednočlanih domaćinstava, dok istraživanja pokazuju da mladi odrasli ljudi osjećaju manje smisla u životu nego starije generacije.

Da, neki novi smisao će se spontano pojaviti. Ali pravo pitanje glasi: hoće li ga dovoljno veliki broj ljudi zaista osjećati, tako da može da zamijeni smisao koji je nekada pružao rad? Malo je razloga da vjerujemo da će biti tako. Veći prihodi mogu da smanje stres, ali ne garantuju da će stvoriti uloge koje će drugima biti važne; zajednicu koja će primijetiti vaše odsustvo; ili cilj za koji se vrijedi boriti. Za sve to potrebne su žive tradicije učešća i institucije koje ih podržavaju.

Institucije koje su nekada bile izvori smisla - sindikati, profesionalna udruženja, crkve, škole i organizacije građanskog društva - nastajale su postepeno, oslanjajući se na spoj lokalne inicijative i šire društvene podrške. Tako će nastajati i one koje će ih jednog dana zamijeniti. Nazovimo to infrastrukturom smisla: skupom institucija kroz koje ljudi pronalaze svoju ulogu, dobijaju priznanje i osjećaj da su potrebni.

Ono što takve institucije čini održivim nije dobra volja, već jednostavan princip: ugled prati doprinos. Dokaži da si pouzdan i steći ćeš pravo da se tvoj glas čuje. Usavršavaj svoj zanat i steći ćeš priznanje. Budi mentor drugima i zadobićeš ugled. Preuzmi odgovornost za zajednički zadatak i steći ćeš autoritet.

Izobilje neće ukinuti nadmetanje za društveni status - samo će promijeniti njegov oblik. Taj novi oblik nadmetanja moraće da bude civilizovan, na primjer tako što će se proširiti krug doprinosa koji društvo smatra vrijednim poštovanja. Konkretna rješenja razlikovaće se od sredine do sredine. Društvima sa snažnim porodicama, razvijenom mrežom građanskih institucija i visokim nivoom međusobnog povjerenja biće lakše; ona koja svega toga nemaju moraće da krenu od skromnijih osnova. Ali sam problem biće svuda isti, i nikakvo materijalno izobilje neće ga riješiti.

Autor je vanredni profesor AI i rada na Oksfordskom institutu za internet i ​​direktor programa Budućnost rada u Oksfordskoj školi Martin

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)