Što mi dođemo Trinaestom julu...

Kakva je ovo baksuzna država, ne dade mi da (joj) se obradujem ni za ovaj praznik. Jedini koji mi još miriše na slobodu i podsjeća na vrijeme kad je moja domovina nešto značila...

I sebi i drugima...

Valjda se zato svakog Trinaestog jula sjetim svog profesora Istorije...

I kao da ga čujem...

Zublja slobode i prvi opštenarodni ustanak u porobljenoj Evropi...

Više od dvije trećine stanovništva koje je moglo da nosi pušku bilo je orno da pogine braneći svoje malo parče Starog kontinenta, u vrijeme kad su velike evropske države ćutale i trpjele okupaciju...

Druga su vremena, sad Crna Gora svojom krivicom trpi njihovo starateljstvo...

A u meni se, baš na ovaj praznik, probudi ono dijete iz gimnazije koje bi profesora htjelo da pita...

Sjeća li se još ko u tim velikim državama kako je ova naša mala, tada obezdržavljena, crtala njima mapu puta ka slobodi, pravdi i jednakosti...

Ali da se manem patetike, surova istina kaže da je taj 13. jul nažalost bio i datum posljednje efikasne crnogorske pobune...

Protiv nepodnošljive diktature režima...

Protiv navodno zajedničke države koja nije pripadala svima nego samo nekima...

Protiv vlasti koja je novac i moć koja uz njega ide sticala unovčavajući nesreću onih kojima je vladala...

Istoričari kažu da je to bio datum jedinstven u istoriji, koji se ne može ponoviti...

Vjerujem, ali ne zato što više nema razloga za pobunu...

Nego zbog toga što više nema onih Crnogoraca o kojima je pričao moj profesor Istorije...

***

Uprkos tome, stvarno sam se ponadala da mi je moja država konačno dala bar jedan motiv za radovanje kad sam prošlog petka oko podne pročitala vijest...

Sonja Tomović-Šundić, Nikola Vukčević, Snežana Dragićević i Snežana Vuksanović dobili su Trinaestojulsku nagradu...

Da se obradujem imala sam i vrlo lične motive jer su dvoje prvih djeca mojih dugogodišnjih - nažalost pokojnih - prijatelja...

Oboje su davno odrasli, pratim njihov rad već decenijama ali da sad ne otvaram kongres divljenja. Zato samo kratko - Trinaestojulska je u stvari dobila njih, da joj bar na godinu vrate davno urušenu simboliku...

Zasluge za to pripadaju i dvjema naučnicama koje država prošle godine nije prepoznala iz formalno-pravnih raloga, ali zato jeste nagradila autora knjige koja formalno-pravno nije ni postojala...

***

Za to što je moja radost splasnula već prvog dana praznika zaslužan je predsjednik državnog parlamenta kojem, takođe formalno-pravno, pripada čast da predaje najviše državno priznanje...

Kažem formalno-pravno jer da je do suštine i do pravde dobitnicima Trinaestojulsku nagradu ne bi uručivao Andrija Mandić...

Prije svega zbog njene istorijske simbolike, i to po oba osnova...

Sa razloga što četiri vijeka istorije, kojom se Crna Gora širom svijeta proslavila prije 1878. i Berlinskog kongresa, on pripisuje srpskom svetu...

I što, krečeći noviju crnogorsku istoriju, od svih učesnika Trinaestojulskog ustanka javno uzdiže baš onoga za kojega se osnovano sumnja da je pobio više ustanika nego oba okupatora - kojima je inače odano služio - zajedno...

***

A tome koliko Mandić poštuje i ovogodišnje dobitnike i nagradu i državu koja je dodjeljuje najbolje svjedoče mjesto primopredaje i njegove riječi...

Kamo sreće da je sve četiri Trinaestojulske ostavio na portirnici parlamenta, ili ih dobitnicima poštom poslao na kućnu adresu...

I to bi bilo prikladnije od onog okupljanja u izolaciji, kao da je u toku kontrolno saslušanje u gluvoj sobi a ne državna svečanost na kojoj se uručuju najviša državna priznanja...

Ako je to uradio zbog prošlogodišnjih događaja pod Goricom, onda je ničim izazvan osumnjičio i dobitnike i nagradu i državu čiju zakonodavnu vlast predstavlja...

Ko bi normalan protestovao zbog toga što su, poslije duže pauze, sve četiri Trinaestojulske predate u prave ruke...

A što je u govoru bilo uvredljivo? Pa, ona umetnuta rečenica...

Kamo sreće da je samo rekao kako “imamo fantastične dobitnike” i da je tako “odlučio naš žiri koji je - saglasno vlastitom uvjerenju - donio svoju odluku na koju nije uticala nikakva politika”...

I da nije umetnuo “i ove godine, kao i svih prethodnih”, što prije svega nije tačno....

Što je imao na umu to samo on zna, ali ja sam to umetanje razumjela kao poruku da i dobitnici i žiri ove godine od građana zaslužuju reprizu tretmana od prošlog jula...

***

A kako Mandić tretira Trinaesti jul, imali smo prilike da slušamo, čitamo i gledamo godinama ranije...

Što jes’ jes’, mora mu se priznati neviđeni talenat da u čestitanju praznika i divljenju ustanku uvijek zaobiđe komuniste koji su ga organizovali...

“Velike ustaničke pobjede izvojevali su intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti”, tako je rekao prošle godine...

Ove godine dao je “novi srpski odgovor za novo vrijeme” i Titovom bratstvu i jedinstvu:

“Ustanak su zajedno podigli oni za koje je do tada, u Kraljevini Jugoslaviji, bilo nepojmljivo da mogu sjesti za isti sto - falsifikovao je lider evro(sr)prskih integracija crnogorsku istoriju na vrlo nepojmljiv način...”

Zato što odluku o ustanku nijesu donijeli neki bezimeni “oni” nego - Savo Brković, Periša Vujošević, Radoje Dakić, Blažo Jovanović, Božo Ljumović, Krsto Popivoda, Budo Tomović i Vido Uskoković...

Navedoh ovdje imena azbučnim redom zato što su svi bili istaknuti crnogorski komunisti, a Mandiću ostavljam prostora da svoja saznanja o tome zašto bi bilo “nepojmljivo da mogu sjesti za isti sto” navede na nekoj nadležnijoj lokaciji...

E sad da li su tog 8. jula 1941. svi sjedjeli za stolom ili na škanjevima evo ne znam, ali dokumentovano je i da je tim sastankom predsjedavao Milovan Đilas...

Kao delegat CK KPJ, on je prenio odluku o oružanom ustanku protiv okupatora i njihovih slugu, citiram:

“Da odmah otpočnu oružane akcije i da postojeće udarne grupe, sada kao gerilski odredi, stupe u dejstvo protiv italijanskih okupatora”;

“Da članovi PK odu na teren i rukovodstvima OK i MK prenesu direktive za ustanak i pruže pomoć pri planiranju prvih oružanih akcija”;

“Da težište oružanih akcija bude usmjereno na uništenje manjih okupatorskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje tt veze i dr...”

Toliko o onima za koje je bilo “nepojmljivo da mogu sjesti za isti sto...

***

O tome kako “naše djedove i bake dominantno na ustanak nije motivisalo čitanje Karla Marksa i Fridriha Engelsa već čitanje i zavjeti Petra Drugog Petrovića Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog” ne bih dužila...

Samo da podsjetim kako se u Crnoj Gori ni prije 1941. ni potamo se majke roditelja nijesu zvale “bake” nego babe...

I kako su zavjete dvojice vladika ispunili upravo drugovi komunisti, uprkos tome što su smatrali da je “religija opijum za narod”...

A odgovor na pitanje kako se zvao narod koji je i sa vladikama i sa komunistima dizao ustanke, i Mandiću i ostalim braniteljima “četničkog antifašizma” davno su dala (i) četvorica najznamenitijih antifašista među Srbima - Aleksandar Leka Ranković, Slobodan Penezić Krcun, Konstantin Koča Popović i Sreten Žujović Crni...

Prvo zajedno sa svojim drugom Titom 1941, kad su se Crnogorcima obratili ovako:

“Crnogorski narode! Ti si se prvi podigao na oružani ustanak, kada te je pozvala Komunistička partija Jugoslavije...”

A onda 1942. opširnije i zajedno sa svima ostalima iz Centralnog Komiteta KPJ i Vrhovnog štaba:

“Crnogorski narode! Ti koji si se prvi digao na ustanak protiv okupatora, ti koji si svojim primjerom prednjačio ostalima kako treba da se bori za svoju slobodu, ti koji si do sada ostao dosljedan slavnim tradicijama svojih predaka, koji si ponovo potvrdio da si spreman svojom krvlju da braniš svoju čast i slobodu...”

***

Odužih s ovim citatima, zamalo da zaboravim Mandićevo nepojmljivo divljenje i onoj drugoj dimeniziji Trinaestog jula, iz 1878...

Tek tu mi ništa nije jasno...

Slaviti državnost Crne Gore koja je potvrđena na Berlinskom kongresu i slaviti odluke tzv. Podgoričke skupštine koja je tu državnost ukinula, e to stvarno ne može u iste opanke...

P.S. Nije samo do gorepomenutog novog srpskog demokrate, kako koji Trinaesti jul tako i depeesovci sve više gube kompas. Kakvi crni nasljednici crnogorskih ustanika, ti heroji su ustanak i podigli zbog vlasti slične njihovoj. I umjesto da se makar na ovaj praznik poklope ušima, oni drže banak o antifašizmu kao da su još od osnivanja DPS-a svoju ideologiju temeljili na političkim ciljevima Vukašina Markovića, a ne Dragoljuba Mihailovića...