Finale

Magija te utakmice jeste nesravnjiva. U vrijeme preobilja u svemu, mundijalsko finale je zadržalo dostojanstvenu rijetkost. Zato tako pouzdano i ostaje u nepouzdanom prostoru sjećanja. Potpisniku ovih redova ovo će biti četrnaesta takva utakmica u životu.

Zato danas pravimo jednu krajnje ličnu listu, jer, uvjeren sam da svaki čitalac ima svoju listu, po ovim ili sličnim kategorijama. Ovo je način da se uoči finala u Njujorku prisjetite mnogih velikih i emotivnih trenutaka koji, iako odjek jedne veličanstvene igre, na koncu, pripadaju samo vama.

Prvo, ono najvažnije, uvijek najvažnije: otkrivanje tragizma.

Dva prva finala koja pamtim naučila su me baš toj ideji. Porazi Holanđana od dva domaćina, Njemačke (1974, 2: 1) i Argentine (1978, 3: 1, poslije produžetaka) učinili su da jedna nevjerovatna grupa igrača, čarobnjaka predvođenih čudesnim Johanom Krojfom (Mesi prije Mesija) ode u istoriju bez ovog trofeja. Ogroman dio moje generacije ljubav prema fudbalu duguje Holanđanima toga vremena. Ko god da gol u školskom dvorištu, uzvikivao je njihova imena - Krojf, Neskens, Rensenbrink, Džoni Rep... Tada smo prvi put čuli termin “totalni fudbal”.

Ali, ako bih birao najljepše finale...

Dva su ozbiljna kandidata, finale iz 1986 (Argentina - Njamačka 3: 2), prije svega zbog dramaturgije. Argentinci su vodili 2: 0, Njemci stigli na 2: 2, što je tada značilo da izvjesno pobjeđuju (kao u Beogradu 76, od 0:2 do 4:2 protiv SFRJ), a onda bljesak Maradonine genijalnosti i - titula.

Ali, možda malu prevagu odnosi druga velika utakmica. Rane osamdesete, inercija optimizma iz Titovog doba još nije posustala pred novim izazovima, prije svega ekonomskim, ali i političkim.

Godina 1982, još jedno razočaravajuće izdanje Jugoslavije, a u finalu: Njemačka - Italija 1: 3.

Teško je dočarati današnjim čitaocima koliko je Njemačka smatrana favoritom. Ipak, sjenka pokvarene nemještaljke sa Austrijom (a koja je koštala Alžir prolaska) bila je tu. Sjajna Italija, gospodin od trenera kakav je bio Enco Bearcot, i nezaboravni kadrovi predsjednika-partizana Sandra Pertinija kako diže ruke u svečanoj loži i slavi golove Rosija, Tardelija i Altobelija...

Na ovakvoj listi mora biti i - najveće razočarenje. Donijeli su ga “naši”, iako sam bio siguran da “naše” nikada neću vidjeti u finalu. 2018, Francuska - Hrvatska 4: 2. Uprkos razočaranju, bilo je to jedino finale kada sam mogao navijati za naše.

U konkurenciji za najdosadnije finale ozbiljan štih bilo bi finale iz 1994, Brazil - Italija, 0: 0, četvrta titula Brazila.

Anegdota iz 1992. Neformalni večernji sjednik mladih liberala, pred sjutrašnji odlazak u Bijelo Polje gdje će nas sačekati zajednička zasjeda DPS vlasti i četnika. Među neveselim temama je i mogućnost da u CG izbije rat. Jedan kaže, duhoviti Dračanin A. B: “Ljudi znate li što mi je najveća mora koju mogu zamisliti. Devedesetčetvrte Brazili i Italija igraju finale Svjetskog prvenstva, a mi oslobađamo Mojkovac.” Dvije godine kasnije, podsjetio sam ga da je pogodio finaliste, a, na sreću, nikoga nismo morali oslobađati.

Najveće navijačko potonuće u mom slučaju, čak se i ponovilo. Nakon što je Argentina sa Kaniđom i Maradonom poražena od Njemačke, iz sumnjivog penala 1990, isti protivnik je odnio pobjedu i 2014, u utakmici u kojoj je Argentina bila bliža pobjedi, ali je Njemačka u produžecima imala Gecea.

Finala iz 1998. (Francuska - Brazil 3: 0) i 2002. (Brazil - Njemačka 2: 0) su imala golemu manu - nedostajao je protivnik.

Ono finale iz 2006 (Italija - Francuska 1:1, Italija na penale), pamtiš kao još jedan dokaz da majstor u odmjeravanju sa barabom uvijek najebe. Ovo pravilo je univerzalno i važi za sve oblasti ljudskog djelovanja. Koliko god navijao za Italiju, pamtiš samo Zidana.

Siguran sam da nas i sjutra čeka duel vrijedan pamćenja.