Jedna je Amerika

Sa velikim gradom je kao sa najboljom predstavom, filmom, knjigom. Kada sam kao student nekada davno gledao Radovana Trećeg, šest puta, uvijek sam imao osjećaj da gledam novu predstavu. Takav je bio Zoran Radmilović. "Bilo jednom u Americi" Serđa Leonea, u integralnoj verziji od skoro četiri sata, gledao sam četiri puta i opet bih. "Tunel" Ernesta Sabata, ili "Sljepilo" Žoze Saramaga, koliko god puta da ih čitate imaćete isti osjećaj - da čitate novi roman.

Ovo je bio peti put da posjetim Njujork. Kad sam iz Atlante sletio na JFK, uz munje i gromove, stigao je čak sms alert, da se u narednih par sati ne izlazi iz kuća - ništa me od toga nije uznemirilo. Pa ni kada sam sa JFK aerodroma, air trainom stigao na Jamaica station. Da bi nakon 20-ak minuta vožnje LLIR-om, ušao u srce "Velike jabuke", na centralnu stanicu Pensilvanija, ili skraćeno Pann station. I adrenalin je proradio. Počeo sam da snimam video dok su me pokretne stepenice iznosile na trg između Sedme avenije i 36. ulice, riječi su same izlazile u kameru: Ima neka magija oko ovog grada, koju osjetiš i prije nego ga očima vidiš, dok se iz utrobe podzemne željeznice penješ prema izlazu. NY City. Manhattan. I opet, koliko god puta da mu se vraćaš, opet isto, samo tu, na nekoj od njujorških avenija, osjetiš čudesnu energiju. Toliko me emocija preplavila da sam u mikrofon kao omamljen ponavljao - čudesno, čudesno... to samo ođe ima... I kad kiša pada i kad sunce grije. I kad je nebo plavo i kad je nebo sivo. Jedan, jedini i neponovljivi. Njujork, grad u kom sam rođen... U nekom prethodnom životu. Od oca iz Senegala i majke iz Dominikane. Njujork crni, Njujork bijeli, Njujork žuti, niko me ne može ubijediti da Njujork nije grad u kom sam rođen…Tako su, uostalom, glasili stihovi neke davno napisane pjesme, na JFK, nakon mog prvog susreta s gradom.

Slično je prije četiri decenije na Menhetn sletio Zijo Musić. Beogradski student, rođen u Plavu, došao na deset dana neke 1988, da obiđe rođake, a onda ostao čitav život. I napravio imperiju - Wolfgang’s Steakhouse, lanac restorana koji se sada raširio po čitavom svijetu - od Njujorka do Džakarte. To je Njujork, ali i Amerika: zemlja onih koji dolaze na kratko, a ostaju zauvijek. I srešćete ih na svakom koraku, došli sa svih strana, od Filipina i Bangladeša, preko Somalije i Senegala, do Meksika, Argentine i Ekvadora. Pričaće vam kako se koliko sjutra, odnosno naredne godine, vraćaju u domovinu, samo da im dijete završi školu. A onda nazad kući, kod svojih. Kao i vozač Ubera, Ramy, koji je iz Bangladeša došao prije 16 godina i jedva čeka da se vrati kući jer tamo će, kaže, biti toliko bogat i važan sa US penzijom da će imati svog vozača - dok je ovdje samo vozač. Danilo ga pita da li je za Argentinu kao većina zemljaka iz Bangladeša, ali on uzvraća da su u stvari podijeljeni - pola je za gaučose a druga polovina za selesao. Sjutra veče ću na utakmici napraviti fotografiju šampionata - bračni par iz Koreje, sa malim sinčićem u naručju - glava kuće u dresu prvog tima Španije, supruga u onom rezervne ekipe, dok je sinčić u čuvenoj plavo-bijeloj kombinaciji Argentine. Kakva potvrda glavne poruke koju već deceniju i više promivišu i Uefa i Fifa - ujedinjeni u fudbalu! Ne samo ta scena, već na hiljade drugih, potvrdili su tu magičnu moć lopte.

Ali, da ne zaboravim Dalas i Atlantu. Jer Amerika nije Njujork. Uz to, tamo se igrao najbolji fudbal - u Njujorku je bila dosadna egzekucija nad prvakom iz Katara. Iako jedan od najljepših gradova SAD, Dalas je simbol najveće traume moderne Amerike. Dijelom i svijeta. Jer je daleke 1963, sa prozora zgrade na Dili Plazi, Li Harvi Osvald snajperskom puškom ustrijelio predsjednika JFK. Stojimo Danilo i ja, ispred starog zdanja Texas School Book Depository i gledamo na šesti sprat, i prozor koji se razlikuje od svih ostalih, kako bi se na taj način obilježilo mjesto zločina. Dolje na ulici, balističari su izračunali da je bilo 90 jardi, odnosno 80 metara vazdušne linije, stoji X po sredini Elm ulice, tačna lokacija Lincoln Continental Cabria u momentu kada je predsjednik upucan. Trebao je biti profesionalac da bi u pokretu i na tolikoj daljini pogodio cilj, objašnjava mi stručno jedan prijatelj, bezbjednjak. Otuda i brojne teorije zavjere koje do danas "dokazuju" kako je Kenedija ubila Služba a ne neki desničarski ludak.

Dalas ćemo pamtiti i po još jednoj stresnoj epizodi. Iako smo u gradu kauboja i naftaša trebali biti noć uoči polufinala, na stadion smo stigli tek na drugo poluvrijeme. Bruku, ne našu već lokalne avio-kompanije Frontier, krijemo od naših, na pitanje kakva je atmosfera na stadionu uoči meča, odgovaram ništa posebno. Francuza više, Španci bučniji, ali skoro kao u pozorištu. Izvještavamo sa stadiona ukućane iako smo u tom momentu još u avionu na pisti u Dalasu. Iz nevjerovatnog razloga - let iz Njujorka je dvaput odlagan da bi na kraju, i nakon ponoći, kad smo već ušli u 15. jul, let bio otkazan! I pomjeren za sjutradan u 10:10. Grupa Francuza koji su bili sa nama na gejtu, mahala je kartama plaćenim po 4 hiljade dolara, koje će im sada propasti jer neće stići na vrijeme - ali uzalud. Nemamo posadu, hladno je odgovorio predstavnik Frontiera, najgore low cost kompanije koju možete zamisliti.

Nije bilo druge nego u aerodromski hotel, da se uhvati par sati sna a onda ujutro na gejt. Ovog puta let je bio na vrijeme, što posadu nije sačuvalo od žestoke kritike. Psovali smo ih na našem, a korili na engleskom. Da su najgora kompanija za koju znamo, da su gori i od nekadašnjeg JAT-a, koji je imao opravdanje, jer kad su oni masovno otkazivali letove, Srbija je bila u ratu, iako su Slobo i Momir tvrdili suprotno. Ali i Amerika je u ratu, ironično dobacuje Danilo, na engleskom, ali posada ne reaguje na provokacije, samo ponavlja kako oni lično ništa nisu krivi. Možda niste vi krivi, ali radite za krivu kompaniju, Frontier odmah treba da se ugasi. Sipao sam vatru sve dok nisam shvatio apsurd i besmislenost nerviranja. Zar prvi dolazak u Dalas, dva dana razgledanja čarobnog grada nisu važniji od toga da li ćemo stići na početak meča?! Još sam bio ubijeđen da "moji" Španci gaze favorizovane Francuze.

Tek kad sam se doveo u balans, i "pustio stvar od sebe", mislim na utakmicu, radnja je počela da se odvija u našu korist. Čak dotle da nam je na izlasku iz aviona jedan mladi Meksikanac, Romero, iz Montereja, koji desetak godina živi u Dalasu, ponudio prevoz do stadiona. I ne samo da nas je vozio - letio je. Da bismo stigli što prije. Kakav brat. E viva Mehiko. Ali i Teksas. Pitao sam ga da li će i on naredne godine da se vrati u rodni Monterej, uzvratio je odrečno. Volim svoju zemlju ali ovdje je bolji život. Bravo, momče.

Poslije meča smo otišli do najpoznatije radnje za kaubojsku opremu, kupili po šešir i kaiš, da ih okačimo kući kao suvenire koji će nas uvijek podsjećati na nezaboravni Dalas. I najbolji fudbal na najljepšem stadionu šampionata. Ole…

Ali nema odmora dok traje obnova. Samo što smo zaspali, zvonio je sat za buđenje - trebalo je stići do Atlante, i ispratiti drugu polufinalnu utakmicu Argentina - Engleska, koja je sa sobom nosila i najveću emociju. Ne samo zbog igre već i zbog politike. Druga vremenska zona, sat razlike, meč počinje u 3 po teksaškom, ali u stvari u 2 po džordžijskom. Eto što je velika zemlja. Let je u 10:10, traje nepuna dva sata - opet smo dakle knap. Ali, spoznaja da je sve dalje što ga više jurimo i jače stežemo na grudi, dala je i tog jutra rezultat - stigli smo na aerodrom Dallas International dva i po sata ranije i zatekli završnicu ukrcavanja putnika za Atlantu, raniji let u 8:05. Ko ne pokuša taj ne uspije - prišao sam predstavnici Delte, najbolje US avio-kompanije, pokazao boarding pass, objasnio da imamo meč Engleska - Argentina, da ćemo dobiti otkaz ako se ne uključimo u program na vrijeme, ona je rekla prvo kako je avion pun, a onda se valjda sažalila kad je pogledala naše tužne face i rekla, sačekajte tu sa strane. Kada je boarding završen, pozvala nas je i čekirala - dva putnika se nijesu pojavila na letu, sreća nas je pogledala, i mi smo bili u glavnom gradu Džordžije već oko 11 sati. Danilo je na AI dobio info kako je najbolji i najbrži prevoz sa aerodroma do Mercedes benz arene u Atlanti - Marta. Pitam ga, nije valjda Kos?! Ona je zadužena da prvenstveno vozi Mandića, a za nas je lako. Ne, kaže mi urednik - ova Marta je gradska mreža javnog prevoza i vozi nas brže od Ubera do stadiona. Atlanta je grad koji ima nepunih 600.000 stanivnika, ali svakog dana kroz centar i midtown prođe 4-5 miona ljudi. Dok se negdje krajem 70-ih prošlog vijeka nije rodila Marta, Atlanta je bila gotovo nepodnošljiva za život. I danas su gužve na bulevarima, posebno u špicevima, ali zahvaljujući mreži željezničkih i autobuskih linija koje posluju pod brendom Marta, život je mnogo lakši i ljepši.

Iako se sa tim ne bi složio Derik, bivši američki marino, koji danas vozi Uber. Za Martu se slaže da je sjajna, ali se ne slaže da je život današnjih generacija lak i lijep. Kao nekad, dodaje čuvenu uzrečicu. Čačnuo sam ga za Trampa, opaskom da ne mogu da shvatim kako za njega, rasistu, mogu da glasaju "njegovi" Afroamerikanci. On je uzvratio kako je Džordžija uvijek bila "red" (znači republikanska) jer su bijeli većina u state, a crni samo, i to neznatno, u Atlanti. Derik takođe indirektno pokazuje simpatiju za Donalda jer ga opravdava opaskom kako su svi političari isti, prevaranti i lažovi. Obama je bio "naš", black znači, obećavao nam je čistiji vazduh, nova radna mjesta, jeftinije stanove i kuće, i šta je isporučio - ništa. Samo za sebe i sopstvenu slavu. I novac. Kažem da razumijem razočarenje, ali niko se ne može porediti sa Trampom. Po zlu. I lažnim obećanjima. Eto, rekoh, je li mu jedno od glavnih obećanja bilo da će završiti sve ratove po svijetu i nijedan novi neće započeti. A pogledaj šta je uradio - od Gaze, preko Venecuele, do Irana, krv mu je do lakata.

Da je vožnja potrajala duže od pola sata, možda bi uspio da me ubijedi kako Tramp nije najgori već najsličniji svim prethodnicima. Jer, kao reče, svi političari su lažovi i prevaranti. A Beltline je jedan od najistinskijih djelova Atlante. Nekada zapušteni i nesigurni dio grada, čije su fabričke hale svjedočile o propasti industrije, posljedniih je deceniju i po, pretvaran u urbani centar, utemeljen na street artu i održivom razvoju. Sve je zeleno, u stazama za pješake i bicikliste, prošarano brojnim unikatnim restoranima, specifičnog dizajna, i vajbom koji se osjeća u vazduhu. Beltline kao mali Soho.

Sjutra veče ćemo "probati" suprotni dio grada, East Midtown, elitni dio za život, sa ponekim poslovnim neboderom. U jednom od njih, na 22. spratu, sa spektakularnim pogledom na čitav grad, otkrili smo Wagyu House, restoran sa najboljom japanskom govedinom. Kakvu inače u Kokotima već godinama uzgaja moj drug Čajo Vukčević. Ako niste probali, pođite do Hemere. Ali šta je velika zemlja i tržište - menadžerka restorana nam priča kako drže 80 lokala po cijeloj Americi, da meso ali i ostalu robu, nestvarno ukusne morske alge i šitake pečurke, uvoze direktno iz Japana! Zato je sve tako slasno i nezaboravno. Čak i supa, koju Danilo nigdje ne preskače - ova je bila posebna, od jastoga i crvene paprike. Spicy, ali podnošljivo.

Posljednji dan u Atlanti je u stvari prelomio za koga ću navijati u finalu. Iako sam vjerovao da je Španija siguran pobjednik, ja sam od Marija Kempesa i 80-ih prošlog vijeka - navijač Argentine. Međutim, skori ulazak u EU, još kad vidim kako je ta naša nova kuća i prije prelaska praga, promijenila Mandića i Vučurovića, nameće mi neku vrstu obaveze da budem za moje Evropljane. A da Trampu ostavim Mileija i ostale latino desničare. Izvini Mesi, ali posa' je posa'.

Još kada sam u hotelu, pored nekog bazena koji je više ličio na poveću kadu, imao bliski susret sa navijačima iz Argentine, nije bilo dileme da ću za par dana u finalu navijati za Španiju. Naime, sve je bilo mirno i dostojanstveno, neki parovi iz SAD, jedan iz Londona, i ja. Diskretno pozdravljanje, razmjena par riječi i čitanje knjiga. Ili čatovanje na mobilnim. Sve dok u jednom momentu nisu stigli gaučosi. Tri para, svi u argentinskim dresovima, izbrojao sam devetoro djece, uzrasta od 3 do 15 godina, po slobodnoj procjeni. Na odraslima dosta zlata i tetovaža, na mlađima samo tetovaže. Svi overweight, i to prilično, ali da se ne ogladni, donesene su tri pune kese namirnica iz obližnjeg supermarketa. Fast food, čips, kikiriki, čokoladne banane. I onda je krenula vriska i skakanje po bazenu dubokom metar i 20. Samo sam se molio da se neko ne povrijedi. I još jedna značajka - sve gospođe, na ponos partnera, bile su vidno estetski korigovane. Sjetih se kako mi je prije 30 godina, u Londonu, jedan kolega na jezičkom koledžu, inače iz Rija, objašnjavao da je u Latinskoj Americi estetska hirurgija fetiš. Od rođenja počinje da se štedi za prvu intervenciju, koja zato dolazi vrlo rano. Ne znam da li ste i vi zapazili u posljednje vrijeme, ali meni se čini da nova Podgorica kao da ide stopama Buenos Ajresa, ili Sao Paola. Makar po tome. Ali bolje i to nego koka i karteli. Gdje smo odavno u "timu" sa Ekvadorom i Kolumbijom. Zato i ne čudi što mnogim Amerima kad pomenem domovinu, Montenegro prvo zvuči kao neka regija Latinske Amerike.

E viva Espana! Orilo se Metlajf stadionom, usred neke močvare u Nju Džersiju. Koji nikako ne treba vezati za Menhetn, iako su povezani podmorskim tunelom, kraćim nego naša Sozina. Bilo bi to nepravedno i bolno za najčudesniji grad na svijetu, da se ruži tom provincijalnom i zapuštenom izraslinom od Nju Džersija, koja ima čak i jednu divnu stvar - sa raznih tačaka odatle vam se pruža najljepši pogled na Menhetn.

Eto. Bješe jednom u Americi. World Cup. A ako potraju Infantino i Tramp, odnosno njihovo bratstvo i biznis, i opet će. Ako bude sreće. Ne za novih 50 godina, već mnogo ranije. Ako je nakon Katara za 12 godina prvenstvo mogla da dobije Saudijska Arabija, mogao bi Infantino isto toliko da učini Trampu. Pa da 2040. već gledamo novi World Cup na američkom kontinetu. Ako se to desi, onda obavezno idite. Jedna je Amerika.