Institucionalni slomovi ponekad ne dolaze u obliku skandala, već u formi procedure: činovi sabotaže prikrivaju se govorima o nepristrasnoj istrazi i odgovornosti. U trenutku kada postane jasno šta se zapravo događa, šteta je već načinjena.
Plašim se da upravo to gledamo u slučaju napada na Karima Kana, glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. Posljednji događaji očigledno odgovaraju ciljevima kojima Sjedinjene Države i Izrael teže već mjesecima.
Ova priča počinje u aprilu 2024. godine, kada je grupa američkih senatora upozorila Kana - zapravo mu zaprijetila - da će, ukoliko se usudi da zatraži izdavanje naloga za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua zbog ratnih zločina, i sam postati meta. Ne obazirući se na prijetnje, Kan je zatražio izdavanje naloga za hapšenje Netanjahua, bivšeg izraelskog ministra odbrane Joava Galanta i jednog komandanta Hamasa - baš kao što je ranije tražio hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina, bivšeg predsjednika Filipina Rodriga Dutertea i vođa talibana.
Ovoga su puta, međutim, Kanovi protivnici uspjeli da pokrenu raspravu o njegovom mogućem razrješenju, a kao oružje koriste optužbe za seksualno nedolično ponašanje. Riječ je o klasičnom primjeru institucije koja u rješavanju sopstvenih unutrašnjih pitanja ne primjenjuje načela - prije svega vladavinu prava - koja bi trebalo da štiti na globalnom nivou. Iako je interno sudsko vijeće, mehanizam koji je sam Sud uspostavio za razmatranje ovakvih slučajeva, ispitalo optužbe i zaključilo da nisu dovoljne za utvrđivanje nedoličnog ponašanja, oni koji traže Kanovu smjenu nisu odustali.
U najnovijem razvoju događaja, države članice MKS-a spremaju se da u jednom glasanju spoje dva odvojena pitanja - da li je došlo do ozbiljnog prestupa i da li glavnog tužioca treba razriješiti dužnosti. To nije puka formalnost. Spajanje drugog pitanja s prvim - a prestup, ponovimo, nije dokazan - otvara mogućnost da tužilac bude smijenjen na osnovu nepotkrijepljene optužbe ili čak zbog sasvim drugog pitanja (poput stupanja u sporazumnu intimnu vezu uz korišćenje službenog položaja, iako takve optužbe nikada nisu ni iznijete).
Pošto je očigledno da je slučaj Kana dio šire kampanje protiv Međunarodnog krivičnog suda, vrijedi obratiti pažnju na to ko su njegovi protivnici i šta žele. Američki državni sekretar Marko Rubio objavio je 13. jula u The Wall Street Journalu tekst čiji naslov ne ostavlja prostor za bilo kakvu dvosmislenost: “Zašto razgrađujemo Međunarodni krivični sud”. To nisu prazne riječi. Sjedinjene Države već su uvele sankcije protiv 11 visokih zvaničnika MKS-a, među kojima su Kan, dvojica njegovih zamjenika i osam sudija. Svima su zamrznuti bankovni računi, poništene kreditne kartice, blokirani nalozi na platformama Apple, Amazon i PayPal i preduzete druge slične mjere.
Rubio se, međutim, nije zaustavio na najavi da će administracija “ciglu po ciglu” razgraditi MKS. Čitav poduhvat predstavio je i kao svojevrsni civilizacijski krstaški pohod. Sud je prikazao kao instrument progresivnih aktivista, globalističkih elita i vlada neprijateljski nastrojenih prema SAD, a potom najavio diplomatsku kampanju čiji je cilj da okupi sve američke saveznike koji dijele ideologiju pokreta MAGA - zasnovanu na nacionalnom suverenitetu nasuprot globalizmu - u zajedničkom otporu Sudu.
Osim toga, prema pisanju Financial Timesa, američki predsjednik Donald Tramp je tokom majskog susreta s kineskim predsjednikom Si Đinpingom predložio da mu se Kina i Rusija - od kojih nijedna nije potpisnica Rimskog statuta kojim je osnovan MKS - pridruže u suprotstavljanju Sudu. To što su upravo dvije zemlje koje imaju najviše razloga da strahuju od MKS izabrane za američke saveznike u ovom pohodu, govori o stvarnim ciljevima operacije protiv Kana mnogo više nego bilo koje zvanično saopštenje koja se poziva na odbranu suvereniteta.
Ne treba vjerovati u teorije zavjere da bi se uočilo podudaranje interesa američkog i izraelskog rukovodstva. Trampova administracija i Netanjahu žele isto: da obezbijede da nijedan međunarodni sud ne može da pozove na odgovornost njihove vojnike, pripadnike granične službe ili bliske saveznike, ma koliko ozbiljne bile optužbe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Oboje u “slučaju Kan” vide idealnu priliku da Međunarodnom krivičnom sudu oduzmu stvarnu moć. Ne moraju da ga ruše spolja ako njegove sopstvene države članice mogu iznutra da ga liše suštine: da ignorišu stav sudskog vijeća i političkim glasanjem uklone čovjeka koji je potpisao naloge za hapšenje koji su im napravili mnogo neugodnosti.
Zemlje koje su i dalje članice Rimskog statuta suočavaju se sa izborom čije će posljedice daleko nadživjeti ovaj konkretan slučaj. Mogu da zahtijevaju postupak dostojan institucije koju su same osnovale i da glavnom tužiocu MKS-a obezbijede ista procesna jemstva pravičnosti koja Sud zahtijeva od svake države. Ili mogu da uspostave presedan prema kojem je politika iznad sudskih utvrđenja.
Ispravan izbor je očigledan. Međunarodni krivični sud mora ostati nezavisan sud i nipošto ne smije da povlađuje onima koji žele da ga “ciglu po ciglu” razgrade. Karim Kan pokazao je hrabrost i odlučnost kada je ishodovao naloge za hapšenje osumnjičenih koji bi u ranijim godinama postojanja Suda važili za nedodirljive. Danas, kada su međunarodno krivično pravosuđe i vladavina prava izloženi frontalnom napadu širokih razmjera - uključujući i napade onih koji su i sami optuženi za ratne zločine - Kan zaslužuje priznanje i podršku čitavog svijeta.
Autor je bivši visoki predstavnik Evropske unije za spoljne poslove i bezbjednosnu politiku; bio je potpredsjednik Evropske komisije i predsjednik Evropskog parlamenta; bivši je ministar spoljnih poslova Španije
Copyright: Project Syndicate, 2026.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
