Odabir reprezentacije u koju planiramo investirati određenu količinu emocija tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu često se zasnivao na sasvim usputnrazlozima. Kao djeci bi nam se atraktivnom učinila boja dresova koja bi nas privukla određenoj reprezentaciji. Jak konkurent je po tom kolorističkom kriteriju oduvijek bila Nizozemska. A za pretpostaviti je i da su naše “kockice” imale što za reći na tom planu. Ponekad je pored vizualne i slušna dimenzija igrala ulogu. Vibrantna prezimena nogometaša, često južnoameričkih ili afričkih, za koje smo prvi put čuli u televizijskom prijenosu nisu nas ostavljala ravnodušnima i često su, barem djelomično, usmjeravala navijačke izbore.
Nisu se zaobilazili ni nacionalni stereotipi koji su se poklapali s nogometnim. Pa smo tako usvajali lekcije o tome kako Brazilci igraju atraktivno, a Nijemci do posljednjeg sučeva zvižduka. Presudan su faktor bili i igrači koji igraju u vašim omiljenim klubovima, Sigurno je, na primjer, među navijačima Liverpoola stanovitu popularnost na netom završenom prvenstvu uživao Egipat zbog Moa Salaha. Doduše, slični mutni kriteriji stoje i iza izbora nekoga iz Hrvatske da navija za Liverpool ili bilo koji strani klub. Bilo je toga i prije, ali pojavom interneta i novih obrazaca komunikacije djeci i mladima danas strani klub nije “nadopuna” domaćem za kojeg navijaju već legitimna konkurencija. Ako se isključi odlazak na stadion nema prevelike razlike u medijskoj i komunikacijskoj konzumaciji navijanja. Postoji još jedan trend koji snažno diktira odabir omiljene reprezentacije. Djeca danas često ne navijaju za klubove nego za igrače. Njihovi algoritmi su podešeni na Kyliana Mbappea, a ne na Paris Saint Germain ili Real Madrid.
A algoritmi su značajnu ulogu odigrali i kod onih koji su na ovom prvenstvu omiljenu reprezentaciju birali politički. Često ljudi koji nisu toliko aktivni pratitelji nogometnih zbivanja tijekom klupskih sezona postanu prilično angažirani tijekom prvenstva. Dio njih jer prati reprezentaciju dodijeljenu rođenjem, a dio i zbog atraktivnosti samog događaja i sadržaja. I ako im izbor omiljene reprezentacije nije zaostao iz arheologije djetinjstva preostaje im manje ili više utemeljen politički izbor. Međutim, selekcija je uglavnom negativna. Politički se ne bira omiljena već omražena reprezentacija pa omiljena po difoltu postaje ona koju ždrijeb odredi za suparničku.
Među omraženima dominiraju nogometno i politički najmoćnije nacije. Kod nas je tako izrazito nepopularna Engleska zbog navodne arogancije i kolonijalnog stava. Hrvatski je antiimperijalizam, kao i obično, prilično neuvjerljiv i groteskan. Što se da primijetiti i iz odnosa prema ostalim moćnim nogometnim nacijama poput Francuske i Njemačke. One se preziru zbog prevelikog broja tamnoputih igrača. I pritom se kao razlozi prijezira kombiniraju “neprirodna” prednost koja se time stječe i nedostojanstvo nacije koja si takvo “šarenilo” dopušta. Ali ni liberalni dio društva nije imun na grotesknu politizaciju navijačkih izbora. I to ne samo kod nas.
Refleksan je stav među tom populacijom da se prednost pri navijanju da bivšim kolonijama u odnosu na kolonizatore. Posrijedi je navijački odabir u kojem ne možete pogriješiti: ako vaša odabrana reprezentacija pobijedi - odlično, a ako izgubi opet dobro jer se nogometom nastavlja kolonijalna politika i oplođuje moralni kapital našeg stava. Međutim, na ovom prvenstvu je došlo djelomičnog prevrata: većina lijevo-liberalno orijentiranog puka je mrzila bivšu španjolsku koloniju - Argentinu. Savršena oluja algoritma iznjedrila je geopolitički i narativni shitstorm. Teorije zavjere o sudačkom navlačenju za Argentinu i krajnje nesportsko i gadljivo ponašanje dijela argentinskih igrača koje je kulminiralo nakon finala sa Španjolskom nadovezale su se na teoriju o Argentini kao zamjenskoj reprezentaciji Izraela na ovom prvenstvu. Politička privrženost Javiera Mileija cionističkom projektu i javna podrška Benjamina Netanjahua argentinskoj reprezentaciji kombinirale su se s epizodama iz argentinske povijesti kao dokazima navodne političke pokvarenosti nacije. Finale sa Španjolskom čija je vanjska politika pod Pedrom Sanchezom među najispravnijima u Europi dodatno je “naložilo” cijelu priču koja je kulminirala viralnim lažnim fotografijama slavlja Laminea Yamala s kefijom na terenu.
Geopolitičko moraliziranje o nacijama nikad nije pametna odluka, a pogotovo ne u algoritamskom kontekstu Svjetskog prvenstva koji i ispravne ili razrađene stavove teško može izdržati. Argentinci ne zaslužuju da ih se identificira s Mileijem, a nogomet ne zaslužuje da se tako tumači i emocionalno obrađuje. Što ne znači da je objašnjiv bez politike.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
