Jaki trpe ono što moraju

Svjetska politika izvrnula se naglavačke. Stare velike sile više ne određuju sudbinu drugih kao nekada. Oslabljene su i izgubile su nekadašnji autoritet: Rusija se postepeno urušava, dok je predsjednički mandat Donalda Trampa ozbiljno narušio međunarodni ugled Sjedinjenih Država.

Procjene šta je zaista važno se mijenjaju. Dovoljno je prisjetiti se perioda kada je globalizacija bila na vrhuncu, decenije između završetka Hladnog rata i terorističkih napada 11. septembra - tada se činilo da moć više nije presudna. Najveći dobitnici bile su male, otvorene zemlje okrenute reformama, poput Novog Zelanda, Čilea, Irske, Izraela i baltičkih država. Međutim, poslije rata u Iraku 2003, a naročito nakon finansijske krize iz 2008, veličina je ponovo postala važna. Kina i Sjedinjene Države mogle su da pokrenu masivne fiskalne podsticaje i amortizuju potrese u finansijskom sektoru, dok je Evropa tonula u sve dublju dužničku krizu.

Tokom 2010-ih to je udahnulo novi život klasičnom realizmu u međunarodnim odnosima. Tukididova čuvena misao - "jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju" - neprestano je prizivana, kao podsjećanje ne samo na antičku Grčku već i na 20. vijek, kada je ekonomska moć odlučivala o ishodu dva svjetska rata. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države porazili su nacističku Njemačku i imperijalni Japan zato što su bili u stanju da mobilišu resurse u većem obimu i na koordinisaniji način. Procjena odnosa snaga u svijetu svodila se na sabiranje proizvodnje čelika i uglja, ljudskih resursa ili bruto domaćeg proizvoda - pokazatelja koji je prvobitno nastao prije svega kao instrument ekonomskog planiranja u ratnim uslovima.

Pouke 20. vijeka, međutim, i same su proistekle iz preobražaja koji je donijela industrijska revolucija. Proizvodnja čelika i uglja omogućila je da ljudsku i životinjsku snagu zamijeni energija dobijena iz fosilnih goriva - izvor moći koji je iz temelja promijenio svijet. Danas je, međutim, takvo usredsređivanje na industrijske kapacitete sve manje primjereno. Nova industrijska revolucija potkopava stare realističke proračune. U svijetu u kojem vještačka inteligencija omogućava daleko efikasniju koordinaciju, čvrsto centralizovana komandna struktura više nije strateško oruđe, već izvor krutosti.

Ovaj novi tehnološki poredak jasno se ogleda u dva asimetrična rata koja su obilježila dvadesete godine 21. vijeka: ruskoj sveobuhvatnoj invaziji na Ukrajinu u februaru 2022. i ovogodišnjem američkom napadu na Iran. U oba slučaja veća sila polazila je od pretpostavke da će joj tradicionalni oblici moći obezbijediti brzu pobjedu, da bi se na kraju pokazalo koliko je ranjiva pred asimetričnim načinom ratovanja.

U oba slučaja velika sila platila je cijenu jer su njene strateške odluke u prevelikoj mjeri zavisile od hirova jednog čovjeka, očigledno podložnog greškama. Manja sila je, nasuprot tome, brzo razvila strategije koje su omogućile decentralizovanu koordinaciju. Iran se godinama pripremao za scenario u kojem bi režim ostao bez svog vrha, dok je Ukrajina uspjela da uspostavi efikasan sistem koordinacije podataka o kretanju ruskih trupa, koje su dostavljale hiljade građana. Obje zemlje oslanjale su se na visokoobrazovano stanovništvo mobilisano da odgovori na spoljnu prijetnju.

Suprotstavljene strane razlikovale su se i po strukturi troškova. Manje države oslanjale su se na relativno jeftino oružje - prije svega dronove, često proizvedene od uvoznih plastičnih komponenti - dok su velike sile nastavile da koriste izuzetno skupe vojne sisteme. Procjenjuje se da jedan iranski dron "šahed-136" košta oko 35.000 dolara, dok dva projektila sistema "patriot", potrebna da ga obore, vrijede oko 8 miliona dolara. Ti skupi presretači se, pritom, ne mogu proizvoditi i obnavljati istim tempom kao višestruko jeftiniji dronovi. Kada razlika u troškovima postane dovoljno velika, slabi odjednom počinju da izgledaju mnogo jače.

Sve su očiglednija i ograničenja sposobnosti velikih sila da efikasno mobilišu svoje resurse. Rusija i dalje odbija da svoj rat nazove ratom, ali ne može da proširi mobilizaciju kako bi održala ono što uporno naziva tek "specijalnom vojnom operacijom". Pošto režim ne želi da izazove nezadovoljstvo stanovništva velikih gradova, uglavnom se oslanja na siromašne iz ruralnih krajeva i zatvorenike kojima se učešćem u ratu nudi mogućnost skraćenja kazne.

Slično tome, i SAD znaju da ne mogu da rizikuju velike vojne gubitke koje bi vjerovatno izazvalo slanje kopnenih trupa u Iran. Budući da za takvu operaciju nema odobrenja Kongresa, koje zahtijeva savezni zakon, ona je u početku eufemistički nazvana "izletom" - svojevrsnom američkom verzijom "specijalne vojne operacije".

Sve zajedno, ove razlike između velikih i malih država ukazuju na to da je uvreženo shvatanje međunarodne politike zastarjelo. Tako je, na primjer, teoretičar međunarodnih odnosa Džon Miršajmer dosljedno isticao ruske prednosti u ljudstvu, artiljeriji i proizvodnim kapacitetima. Pošto je Kremlj sačuvao razvijenu namjensku industriju projektovanu za vođenje rata nalik Prvom svjetskom, a rat u Ukrajini je u početku zaista podsjećao na taj sukob, Miršajmer je zaključio da je ruska pobjeda neizbježna.

Istom doktrinom "ofanzivnog realizma" rukovodila se i američka administracija u svom pristupu ratu. Kako američki potpredsjednik Džej Di Vens piše u svojoj novoj knjizi, "jaz između sposobnosti Ukrajine i Rusije da projektuju vojnu moć bio je ogroman, a mi nismo imali kapacitete da Ukrajincima omogućimo da taj jaz zatvore - i da ga sami dugoročno održe zatvorenim". Upravo je takva procjena navela Vensa i Trampa da 2025. godine u Ovalnom kabinetu javno ponize ukrajinskog predsjednika, poručivši pred cijelim svijetom da Volodimir Zelenski "nema karte u rukama".

Ispostavilo se, međutim, da su upravo Tramp, Vens i zagovornici "ofanzivnog realizma", poput Miršajmera, bili ti koji su igrali sa slabim kartama. Nerazumne vojne intervencije, zasnovane na zastarjelim predstavama o ekonomskoj moći, do kraja su diskreditovale stare velike sile. Tukidid bi vjerovatno umio da cijeni ironiju svijeta u kojem slabi čine ono što mogu, a jaki trpe ono što moraju. A ako nastave sadašnjim putem - trpjeće još više.

Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston

Copyright: Project Syndicate 2026.