Grlićemo se još

"Kako ste proveli ljetnji raspust?"

Tema školskog sastava koju sam kao dijete mrzila. A danas, sa pedeset i kusur godina, prvi put sam poželjela i da ga zaista napišem.

Moj raspust je upravo završen. Summer Tango Camp u Kolašinu zatvorio je ovogodišnje izdanje i, iako jul još nije gotov, znam da ništa ovoga ljeta neće nadmašiti zagrljaje, prijateljstva i emocije koje smo podijelili i koje smo kući ponijeli.

Ali ovo nije priča o tangu.

Ovo je priča o turizmu.

Već nekoliko godina plešem tango i putujem na festivale širom Evrope. Gotovo svaki razgovor počinje isto.

– Where are you from? – Montenegro. – Kolašin?

Tada shvatim koliko je zanimljivo ono što mi u Crnoj Gori često ne primjećujemo. U svijetu tanga Kolašin je odavno postao brend.

Grad od svega šest i po hiljada stanovnika ove je godine dvanaesti put, tokom tri sedmice, ugostio oko osam stotina registrovanih plesača iz više od pedeset država i sa šest kontinenata. Dodajte njihove porodice, prijatelje, jednodnevne goste i one koji jednostavno dođu da spoje odmor i planinu, pa lako dođete do više od hiljadu ljudi koji tokom kampa borave u Kolašinu. Prosječno – devet dana.

Zastanite na trenutak. Koliko turističkih manifestacija u Crnoj Gori može da se pohvali gostima koji ostaju devet dana? Koliko ih dovodi ljude iz Japana, Argentine, Kanade, Australije, Južne Koreje, Holandije ili Islanda? Koliko ih svake godine vraća iste goste?

A gosti k'o gosti – uvijek naporni. Napravili smo, priznajem, nekoliko ozbiljnih „incidenata“: nestalo je slobodnih apartmana, čekalo se na sto u restoranima, okupirali smo Biogradsko jezero, katune, Bjelasicu, feratu, rafting i biciklističke staze...

Bili smo toliko uporni da su nam se na trgovima pridružili i ljudi koji nikada prije nijesu plesali tango, jer koga ne možeš pobijediti – pridruži mu se.

A bili smo i prilično nepristojni gosti. Ne samo da iza sebe nijesmo ostavili smeće, nego smo često pokupili i ono koje smo zatekli – bez pitanja smijemo li. Domaćini su nas na rastanku grlili i ispraćali riječima: „Srećan put, vidimo se dogodine.“ Znate ono: svakog gosta tri dana dosta. Zato smo mi prvi put dolazili kao gosti, a odlazili i vraćali se svake naredne godine kao familija. Postali smo dio grada.

I upravo tu dolazim do pitanja koje me ovih dana ne napušta.

Zašto o ovome gotovo nikada ne govorimo kada pričamo o crnogorskom turizmu? Godinama slušamo kako treba produžiti sezonu, razvijati sjever, povećati vanpansionsku potrošnju, privući kvalitetne goste i smanjiti zavisnost od vremenskih prilika.

A onda se pojavi događaj koji upravo to radi – bez velikih bina, bez vatrometa, bez svjetskih zvijezda. Samo uz muziku, zagrljaj, mnogo rada i još više topline.

Ne znam kolika je finansijska podrška koju Summer Tango Camp dobija od države. Znam samo da Kolašin tokom tri sedmice kampa doživi špic turističke sezone.

Apartmani su puni, restorani prepuni, u kafićima se traži stolica više (zato ponekad ispred kafića plešemo – šta drugo da radimo kad nemamo gdje da sjednemo?), traži se mjesto više u hiking turama, čeka se slobodno mjesto za jahanje konja, feratu i biciklističke ture, katuni dočekuju grupe i nude hedonistički užitak u lokalnim specijalitetima, prodaju se lokalni proizvodi – sir, med, suveniri... Mi uživamo, a novac ostaje u gradu.

I zato mislim da bi Summer Tango Camp trebalo proučavati kao turistički fenomen. I ne zato što je tango poseban, nego zato što je pokazao kako izgleda održiv događaj, kako se gradi zajednica gostiju koji se vraćaju i kako se stvara reputacija koja vrijedi više od svake reklame.

Iskreno me zanima da li je ijedan fakultet za turizam u Crnoj Gori analizirao ovaj događaj.

Da li je neko napisao magistarski rad?

Da li su organizatori, Tango Natural, ikada pozvani na turistički seminar da objasne kako se od ideje nekoliko entuzijasta stvara manifestacija svjetskog glasa?

Ako nijesu, možda propuštamo priliku da učimo na jednom od najboljih domaćih primjera.

Voljela bih da Summer Tango Camp dobije još snažniju podršku institucija, ali bih još više voljela da dobije nasljednike. Da za nekoliko godina govorimo o desetak ovakvih događaja – plesnih, sportskih, umjetničkih, naučnih, gastronomskih – koji će puniti naše gradove i kada nije očekivani vrhunac sezone.

Događaje koji će kreirati sezonu, a ne sezona događaje.

Jer upravo takvi događaji mijenjaju destinacije.

Ali da ne pomislite da je sve bilo savršeno, moram priznati da smo imali i ozbiljne primjedbe – htjeli smo još radionica, još rasplesavanja, nervirali smo se kada su dva odlična časa bila u isto vrijeme, žalili su nam se i prolaznici da nijesu imali dovoljno informacija, a rado bi se i oni uključili u poneku aktivnost.

A najveća zamjerka od svih?

Nijesmo stigli da otplešemo sve tande koje smo željeli, niti da zagrlimo sve ljude koje volimo.

Kažu da Crna Gora ima glavni grad i prijestonicu. Ja bih proglasila još jednu - Kolašin – nezvaničnu balkansku prijestonicu tanga.

A možda je vrijeme da počnemo da ga posmatramo i kao prijestonicu jedne sasvim drugačije ideje o turizmu?!?

Kad jednom dođete, udahnete planinski vazduh, zaspite u julu pod jorganom, okusite kačamak i podijelite sendvič, čašu planinske vode i osmijeh sa potpunim strancem, vratićete se. I dovešćete društvo.

A Kolašin će vas, kako je to već od grupe divnih ljudi naučio, ponovo dočekati – zagrljajem.

Dok neki broje noćenja, mi ćemo brojati zagrljaje.

Grlićemo se još...

Autorka je inženjerka po struci, tangera po duši