Ključno pitanje našeg vremena više nije da li će vještačka inteligencija promijeniti svijet. Ona je to već učinila. Ono što je svijetu potrebno sada jeste moralni kompas za ovu tehnologiju. Upravo zato sam na Globalnom samitu AI for Good, održanom početkom ovog mjeseca u Ženevi, pred više od 12.000 učesnika iz 170 zemalja, predstavio koncept saosjećajne vještačke inteligencije.
Ako zaista želimo da vještačka inteligencija doprinose opštem dobru, a ne samo profitu i moći, onda bi inženjere i programere koji je razvijaju trebalo na mjesec dana izvesti iz njihovih laboratorija. Neka upoznaju djecu koja rade u rudnicima i fabrikama, porodice raseljene zbog sukoba i ugrožene zajednice koje svakodnevno žive u siromaštvu, suočene s diskriminacijom i društvenom isključenošću. Neka prođu putem ljudi čije živote mnogo više oblikuju neizvjesnost, strah i nepravda nego bilo kakav tehnološki napredak. Mjesec dana može promijeniti način na koji čovjek razmišlja, a to bi se neminovno odrazilo na način na koji bi programeri razvijali ovu tehnologiju i oblikovali budućnost.
Vještačka inteligencija već iz temelja mijenja obrazovanje, zdravstvo, poslovanje, upravljanje i naučna istraživanja. Ona obećava izuzetne pomake - od ubrzavanja medicinskih istraživanja i unapređenja učenja, preko razotkrivanja mreža trgovine ljudima i predviđanja nestašica hrane prije nego što ona preraste u glad, do jačanja humanitarnog djelovanja. Ali svaka tehnološka revolucija predstavlja i moralni ispit, a izuzetak nije ni vještačka inteligencija. Pošto je postala glavno poprište intenzivnog globalnog nadmetanja za ekonomsku i geopolitičku moć, danas se nagrađuje brzina, slavi obim, a tržišna dominacija vrednuje više od svega ostalog.
U takvim okolnostima lako možemo izgubiti iz vida najvažnije pitanje: kome bi ta inteligencija, na kraju, trebalo da služi? Najveći problem AI danas nije u tehnologiji, već u nedostatku vizije i odgovornog vođstva. Istina, veliki dio rasprava na međunarodnim skupovima već je posvećen konceptima poput “etičke vještačke inteligencije” i “odgovorne vještačke inteligencije”, i oni su neophodni. Potrebni su nam čvršći sistemi upravljanja, stvarna odgovornost i djelotvorna regulativa.
Ali ni to nije dovoljno. Etika nam može pokazati šta je ispravno, a zakoni mogu postaviti granice. Međutim, ni jedno ni drugo, samo po sebi, neće promijeniti način razmišljanja onih koji zamišljaju i projektuju tehnologije koje će uticati na živote milijardi ljudi. Za to je potrebno nešto dublje - saosjećajnost.
Saosjećajnost se često pogrešno poistovjećuje sa empatijom, dobrotom ili milosrđem. Ali ona nije isto što i bilo koji od tih pojmova, niti je tek emocija ili apstraktni moralni ideal. Saosjećanje počinje onda kada patnju drugog čovjeka prepoznamo kao sopstvenu, što nas podstiče da učinimo nešto kako bismo tu patnju ublažili. Ono podrazumijeva i hrabrost da djelujemo prije nego što nastupi nova šteta. Ono nas navodi ne samo da usavršavamo sisteme, već i da štitimo ljudsko dostojanstvo.
Saosjećajnost nije prepreka tehnološkom napretku, već temelj odgovorne inovacije. Koncept saosjećajne vještačke inteligencije razlikuje se od svih drugih pristupa po tome što ne polazi od tehnologije, već od čovjeka. Prije nego što postavi pitanje šta neki sistem može da uradi, saosjećajna vještačka inteligencija pita kome taj sistem služi. Prije nego što teži većoj efikasnosti, razmatra posljedice po ljude. Prije nego što slavi inovaciju, pita ko bi mogao da ostane po strani.
Ta naizgled mala promjena perspektive mijenja sve. Mnogi današnji problemi vještačke inteligencije - pristrasnost, diskriminacija, isključivanje, dezinformacije, šteta po životnu sredinu i ugrožavanje dobrobiti djece - često se opisuju kao nesrećni prateći efekti napretka. Ali oni nisu puki sporedni efekti. Oni su dokaz da je neko bio odsutan, zanemaren ili su ga potpuno previdjeli u trenutku kada su ti sistemi osmišljavani.
Tehnologija nije neutralna, a nisu ni algoritmi. Svaki sistem u sebi nosi pretpostavke, prioritete i vrijednosti ljudi koji su ga stvorili. Budući da je AI obučavana na cjelokupnom fondu ljudskog znanja, usvojila je i nagomilane ljudske predrasude, nejednakosti i istorijske nepravde.
Ljudska prava ne mogu biti završni sloj boje nanijet kada je zgrada već podignuta. Ona moraju biti noseći stub čitave konstrukcije. Vjerujemo da je most bezbjedan prije nego što iko zakorači na njega, jer je bezbjednost njegov osnovni uslov i svrha. Po istoj logici, i od vještačke inteligencije moramo zahtijevati isti standard. Saosjećajnost se ne može naknadno ugraditi u sistem kada je već pušten u upotrebu. Ona mora biti ugrađena u sam njegov dizajn.
Promjena pravca u kojem se ova tehnologija razvija postala je hitan prioritet. Djeca koja danas odrastaju mogla bi provoditi više vremena u interakciji sa inteligentnim mašinama nego sa roditeljima, nastavnicima ili komšijama. Već znamo ponešto o štetnim psihološkim posljedicama društvenih mreža, koje pokreću relativno jednostavni oblici AI. Ali posljedice koje bi znatno napredniji sistemi mogli imati na emocionalni razvoj djece, njihove međuljudske odnose, maštu i mentalno blagostanje još su uglavnom nepoznate - a mogle bi biti dalekosežne.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za mir, osnivač je organizacije Laureates and Leaders for Children, počasni predsjednik Globalnog marša protiv dječjeg rada (Global March Against Child Labor) i osnivač pokreta Bachpan Bachao Andolan (Pokret „Spasimo djetinjstvo”)
Copyright: Project Syndicate, 2026.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
