Posljednjih nekoliko godina Evropa, Azija, Sjedinjene Države i mnogi drugi dijelovi svijeta suočavaju se sa prizorima koji su do prije samo nekoliko decenija djelovali nezamislivo. Velike rijeke postaju plitke do te mjere da plovidba više nije moguća. Pojedine nuklearne elektrane smanjuju proizvodnju jer nemaju dovoljno vode za efikasno hlađenje. Poljoprivredno zemljište puca od suše, bunari presušuju, a vatrogasci sve češće vode bitku protiv požara bez dovoljno vode u neposrednoj blizini.
Najčešće objašnjenje glasi - klimatske promjene. Više temperature, manje padavina, duži sušni periodi i sve ekstremnije vremenske prilike. To jeste važan dio priče i o tome postoji širok naučni konsenzus. Međutim, postavlja se pitanje da li se dovoljno govori o drugim ljudskim aktivnostima koje dodatno pogoršavaju stanje vodnih resursa.
Dok planeta ulazi u eru u kojoj će voda biti najvredniji prirodni resurs, Evropa istovremeno sve češće promoviše dva koncepta koji izazivaju ozbiljne polemike - stavljanje rijeka u cijevi radi proizvodnje električne energije i ubrzanu izgradnju velikih data centara.
Rijeke u cijev - energija po cijenu života rijeke
Mala hidroenergetska postrojenja predstavljana su godinama kao primjer "zelene energije". Međutim, iskustva brojnih evropskih država pokazala su da njihova cijena za prirodu često daleko nadmašuje korist koju donose.
Kada se rijeka zatvori u cijev, ona prestaje da bude rijeka u svom prirodnom smislu. Voda više ne protiče koritom koje je oblikovala hiljadama godina. Nestaju staništa riba, vodozemaca i biljnih zajednica. Mijenja se mikroklima čitavog područja, smanjuje se prirodno hlađenje prostora, a podzemne vode mogu biti pogođene promijenjenim režimom toka.
U mnogim evropskim državama posljednjih godina raste otpor prema ovakvim projektima. Sve više stručnjaka zagovara obnovu riječnih tokova, uklanjanje zastarjelih brana i vraćanje rijeka prirodi, upravo zato što slobodne rijeke predstavljaju važan saveznik u prilagođavanju klimatskim promjenama.
Paradoksalno je da se u isto vrijeme na drugim mjestima u Crnoj Gori i dalje planiraju novi zahvati kojima se prirodni tokovi pretvaraju u industrijske sisteme kao što je to Komarnica.
Data centri - skrivena industrija ogromne potrošnje
Drugi fenomen koji posljednjih godina eksplozivno raste jesu data centri.
Digitalna ekonomija stvara utisak da je sve "u oblaku", da internet postoji negdje izvan fizičkog svijeta. U stvarnosti, svaki e-mail, svaka fotografija, svaka AI pretraga, svaki video i svaki digitalni servis rade zahvaljujući hiljadama ogromnih servera koji rade neprekidno.
Ti serveri troše ogromne količine električne energije. Ali postoji još jedan resurs o kojem se mnogo manje govori - voda.
Mnogi veliki data centri koriste sisteme hlađenja koji zahtijevaju velike količine vode ili indirektno zavise od vodnih resursa kroz proizvodnju električne energije. Iako se tehnologije razlikuju i neki noviji centri koriste efikasnije metode hlađenja, ne postoje "zeleni" data centri a ukupna potrošnja vode i energije digitalne infrastrukture postaje sve značajnija tema u naučnim i stručnim raspravama, posebno u područjima koja se već suočavaju sa nestašicom vode.
Istovremeno, potreba za računarskom snagom raste eksponencijalno zbog razvoja vještačke inteligencije, cloud servisa i digitalizacije gotovo svih sektora društva.
Postavlja se legitimno pitanje - da li države prilikom planiranja ovakvih investicija dovoljno analiziraju dugoročne posljedice po lokalne vodne resurse?
Green Deal i selektivna ekologija
Evropski Green Deal predstavlja jednu od najambicioznijih klimatskih politika na svijetu. Njegov cilj je smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte i prelazak na održiviju ekonomiju.
Međutim, dio javnosti i pojedini analitičari ukazuju na ono što vide kao nedosljednost u načinu na koji se određuju prioriteti.
Godinama slušamo rasprave o emisijama iz stočarstva, posebno o metanu koji proizvode goveda. Poljoprivreda je nesumnjivo važan izvor emisija i naučna istraživanja potvrđuju da doprinosi klimatskim promjenama.
Ali istovremeno, mnogo manje pažnje u javnosti dobija nagli rast digitalne infrastrukture i njeni energetski i vodni zahtjevi. Data centri jesu neophodan dio savremenog društva, ali i oni imaju ekološki otisak koji zaslužuje ozbiljnu raspravu. Pitanje je da li ih treba graditi, gdje ih treba graditi, pod kojim uslovima i uz kakve mjere zaštite prirodnih resursa.
Ako se od građana traži da štede vodu, koriste manje energije i mijenjaju svoje navike, onda bi isti standard transparentnosti i odgovornosti trebalo primijeniti i na velike infrastrukturne projekte.
Crna Gora - država vode koja rizikuje da ostane bez nje
Za Crnu Goru ova tema nije apstraktna.
Decenijama svjedočimo lošem upravljanju riječnim tokovima. Vađenje šljunka iz korita rijeka mijenja njihov prirodni tok, destabilizuje obale i utiče na nivo podzemnih voda. Bespravna i neplanska gradnja u osjetljivim i zaštićenim područjima kao i u blizini izvorišta dodatno povećava pritisak na prirodne ekosisteme.
Ako se tome dodaju sve učestaliji sušni periodi, rast temperatura i povećana potrošnja vode, postaje jasno da država ulazi u period u kojem će upravljanje vodnim resursima biti jedno od ključnih pitanja nacionalne bezbjednost i pitanje opstanka.
U tom kontekstu posebno je važno pažljivo procijeniti svaki veliki infrastrukturni projekat, uključujući i planirani data centar u Podgorici. Takvi projekti mogu donijeti razvoj digitalne ekonomije, ali istovremeno zahtijevaju detaljne procjene njihovog uticaja na elektroenergetski sistem, vodne resurse i životnu sredinu. Odluke ne bi trebalo donositi isključivo na osnovu ekonomskih koristi, već i na osnovu dugoročne održivosti.
Vrijeme za drugačije prioritete
Voda više nije resurs koji možemo uzimati zdravo za gotovo.
Ona postaje strateško pitanje 21. vijeka.
Država koja izgubi svoje rijeke, svoje izvore i svoje podzemne vode neće izgubiti samo prirodu. Izgubiće poljoprivredu, turizam (našu jedinu funkcionalnu granu privrede), energetsku sigurnost i, na kraju, kvalitet života svojih građana.
Zato je možda vrijeme da počnemo postavljati drugačija pitanja. Da li svaka rijeka mora biti iskorišćena za proizvodnju energije? Da li svaki data centar mora biti izgrađen tamo gdje postoji slobodno zemljište, bez obzira na raspoloživost vode? Da li je minijaturnoj državi od 650 000 stanovnika potreban data centar koji će neizbježno povećati ionako velike temperature, povećati cijenu struje i vode, ugroziti životnu sredinu? Da li razvoj podrazumijeva iscrpljivanje najvažnijeg resursa koji imamo ili njegovo očuvanje?
Na kraju ostaje jedno pitanje koje nadilazi ekologiju i postaje pitanje društva u cjelini.
Ako svjesno uništavamo ono bez čega nema života, imamo li mi uopšte kapacitete za takvu svijest? Imamo li snage da dugoročni interes stavimo ispred kratkoročne koristi, u trenutku kada na gotovo svakom nivou gledamo kako Crna Gora polako učestvuje u sopstvenom samouništenju?
Jer nijedna politika, nijedna investicija i nijedan ekonomski rast neće imati smisla u zemlji koja ostane bez svoje najdragocjenije vrijednosti - vode.
Autorka je građanska aktivistkinja
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
