Zadnjih tjedana intenzivno radim na adaptaciji romana “M. Dijete svojega vremena” Antonija Scuratija koju će Ivica Buljan postaviti na kazališne daske u Novoj Gorici.
Iznova iščitavam priču o tome kako je za samo šest godina fašizam od opskurne pojave na rubu poratnog talijanskog društva dospio do statusa državne religije.
Ali kada izronim iz Scuratijeve dokumentarne fikcije, meni se čini da sam i dalje duboko zaronjen u nju. Događaji od prije više od sto godina na trenutke toliko nalikuju sadašnjima da mi se katkad čini kako čitam knjigu koju ne mogu zatvoriti.
Naš program je jednostavan, želimo vladati Italijom, možda je nekoć govorio Benito Mussolini, a možda to, ili nešto slično, danas izgovara Donald Trump, ili Janez Janša, ili bilo koji drugi moderni populist koji poput Mussolinijevih fašista ništa ne obećava i ta obećanja ispunjava.
Mussolini, koji je spočetka bio socijalist i koji je na putu do potpune vlasti odbacio sva svoja uvjerenja i svu ideologiju, danas se iščitava kao prvorazredni političar dvadeset i prvog stoljeća.
Političar koji je danas na strani radnika, a već sutra sklapa pakt sa industrijalcima; političar koji nudi ruku svima i istovremeno je povlači; političar koji se predomišlja brže nego što smišlja; političar čije nesagledive gomile riječi često same sebi proturječe.
U Scuratijevoj priči na današnje vrijeme još više podsjeća zazivanje moćnika koji će obuzdati kaos, iako moćnik taj kaos i sam uvelike stvara, te uspostaviti bilo kakav red, ali meni prije svega trnci prolaze tijelom kad čitam o liberalima, kršćanima, kraljevima i svima drugima koji su godinama iz prvih redova gledali uspon fašizma i pretvarali se da se ništa presudno ne događa.
Ti ljudi su kao preslikani iz današnjice u kojoj se masa liberalnih i konzervativnih uglednika, masa intelektualaca, političara i poduzetnika samozavarava da moderni fašizam nije fašizam, da se ne temelji na nasilju, da hoće i može biti demokratičan.
Poput talijanske političke i gospodarstvene elite koja je prije sto godina dopustila da im Benito Mussolini pred očima zavede fašističku diktaturu, tako i današnje elite više brine nepostojeća socijalna revolucija nego nezadrživi uspon krajnje desnice.
Zašto se ti ljudi nekoć nisu plašili Mussolinija i zašto se danas ne plaše Trumpa, pitam se, ali nikako ne nalazim odgovor.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
