Posljednji izborni test za Trampa

Za politički imidž predsjednika SAD Donalda Trampa malo šta je toliko karakteristično kao uporna tvrdnja da mu američka ljevica krade izbore. Ako ih ne zaustavimo, upozorava on svoje pristalice, ostaćemo bez zemlje.

Kada je 2016. godine (sasvim zasluženo) pobijedio Hilari Klinton, ali bez većine osvojenih glasova, insistirao je da su milioni ljudi protiv njega glasali protivzakonito i da je Demokratska stranka “namjestila izbore na biračkim mjestima”. Kada je 2020. izgubio od Džoa Bajdena, ponovio je te i dodao nove optužbe, a potom podstakao nerede na Kapitolu u pokušaju da spriječi potvrđivanje izbornih rezultata. Godine 2024. tvrdio je da su demokrate priznale njegovu pobjedu nad Kamalom Haris samo zato što je razlika bila “prevelika da bi se izbori mogli namjestiti”.

Sada Trampa očekuje posljednji veliki izborni test. Iako se njegovo ime u novembru neće naći na glasačkim listićima, rezultati međuizbora za Kongres gotovo se uvijek smatraju referendumom o aktuelnom predsjedniku i njegovoj politici, a to je naročito izraženo kada njegova stranka ima većinu u oba doma Kongresa.

Ovi izbori dolaze u trenutku kada je Tramp veoma nepopularan. Njegov rejting je sada niži nego kod bilo kog drugog američkog predsjednika u ovoj fazi drugog mandata u poslednjih 80 godina. Izuzetak je bio Ričard Nikson, uoči njegove sramne ostavke 1974. godine. Ali ovog puta Trampu, sudeći po njegovim postupcima, kao da uopšte nije stalo do ishoda ovih izbora.

Ranije ovog ljeta Tramp je u televizijskom obraćanju naciji ponovio svoje neutemeljene optužbe u vezi sa prethodnim izborima. Optužio je i Kinu da je stvorila “nezapamćenu moru po bezbjednost izbora”: hakeri su, ustvrdio je, došli do miliona biračkih evidencija i manipulisali društvenim mrežama (iako nije predložio nikakve protivmjere prema Kini). Optužio je i demokrate da kriju dokaze i ponovo zatražio od Kongresa, u kojem su republikanci i dalje većina, da usvoji nove zakone kojima bi se od svih birača zahtijevalo da na biračkom mjestu pokažu lični dokument, što je mjera kojoj se protive mnoge njegove stranačke koleg. Ipak, ništa od te retorike nije novo, a većina republikanaca koji se sada suočavaju sa izazovima na međuizborima nije učinila mnogo da podgrije razne Trampove teorije zavjere.

Ipak, predsjednik kao da je odlučio da još direktnije potkopava kandidate sopstvene stranke koji imaju najbolje izglede za reizbor. U jednoj saveznoj državi za drugom uspijevao je da u političku penziju pošalje sposobne, i sklone samostalnom razmišljanju, republikanske kongresmene, i umjesto aktuelnih koji imaju veće šanse da se suprotstave popularnim demokratskim protivnicima, davao prednost onima koji mu se zaklinju na vjernost. Iznova je nanosio štetu republikanskim liderima u Predstavničkom domu i Senatu, pokušavajući da ih primora da zauzmu krajnje nepopularne stavove ili usvoje zakone koji nemaju nikakve šanse da budu sprovedeni. Pored toga, pritiskao je republikanske kongresmene da otkažu avgustovsku pauzu u radu Kongresa, iako je to ključno vrijeme za vođenje kampanje u njihovim saveznim državama i izbornim jedinicama.

Ali što je najvažnije, Tramp mnogo pažnje posvećuje pitanjima koja su njemu lično važna (nova balska sala u Bijeloj kući, novi spomenici u Vašingtonu, politička osveta neprijateljima), dok istovremeno ignoriše goruće probleme, uključujući rast potrošačkih cijena, koji je dodatno podstaknut ratom protiv Irana koji je sam Tramp pokrenuo i njegovom carinskom politikom.

Šta se zapravo događa? Da li je Tramp izgubio interes za očuvanje republikanske većine? Demokrate će gotovo izvjesno preuzeti kontrolu nad Predstavničkim domom, čime će opozicija dobiti izvjesnu moć nad državnom potrošnjom i priliku da pokrene zvanične istrage o predsjedniku i njegovoj administraciji. Mogli bi čak i treći put da pokrenu postupak za njegov opoziv. U Senatu je ishod mnogo neizvjesniji, ali i tamo bi opozicija mogla da osvoji većinu, što bi ugrozilo Trampovu sposobnost da svojim kandidatima obezbijedi podršku u Senatu za visoke funkcije, sudije i Vrhovni sud.

Upravo ti izgledi objašnjavaju zašto Tramp kao da ne mari za ugroženu većinu svoje stranke: svjestan je da su mu šanse za uspjeh male. Kada u novembru budu prebrojani glasovi, predsjednik će odbiti da prihvati ishod. Poslaće imigracionu policiju da nadzire biračka mjesta. Osporavaće rezultate na kojima je razlika u glasovima minimalna, dovoditi u pitanje pouzdanost glasačkih mašina i rad izborne administracije (naročito u saveznim državama u kojima većinu imaju demokrate), tvrditi da su sjenke stranih agenata pomagale opoziciji da pobijedi. I tvrdiće da bi republikanci odnijeli ubjedljivu pobjedu samo da su radili sve što je od njih zahtijevao.

Ta očekivana reakcija dodatno će narušiti povjerenje javnosti u institucije američke demokratije, ali neće uticati na konačan izborni ishod. Kao i na svim Trampovim izborima - predsjedničkim 2016, 2020. i 2024. godine, kao i onima na polovini mandata 2018. i 2022. - glasove će prebrojati lokalne vlasti, a legitimni pobjednici zauzeće svoja mjesta. Tramp to ne može da promijeni, jer savezne vlasti SAD nemaju nikakvu ulogu u sprovođenju izbora. O njihovom ishodu odlučuje svaka savezna država ponaosob.

Institucionalni mehanizmi zemlje koje štite američku demokratiju još jednom će izdržati. Šta god Tramp bude govorio ili radio u danima, nedjeljama i godinama koji slijede, američki sudovi odbaciće njegove žalbe. Čak će i njegovi republikanci, bez obzira na to šta kažu kada ih novinari pritisnu da iznesu lični stav o Trampovim tvrdnjama, jednostavno nastaviti dalje, pripremajući se za brojne političke i zakonodavne bitke koje će početi nakon Trampove ere.

U tom procesu ćemo, nakon Trampovih poglavlja, početi da okrećemo novu stranicu američke predsjedničke istorije. Potpredsednik SAD Džej Di Vens, državni sekretar Marko Rubio i mnogi drugi oprezno će početi da traže način da se izvuku iz sve slabije orbite Trampove političke zvijezde. Bez Trampa koji ih drži na okupu, demokrate će brzo početi da vode vlastite međusobne bitke. Američki saveznici i rivali počeće da razmišljaju o tome kako bi sljedeći predsjednik SAD, bio republikanac ili demokrata, mogao da promijeni američki politički i spoljnopolitički kurs.

Da, u geopolitici su dvije godine dug period. Biće još novih epizoda u Trampovoj priči, i ovaj predsjednik će nastaviti da određuje politiku Amerike i njenu ulogu u svijetu koji se brzo mijenja i sve više fragmentira. Ali novembarski međuizbori će, ma koliko burne bile političke drame koje će ih pratiti, biti prelomna tačka u novijoj istoriji zemlje. Trampova sposobnost da pomjera granice mogućeg unutar Amerike, kao i u njenim odnosima sa prijateljima i neprijateljima - dostigla je vrhunac.

Autor je osnivač i predsjednik Eurasia Group i GZERO Media; član je Savjetodavnog tijela UN za vještačku inteligenciju

Copyright: Project Syndicate, 2026.