Neutralnost od 87 odsto

Na Balkanu smo odavno naučili da vlast najčešće pod “neutralnim” i “objektivnim novinarstvom” podrazumijeva novinara koji neće previše pitati, remetiti narativ ili otvarati ono što vlast želi da zatvori. Baš kao nekad “objektivna podgorička publika” na stadionu pod Goricom.

Zato investitor koji obećava neutralnost ne treba da nam objašnjava svoju filozofiju. Treba da pokaže rezultate.

A rezultati Pedra Vargasa Davida, blago rečeno, nijesu ohrabrujući.

Ministar informisanja Srbije Boris Bratina (“policija može da bije i ubije studente”) u otvorenom pismu novom pretendentu na regionalne medije optužio je N1 i Novu da pripadaju opozicionom i “antivladinom spektru”, da koordiniraju aktivnosti opozicije, NVO sektora, profesora i studenata, dok je “lijenog” luksemburškog regulatora koji treba da odobri transakciju, označio kao zaštitnika “kriminalnog medijskog projekta”.

Pedro je poručio da pritisci neće uspjeti. Dobro. Ali je zatim objasnio da je iz SAD stigao trend u kojem mediji postaju “političke snage”, ulaze u arenu i onda izazivaju bojkot, napade i agresivnost političara. Kao lijek nudi “ozbiljno, neaktivističko novinarstvo zapadnog tipa”. Na koji li to zapad misli?

Bratina i David ovim su postigli bizaran i opasan konsenzus: krivi su novinari, a ne političari koji ih progone. Tu se raspala Portugalčeva “odbrana” slobode medija.

N1 i Nova nisu politička stranka zato što prenose proteste, istražuju korupciju, policijsko nasilje ili zloupotrebu moći. Kada ministar redakciju proglašava političkim neprijateljem, problem nije što su novinari “ušli u arenu”. Problem je što je vlast ušla u redakciju. A vlasnik podmuklo povlađuje, umjesto da štiti.

Kad kritičko novinarstvo postane “aktivizam”

Još je slabija Davidova američka paralela.

Poziva se na navodno uvezeni američki “aktivizam” kritičkih medija, koji su godinama meta političkih napada iz vlasti kao “narodni neprijatelji” i “lažne vijesti”, ali prećutkuje drugi američki fenomen. Fox News je postao pravi Trampov kadrovski rezervoar - od Pita Hegseta u Pentagonu i Šona Dafija u Ministarstvu saobraćaja do Dženin Piro u vrhu federalnog tužilaštva, uz još najmanje desetak takvih slučajeva.

Ako je ulazak medija u političku arenu problem, teško je zamisliti direktniji ulazak od prelaska voditelja iz televizijskog studija pravo u kabinet predsjednika.

To je mnogo gore od svega za šta se optužuju N1 ili Nova.

Zato Pedrova definicija “aktivizma” djeluje prilično jednostavno. Kada medij kontroliše vlast, istražuje korupciju i prenosi ono što im je pred očima, postaje politička snaga. Kada ideološki blizak medij služi kao politička platforma i kadrovska baza vlasti, to nije problem. A i njegov glavni urednik i direktor “pravog” Euronewsa mnogo voli Fox News i druge desničarske platforme.

Dakle, nije problem medijski aktivizam. Problem je kritičko novinarstvo.

Brojke ruše priču o neutralnosti

A problem su i brojevi.

Prema monitoringu Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), nezavisne organizacije koja godinama prati medije i izbore u Srbiji, u centralnim vijestima Euronews Serbia u julu 2026. vladajuća većina dobila je 87 odsto ukupnog vremena posvećenog političkim akterima. Cijeloj opoziciji ostalo je 13 odsto.

Ako jedna strana dobije gotovo sedam puta više prostora, otužno je to prodavati kao neutralnost.

Prema istom monitoringu, koje je naručio Media Development Investment Fund, manjinski vlasnik Vijesti, srpska opozicija se u 61 odsto slučajeva pojavljuje pasivno: o njoj se govori, ali ona ne govori. Vlast objašnjava, tumači, najavljuje i optužuje. Četvrtina izvještavanja o vlasti ima pozitivan ton, dok opozicija nije dobila nijedan pozitivno intoniran prilog. Pritom, desničarska opozicija (da li je opozicija?) ima mnogo povoljniji tretman od liberalne, proevropske.

To više nije pitanje minutaže. To je arhitektura propagande, vlast je subjekt, opozicija objekat.

Aleksandar Vučić sam je zauzeo 18 odsto ukupnog vremena posvećenog političkim temama. Broj njegovih direktnih, neprekinutih obraćanja od januara do jula porastao je sa sedam u 2024. na 40 u 2026. Sa oko šest na gotovo 25 sati programa.

U ostalim julskim emisijama vlast i provladini analitičari činili su 52,1 odsto političkih gostiju, opozicija i kritički glasovi 14,1 odsto. Kada se izuzmu neutralni sagovornici, gotovo četiri od pet gostiju zastupali su stavove bliske vlasti. U emisijama posvećenim unutrašnjoj politici Srbije nije gostovao nijedan formalni predstavnik opozicije. Voditelji često tvrde da ih zovu ali da oni neće da dođu. Ne bih ni ja, jer to nije pluralizam, već monolog vlasti sa šljaštećom “evropskom” scenografijom.

Bez obzira na to što Euronews Serbia ima udio od 0,07 odsto na televizijskoj sceni Srbije, monitoring CRTA pokazuje da se ne razlikuje mnogo od ostalih prorežimskih medija.

David tvrdi da njegovi novinari mogu postaviti svako pitanje, ali to nije dokaz profesionalnosti bez insistiranja na odgovoru.

CRTA opisuje julski obrazac Euronewsa po kojem se kritičko pitanje postavi, gost ga izbjegne, prebaci temu na opoziciju ili studente, novinar ne traži dokaze, ne postavlja potpitanje i ide dalje. Vidjeh (u avgustu) voditeljku emisije koja prekide rijetkog gosta iz opozicije kad pomenu Vučića u negativnom kontekstu sa “nemamo još puno vremena”. Bilo me je stid.

Na ovaj način forma novinarstva ostaje, funkcija nestaje. Političar dobije studio i kredibilitet “ozbiljnog” medija, a da ne mora odgovoriti ni na šta. To je sofisticiranija propaganda od sirove partijske televizije. Djeluje pristojno, izgleda evropski i mnogo se lakše prodaje kao profesionalizam. Mnogo mi liči na RTCG.

Euronews Serbia nije u vlasništvu Alpac Capitala. U vlasništvu je firme iz sistema Telekoma Srbija, u kojem država ima većinski udio. Ali posluje kao podružnica Davidovog Euronewsa i zato jeste relevantan test modela koji se publici prodaje pod evropskim brendom.

Ko stoji iza evropskog brenda

A istorija kupovine samog Euronewsa zaslužuje još više pažnje.

Istraživanja evropskih medija pokazala su da je 45 miliona eura za Alpacovu kupovinu Euronewsa obezbijedio mađarski državni fond, a dodatnih 12,5 miliona stiglo preko kompanije povezane sa Đulom Balašijem, važnim čovjekom komunikacionog sistema Viktora Orbana. Interni dokumenti mađarskih investitora pominjali su da im je cilj i ublažavanje “ljevičarske pristrasnosti” u medijima.

To nije dokaz da je Orban uređivao Euronews niti da je David primao naloge iz Budimpešte, ali jeste dokaz da pitanja o porijeklu kapitala i političkim interesima uopšte nijesu paranoja.

Posebno kada je Pedro Vargas David sin Mária Davida, dugogodišnjeg prijatelja i savjetnika Viktora Orbana. I Vučićevog “prijatelja”.

Vrlo je bizarno što David govori da će doprinijeti “na sve moguće načine” da se kompletira “nezavisno i funkcionalno” srpsko Regulatorno tijelo za elektronske medije (REM). Kako to misli? Nije za to nadležan.

Članove Savjeta REM-a bira Narodna skupština Srbije, na prijedlog zakonom određenih predlagača. Nijedan vlasnik medija u tom procesu nema institucionalnu ulogu. Može tražiti da regulator bude nezavisan. Ali ne može se predstavljati kao neko ko pomaže da ga država kompletira.

Ovo se savršeno uklapa u sistem u kojem Aleksandar Vučić svakodnevno obećava, odlučuje i presuđuje o stvarima za koje kao predsjednik formalno nije nadležan. Od evropskog investitora očekivalo bi se da insistira na institucijama, a ne da usvaja balkansku logiku da je nadležan onaj ko je moćan.

Ili možda može pomoći oko REM-a? Pa da se zaobiđe zli luksemburški regulator, a N1 i Nova se registruju u Srbiji...

A onda nezavisne medije ne moraju da gase, da bi prestali da budu nezavisni.

Mnogo je elegantnije sačuvati logo, studio i emisije, a promijeniti goste, teme i ritam. Nekoliko urednika ode. Pitanja ostanu, ali potpitanja nestanu. Protesti se pominju, ali vlast dobije mnogo više prostora da ih “objasni”. Opozicija nije zabranjena, samo je gotovo nema.

Medij je tu, samo više ne radi posao zbog kojeg je bio važan. Neutralizacija “neutralnog” novinarstva.

Vijesti su drugi padež

Ako je tako u Euronewsu Serbia, a i u “pravom” Euronewsu kad izvještava o autokratama sa kojima ima komercijalna partnerstva, zašto bi iko vjerovao da i u Vijestima ne bi bilo isto, ako bi David uspio u svojoj namjeri da ih preuzme?

Treba precizno reći: Pedro Vargas David nije kupio Vijesti i, kako stvari sada stoje, teško da će ih kupiti.

Vijesti nijesu puki logo u bilo čijem investicionom portfelju. Izgrađene su pod decenijskim političkim, ekonomskim i fizičkim pritiscima i njihova vrijednost nije samo u akcijama nego i u povjerenju naših čitalaca i gledalaca. Ako to nestane, pade mi na pamet brojka o gledanosti Euronewsa Serbia.

Pokušaj prenosa većinskog udjela trenutno je blokiran privremenom mjerom Privrednog suda, do završetka spora sa osnivačima i manjinskim akcionarima oko prava preče kupovine, tako da uopšte nije pitanje može li David ponuditi dovoljno dobre garancije uređivačke nezavisnosti da bi prodaja postala prihvatljiva, već ima li uopšte pravo da postane vlasnik. A o tome ne odlučuju Davidova obećanja, nego ugovori, zakon i sud.

I nije dovoljno reći - vjerujte nam, mi smo Evropljani.

Nije evropski standard 87 odsto vremena za vlast, 40 Vučićevih direktnih obraćanja za sedam mjeseci, emisija o unutrašnjoj politici bez opozicije ili kritičko pitanje bez potpitanja.

Nije evropski ni da porijeklo novca za veliku kupovinu medija u regionu ostane u magli.

Ako David želi da otkloni sumnje, neka sve to fino objasni. Kao i zašto je kritičko novinarstvo “aktivizam”, a televizija iz koje se voditelji sele u vlast nije problem. Ne vidim kako se to može objasniti.

Prije Bratininog pisma, Vučić je najavljeno preuzimanje medija u Srbiji od Alpac Capitala predstavio kao kraj dotadašnjeg “političkog projekta” koji se “finansira iz inostranstva” radi rušenja vlasti, jer će novi vlasnik sada morati da se vodi komercijalnim interesom, poveća gledanost i približi se “većinskom dijelu Srbije”.

Liči na centaršut Bratini, koji pismom dobacuje loptu Davidu, koji odgovorom šutira na gol.

Reče David u odgovoru i da vjeruje u “budućnost Srbije”. Fali samo AV, reče moja koleginica.