STAV

To nema ime

Dok svi heroji i svi ratni zločinci ne budu adekvatno smješteni u udžbenicima istorije, a ne u retorici nesposobnih političara i na ulici, nema nam mira

3033 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Beta/AP
Foto: Beta/AP

Ovih dana se smjenjuju slike koje me ponovo patnjom i zlom uznemiravaju. Umro je osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić. Smjenjuju se lica žena, lica bola, koje sam godinama upoznavala pokušavajući da im pružim podršku i da razumijem uzroke rata u Jugoslaviji. Smjenjuju se slike Srebrenice i gradova BiH koje sam obilazila želeći da razumijem silu koja ljude navodi da čine zločine nad komšijama, na genocid. Ostaje nepromijenjeno osjećanje stida i krivice jer je to rađeno u moje ime, aminovalo rukovodstvo moje države i ne samo rukovodstvo. Smjenjuju se slike umivenog lica predsjednika parlamenta Crne Gore sličnog izraza lica Ratka Mladića dok ulazi u Srebrenicu, dijeli djeci bombone i tvrdi da su bezbjedni. Odzvanja zapovijest: “Da im razvučemo pamet njihovu!” I evo mene razvučene pameti do dan danas.

Je li to kontinuirano hibridno djelovanje, kako konstatova predsjednik Vlade ovih dana? Projektovana stalna prijetnja da će nam se ponoviti rat ako ne budemo pokorni političkim elitama je efikasna. Javno loženje političke većine na Mladića oličeno u liku predsjednika parlamenta koji u ime svih nas posla saučešće porodici ratnog zločinca. Drugi politički akteri to racionalizovaše i obeznačiše u pokušajima da sebe izuzmu iz saučešništva. Nema načina (i on to zna) da se izuzmemo, ni aboliramo od njegovog djelovanja, sve dok je na toj poziciji. Još manje mogu oni, iz svih grana vlasti i svih političkih opcija, koji divane sa njim u državnim institucijama i donose odluke u naše ime. Zalud im licemjerne izjave za medije jer da nisu saglasni, poslušni učenici u njegovom razredu, našli bi načina da ga makar jedan dan u ime pravde za žrtve bojkotuju, da ne budu u prostoru sa onima koji selektuju pravdu u skladu sa nacionalističkom ideologijom. Da su istinski htjeli, našli bi načina da javnom demonstracijom pokažu da su protiv ideologije predsjednika parlamenta i da tom zakonodavnom tijelu zakon mora biti iznad ličnih interesa i političkih preferencija. Pokazali bi da im je stalo do dostojanstva parlamenta Crne Gore i da je za društveni razvoj neophodno suočavanje sa vlastitim nedjelima i uvažavaje žrtava.

Ništa od toga. Svijest o vlastitoj odgovornosti ni u pozicionoj nemaju ni u naznakama. Nama ostaje kolektivna sramota (što ih i dalje trpimo) i odgovornost (za ono što rade u naše ime), a njima božija pravda i materjalne privilegije za “krst časni”.

Tako je to nakon šest godina od promjene vlasti mirnim putem (ha!) sa kontinuitetom politike protiv interesa Crne Gore i njenih stanovnika. Isti oni koji su oprali ratnu politiku Mila Đukanovića zarad karijerizma i konformizma peru četništvo Andrije Mandića iz istih razloga. Sigurni smo i bezbjedni i “spavamo mrtvim snom” dok se obruč neslobode steže, umireni znanjem da može biti i strašnije. Za sada nas tješi međunarodna i unutrašnja mantra o ulasku u EU i ispunjavanje poglavlja pod čvrstom kontrolom EU birokratije zato što za njih crnogorska teritorija, uprkos našem bagatelisanju, ima vrijednost za buduća cijepanja/povezivanja u Evropi.

A ovo u čemu smo bezbjedni je svakodnevno sinhronizovano nasilje koje civilizovano (korektnim jezikom i ograničenim akcijama) razara društveno tkivo. Na radu bi se to nazvalo psihološki mobing za koji počinilac odgovara, ali u društvu činjenje takvog zla nema ime. Nema ni odgovornih jer su: laž, prezir, obmane, potkazivanje, provjeravanje, korupcija, cenzura samo vidljive i efikasne opšteprihvaćene metode.

Nema imena. Prošlost se ne ponavlja iako se proces razvija u smjeru tragedije. I nisu ovdje uzroci ni u nacionalizmu, ni u klerikalizmu, ni u banalnosti ljudske pohlepe, nego u beskrajnoj nemoći da se probudi svijet o ljudskom dostojanstvu i dobro u ljudima.

Dok svi heroji i svi ratni zločinci ne budu adekvatno smješteni u udžbenicima istorije, a ne u retorici nesposobnih političara i na ulici, nema nam mira. Što se tiče promijenjene vlasti, ovo su samo još šest godina našeg života koje su pojeli skakavci i sve dok im to dopuštamo nema ni budućnosti, ni mira, ni pravde. Nema ni Evrope, ma što to značilo, liše teritorije.

Autorka je aktivistkinja

Pogledajte još:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")