Tiha revolucija u sektoru usluga

Godine 2023. ekonomisti sa Univerziteta u Čikagu Čang-Tai Sje i Esteban Rosi-Hansberg objavili su istraživanje koje je pokazalo da se u sektoru usluga u Sjedinjenim Državama odvija radikalna transformacija. Ispostavilo se da su uvođenje digitalnih tehnologija i organizacione inovacije u maloprodaji, ugostiteljstvu i hotelijerstvu, kao i u pružanju ličnih i zdravstvenih usluga, pojedinim kompanijama omogućili da drastično povećaju produktivnost i prošire prisustvo na lokalnim tržištima koja su ranije opsluživala mala i manje efikasna preduzeća. Bila je to “industrijska revolucija u sektoru usluga”.

Prema mišljenju Čang-Tai Sjea i Rosija-Hansberga, povećanje produktivnosti ostvareno u sektoru usluga, zahvaljujući ovim trendovima, nije u potpunosti zabilježeno u zvaničnoj statistici, iako je čak i registrovani rast impresivan. Od 2000. do 2024. produktivnost rada u SAD-u rasla je prosječnom godišnjom stopom od 3% u sektoru ugostiteljstva, 2,1% u hotelijerstvu, 2,9% u maloprodaji i 4,4% u veleprodaji. U poređenju sa industrijom, gdje je rast produktivnosti praktično stagnirao na 0,2% godišnje, rezultati sektora usluga djeluju izuzetno.

Ovaj rezultat je i neočekivan i pozitivan. Neočekivan je zato što se tradicionalno smatra da sektor usluga koči rast produktivnosti u ekonomiji (ekonomisti to nazivaju Baumolovim efektom); a pozitivan zato što usluge danas dominiraju ekonomskom aktivnošću i obezbjeđuju najveći dio radnih mjesta. Rast produktivnosti neophodan je - mada nije i jedini - uslov da se nestabilna radna mjesta u sektoru usluga pretvore u dobra radna mjesta, kakva su potrebna za inkluzivni prosperitet.

Čak se čini da je revolucija u sektoru usluga globalni fenomen, koji se već širi i na zemlje u razvoju. Ekonomisti i političari raspravljaju o tome može li industrijalizacija i danas imati tradicionalnu ulogu pokretača ekonomskog rasta u sadašnjim globalnim i tehnološkim uslovima, dok se u međuvremenu sektor usluga neprimjetno pretvorio u pokretača ekonomskog razvoja širom svijeta.

U raspravama o sektoru usluga u kontekstu ekonomskog rasta zemalja u razvoju pažnja je obično usmjerena na sektore koji mogu da učestvuju u međunarodnoj trgovini i zahtijevaju visoko kvalifikovane radnike, uključujući informacione tehnologije, poslovne procese i finansijske usluge. Ali sama priroda takvih usluga čini ih nedovoljno pogodnim za zemlje sa niskim prihodima. One mogu da angažuju samo mali dio radne snage - a isti nedostatak, posmatrano iz ugla razvoja, ima i savremena industrija.

Sadašnja revolucija odvija se u mnogo manje glamuroznim, ali daleko značajnijim uslugama: restoranima, dostavi, taksiju, prodavnicama prehrambene robe, izvršavanju pojedinačnih narudžbina, pa čak i brizi o ljudima. Kako pokazuju nova istraživanja, širenje sektora usluga za srednju klasu postalo je važan pokretač ekonomskog rasta u Indiji, zemljama podsaharske Afrike i Latinskoj Americi.

Na primjer, uspjesi Indije u IT sektoru i autsorsingu poslovnih procesa, naravno, važni su za diplomce tehnoloških instituta u toj zemlji. Ali ogromna većina manje obrazovanih radnika ima koristi od širenja takozvanih “potrošačkih usluga koje se nude na lokalnim tržištima” (to je formulacija ekonomista sa Jejla Tjanjuja Fanija, Majkla Pitersa i Fabricija Zilibotija).

U izvještaju objavljenom u MMF-u u novembru 2025. navodi se da je granična produktivnost rada u sektoru usluga u Indiji danas veća nego u industriji, što se djelimično objašnjava stagnacijom produktivnosti u industriji posljednjih godina. Ako je to zaista tako, to znači da bi prelazak radnika iz industrije u sektor usluga doveo do povećanja ukupnog dohotka Indije.

Industrijske kompanije, naravno, možda ne stvaraju mnogo radnih mjesta direktno, ali zato mogu posredno da utiču na ekonomiju kroz veze sa drugim kompanijama i često nastali multiplikativni efekat. Taj argument se obično navodi kao pobijanje ideje da sektor usluga može da ponudi održiv model razvoja. Međutim, savremeni načini organizovanja globalnih proizvodnih lanaca gotovo garantuju zanemarljiv multiplikativni efekat u izvozno orijentisanim industrijskim sektorima. Budući da se gotovo svi intermedijarni i kapitalni inputi uvoze, u zemlji ostaje samo mali dio ukupne dodate vrijednosti, dok se svaki povratni multiplikativni efekat nastoji svesti na najmanju moguću mjeru.

Naprotiv, obnovljena preduzeća u sektoru usluga otvaraju čitav niz mogućnosti za uspostavljanje poslovnih veza. Na primjer, diskontni lanci obično posluju sa sopstvenim robnim markama, što znači da se uglavnom oslanjaju na proizvode domaćih proizvođača. U Kolumbiji maloprodajni lanci D1 i Ara gotovo isključivo rade sa lokalnim proizvođačima. Sarađuju sa stotinama lokalnih dobavljača prehrambene i robe široke potrošnje, pružajući im mogućnost da se razvijaju u velikom obimu i pristupe većim tržištima. Važno je i to što takvi proizvodni lanci podstiču tehnološku modernizaciju u oblastima kao što su pakovanje, praćenje robe i hladni lanci, kao i strožu kontrolu standarda kvaliteta. Dokazano je da oni povećavaju formalnu zaposlenost u industriji i poljoprivredi za nekoliko procentnih poena, pri čemu to nema negativan uticaj na ukupnu zaposlenost.

U neobjavljenom radu Viktoa Silve, istraživača u Centru za međunarodni razvoj Univerziteta Harvard, bilježi se slična pojava kod službi za dostavu hrane u Brazilu, naročito na platformi iFood, koja opslužuje 400.000 restorana svih veličina. Pored dostave hrane, ona ugostiteljskim objektima pruža i alate za upravljanje finansijama, logistikom i uslugama, kao i za analizu tržišta, čime pomaže povećanju produktivnosti u čitavom sektoru.

Svi ovi podaci pokazuju da je potencijal za povećanje produktivnosti u radno intenzivnom sektoru usluga stvaran i značajan. Ipak, postoji rizik da će koristi prisvojiti poslodavci, naročito veliki lanci i platforme, koji mogu koristiti svoju tržišnu moć u odnosima sa zaposlenima, klijentima i dobavljačima. U SAD-u vozači Ubera ili radnici u skladištima Amazona ne osjećaju značajan rast zarada niti poboljšanje uslova rada, uprkos snažnom rastu produktivnosti koji ove platforme ostvaruju.

To podsjeća na situaciju u ranim fazama razvoja industrijskih grana. Da bi se koristi od rasta produktivnosti pravednije raspodijelile, korporacijama se mora suprotstaviti protivteža. Antimonopolska politika, regulacija, jačanje glasa radnika - sve će to u sektoru usluga biti podjednako važno kao što je bilo u industriji. Bez povećanja produktivnosti rada, zahtjevi za podizanjem standarda rada počeće da dolaze u sukob sa ukupnom situacijom na tržištu rada. Ali ako se revolucija produktivnosti u sektoru usluga nastavi, ona bi i razvijenim i zemljama u razvoju mogla pomoći da izbjegnu taj surovi izbor.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2026.