Crna Gora podjednako pripada svim građanima

Govor na skupu na Cetinju održanom povodom obilježavanja pete godišnjice protesta na Belvederu

Poštovane Cetinjanke i Cetinjani, poštovani građani iz cijele Crne Gore, hvala što ste bili tu kad je trebalo, 5. septembra 2021. godine, hvala što ste tu i danas.

Dakle, stojimo danas pred Cetinjskim manastirom tačno pet godina nakon što je ovaj grad, u ranim jutarnjim satima 5. septembra 2021. godine, pretvoren u poprište sukoba represivnog aparata države Crne Gore i njenih građana. Ne govorim vam kao neko ko je samo slušao ili čitao o tome, govorim vam kao ljekar, kao čovjek koji je tog dana bio na terenu - u ambulanti Hitne pomoći na Cetinju, bolnici Danilo I, prostorijama odjeljenja bezbjednosti, na cetinjskim ulicama. Pregledao sam 25 povrijeđenih građana, među njima i dvoje djece, jedno staro 18 mjeseci, drugo 4 godine. Ta djeca nijesu bila na ulici, bila su u svojim kućama. Razgovarao sam sa majkom djevojke sa posebnim potrebama koja zbog pretrpljenog straha godinu dana nakon događaja nije izlazila iz kuće, a šetnja Cetinjem do tog 5. septembra za nju je predstavljala najveću životnu radost. Vidio sam posljedice suzavca bačenog u tolikim količinama da je čitav jedan grad bio ugušen hemijskim otrovom, jedan cijeli grad otrovan da bi se sprovela crkvena ceremonija. Razgovarao sam sa građanima koji su tog dana privedeni i zadržani u prostorijama Odjeljenja bezbjednosti Cetinje, ljudima čija je jedina krivica bila ta što su se našli na ulici u sopstvenom gradu. To nije bila slučajna eskalacija, to je bila odluka. Tog 5. septembra 2021. godine, na najsuroviji mogući način, Crna Gora je pokazala kako Crkva Srbije može da se izdigne iznad institucija države, kako državni zvaničnici, umjesto da štite ustavni poredak i bezbjednost sopstvenih građana, mogu da se predaju pred zahtjevima jedne vjerske institucije koja djeluje sa druge strane granice.

Kad je pilot avio-helikopterske jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Igor Delević procijenio da ne postoje bezbjedonosni uslovi i odbio da helikopterom preveze crkvena lica do Cetinjskog manastira, suspendovan je. Kažnjen je zato što je postupio profesionalno i odgovorno. A onda je mimo te procjene naređeno angažovanje vojnih helikoptera vojske Crne Gore. Dakle, vojni resursi ove države namijenjeni odbrani njenih građana stavljeni su u funkciju uvođenja mitropolita Joanikija u tron, dok su ispod, na ulicama, građani te iste države gušeni suzavcem. To dame i gospodo nije bezbjednosna procjena, to je zloupotreba ovlašćenja, to je kapitulacija institucija, kapitulacija jedne države. Dodatno, pripadnici MUP-a, druge oružane sile u državi, tog su dana zloupotrijebili svoje oružje, očigledno prekoračili ovlašćenja i prekomjerno upotrijebili silu na štetu svojih građana.

Ono što je uslijedilo u danima nakon 5. septembra bilo je, ako je to uopšte moguće, još teže i opasnije. Umjesto istrage i utvrđivanja odgovornosti svjedočili smo veličanju uloge policije. Iznošene su neistine o navodnim napadima na pripadnike MUP-a dok su desetine građana ležale povrijeđene. Ljudi koji su sprovodili nasilje nad sopstvenim građanima nagrađivani su.

Grad koji je te neđelje bio otrovan hemijskim sredstvima nije dobio izvinjenje, dobio je aplauz od onih koji su to naredili. Neko će reći - to je prošlost, pet godina je prošlo, hajde da idemo dalje. Ja vam kažem, ovo nije prošlost, ovo je obrazac koji se ponavlja pred našim očima.

Ove godine smo gledali kako državni zvaničnici pred kamerama, obučeni u državne uniforme, ljube ruku mitropolitu Joanikiju, ne kao privatna lica, na što imaju puno pravo, nego kao nosioci državnih funkcija. I to u trenutku kada predstavljaju državu, ne sebe. Simbolika je jasna, država iznova klanja glavu pred crkvom koja je tvorac ideologije srpskog svijeta na tlu Crne Gore.

Dalje, prije samo nekoliko dana nakon smrti Ratka Mladića, koga je sud u Hagu pravosnazno osudio za genocid, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine protiv prava i običaja rata, čuli smo predsjednika Skupštine Crne Gore kako izjavljuje saučešće njegovoj porodici. Čuli smo i lidere pojedinih crnogorskih partija kako ga nazivaju čovjekom koji je branio svoj narod, a svi znamo kako ga je branio. Predsjednik parlamenta jedne evropske države, kandidata za članstvo u EU, upućuje sažaljenje porodici čovjeka osuđenog za genocid i ratne zločine, to je Crna Gora 2026. godine.

Kad povežem ta dva trenutka, ljubljenje ruke pred televizijskim kamerama i saučešće upućeno porodici ratnog zločinca, ne vidim slučajnost, vidim kontinuitet, vidim istu logiku koja je dovela do onoga što se desilo ovdje na Cetinju prije pet godina. Logiku po kojoj se državni interesi i bezbjednost građana žrtvuju u ime jedne nacionalističke i klerikalne politike koja dolazi iz druge zemlje.

Dakle, institucije koje kleknu jednom, kleknuće ponovo. Dozvolite mi da na ovom posebno insistiram jer je ovo srž svega o čemu večeras govorim. Institucija koja jednom pokaže da može da klekne pred bilo čijim pritiskom šalje poruku koja nadživi taj jedan dan. Poruku da njena čvrstina nije načelo već okolnost, da se njeni najviši predstavnici, kada dođe pravi pritisak, neće držati zakona i ustava, nego procjene ko je te neđelje jači. To je ono što je Crna Gora pokazala 5. septembra 2021. godine, da vojska i policija ove države ne moraju da postupaju samostalno, profesionalno i u skladu sa zakonom. Da mogu, na naredbu tuđina, da se stave u službu njegove volje čak i kada se ta volja sudara sa bezbjednošću sopstvenih građana. Za njih je zakon pregovarački, dovoljan je samo pravi pritisak sa prave adrese.

Državu ne čini snažnom to koliko suzavca može da baci na sopstvene građane. Državu čini snažnom to da njene institucije, kad dođe pritisak, ostanu vjerne zakonu i građanima, ne onome ko trenutno viče glasnije. Crna Gora je 2021. godine pokazala suprotno i tu lekciju plaćamo i dan danas.

Dozvolite mi i da budem potpuno otvoren. Ja sam sarajevski student. Ja sam rat dočekao u Sarajevu. Ono što danas gledamo u Crnoj Gori - normalizaciju veličanja ratnih zločinaca, javne funkcionere koji se klanjaju stranoj crkvenoj politici, institucije bezbjednosti spremne da se stave u službu politike umjesto u službu građana, to me kao čovjeka koji je vidio i živio jedan rat u najmanju ruku uznemirava i plaši. Istorija ovog regiona je već pokazala kuda vodi taj put. Od simboličkog poniženja institucije, preko veličanja nasilja, do tragedije koje se više ne može vratiti. Crna Gora ne smije da ponovi tu putanju. Kad god se na ovim prostorima pojavio nacionalizam, on nije branio nijedan narod. Nacionalizam je uništvao države iznutra. Nacionalizam ne pita za žrtve, ne pita za institucije, ne pita za budućnost djece koja treba da žive u miru. On traži lojalnost, traži odanost crkvi koja je iznad lojalnosti državi čiji si građanin.

Država koja dozvoljava da njeni najviši funkcioneri budu lojalniji stranoj crkvi nego sopstvenom Ustavu je gotovo izgubljena. Miješanje Srpske pravoslavne crkve u javni život Crne Gore nije vjersko pitanje, to je pitanje državnog suvereniteta. Vjera je lična stvar svakog građanina i tu slobodu niko ne smije dirati. Međutim, kad jedna vjera počne da diktira ponašanje državnih organa, da određuje kad će vojska letjeti, a kad neće, određuje kad će policija gušiti sopstvene građane, onda to više nije vjera, onda je to politička moć koja se ne bira na izborima i ne odgovara nikome.

Šta je naš odgovor?

Prvo: insistirati glasno i uporno na institucionalnoj odgovornosti svakog ko je 2021. godine naredio ili sproveo prekomjernu upotrebu sile, svi oni moraju biti procesuirani, bez obzira na to koju funkciju danas obavljaju. Bez odgovornosti nema pravde, bez pravde obrazac se samo ponavlja.

Drugo: jasno razdvojiti državne funkcije od crkvenih obreda. Državni funkcioner u državnoj uniformi predstavlja sve građane Crne Gore i ne smije se stavljati u službu jedne konfesije ili jedne strane politike.

Treće: braniti sekularnost naše države, ne kao apstraktan pojam, već kao svakodnevnu praksu u školama, u vojsci, u policiji, parlamentu, vladi i lokalnoj upravi.

Četvrto: ne dozvoliti normalizaciju veličanja ratnih zločinaca odakle god dolazila. Svako veličanje zla mora dobiti jasan, glasan i nedvosmislen odgovor građanskog društva - ne tišinu.

I peto možda najvažnije: pamtiti, pamtiti imena povrijeđenih, pamtiti ko je naredio trovanje jednog grada i direktno ugrožavanje života njegovih građana, pamtiti ko je ćutao, a ko je odobravao, pamtiti i ko je, poput pilota MUP-a, imao hrabrosti da kaže NE.

Pet godina kasnije ja i dalje nosim sa sobom lica povrijeđene djece i ljudi, nosim sliku grada koji se gušio u dimu suzavca isključivo i samo zato što jedna crkvena ceremonija nije mogla da sačeka.

Danas smo ovdje da kažemo - nećemo zaboraviti i nećemo dozvoliti da se nešto slično ponovi.

Crna Gora je sekularna, građanska i evropska država i ona pripada svim svojim građanima podjednako, ne samo onima koji ljube tuđe ruke u ime sopstvene vlasti.

Živjela Crna Gora, živjeli crnogorski građani, da je vječna Crna Gora!

Autor je kardiohirurg, direktor Centra za kardiohirurgiju i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti