Između agresije, otpora i zločina

Zašto ratni zločin ne može imati ni naciju ni političku zaštitu: Povodom javnih reakcija na prvostepenu presudu Hashimu Thaçiju i ostalima, odnosa prema Ratku Mladiću i iskustva Crne Gore u predmetu „Kaluđerski Laz“ - u javnosti Crne Gore posljednjih dana ponovo se otvorilo pitanje odnosa prema ratnim zločinima, presudama međunarodnih sudova, odgovornosti pojedinaca i načinu na koji države i njihovi funkcioneri govore o događajima iz ratova devedesetih.

Povod je prvostepena presuda Specijalizovanih vijeća Kosova u predmetu protiv Hashima Thaçija, Kadrija Veselija, Rexhepa Seljimija i Jakupa Krasniqija, ali i događaji koji su joj prethodili – posebno sahrana pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, uz vojne i državne počasti u Beogradu. U takvoj atmosferi ponovo se pokušavaju povući političke paralele, a često se gube pravne razlike. Nije isto biti optužen i biti pravosnažno osuđen. Nije isto pripadati pokretu otpora i biti individualno odgovoran za ratni zločin. Nije isto komandovati vojnom formacijom i dokazati da je konkretni komandant naredio, omogućio ili propustio da spriječi konkretan zločin. U konačnom, nije isto suditi čovjeku za ono što mu je dokazano i suditi mu zato što pripada određenoj vojsci, narodu ili političkom pokretu.

Thaçi i ostali – presuda mora biti poštovana, ali i pravno pravilno shvaćena: Specijalizovana vijeća Kosova su 16. septembra 2026. izrekla prvostepenu presudu u predmetu protiv Thaçija, Veselija, Seljimija i Krasniqija. Prema zvaničnim podacima suda, sva četvorica proglašena su krivim za ratne zločine nezakonitog ili proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, okrutnog postupanja, torture i ubistva. Thaçi i Krasniqi osuđeni su na po 25 godina zatvora, Veseli na 18, a Seljimi na 13 godina. Presuda je prvostepena i protiv nje postoji mogućnost žalbenog postupka. To je činjenica koju treba prihvatiti bez obzira na političko ili nacionalno opredjeljenje. Ali jednako je važno razumjeti šta ta činjenica znači – a šta ne znači.

Presuda nije presuda kosovskim Albancima. Nije presuda čitavom oslobodilačkom pokretu Kosova. Nije ni istorijska presuda narodu koji je živio na Kosovu. Ona je sudska odluka o krivičnoj odgovornosti konkretnih optuženih za konkretna krivična djela. Upravo zato treba ostaviti prostoru pravdi ono što pripada pravdi, a istoriji ono što pripada istoriji. Može se različito ocjenjivati karakter rata na Kosovu, politika tadašnje Srbije i SRJ, djelovanje različitih oružanih formacija i odluke međunarodne zajednice. Ali kada se dođe pred krivični sud, sve to mora ustupiti mjesto dokazima.

Sud ne sudi istorijskom simbolu. Sud sudi konkretnoj osobi.

Mladić – ovdje više nema dileme o pravosnažnosti. U isto vrijeme, javnost Crne Gore svjedočila je sahrani Ratka Mladića u Beogradu 7. septembra 2026, uz vojne počasti i prisustvo brojnih javnih i političkih ličnosti. Taj događaj izazvao je kritike u regionu i iz evropskih institucija. Ovdje, međutim, postoji jedna ključna pravna razlika. Ratko Mladić nije osoba protiv koje se vodi postupak niti čovjek sa prvostepenom presudom. Mehanizam za međunarodne krivične tribunale potvrdio je 8. juna 2021. njegove osude za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, kao i kaznu doživotnog zatvora. Postupak je time pravosnažno okončan. To ne znači da se za Mladića može vezati krivica čitavog srpskog naroda. Ne može. Krivična odgovornost je individualna.

Ali upravo zato pravosnažna presuda mora biti poštovana kao činjenica utvrđena u sudskom postupku. I zato je legitimno postaviti pitanje kakvu poruku državni i politički zvaničnici šalju kada se čovjek pravosnažno osuđen za najteže međunarodne zločine ispraća uz državne i vojne počasti. To pitanje nije pitanje kolektivne krivice. To je pitanje odnosa institucija prema pravosnažno utvrđenim činjenicama i vrijednostima koje država javno zastupa.

„Kaluđerski Laz“ – iskustvo koje Crna Gora ne bi smjela zaboraviti: Crna Gora, međutim, nema pravo da o ovim pitanjima govori samo kao posmatrač. Ona ima sopstveno iskustvo. NVO Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava podnio je krivičnu prijavu povodom zločina u „Kaluđerskom Lazu“, nakon čega je vođen krivični postupak protiv pripadnika tadašnjih vojnih formacija. Postupak je završen oslobađajućom presudom. U tom predmetu postoji jedna pouka koja je mnogo šira od samog slučaja. Činjenica da je zločin počinjen nije istovremeno dokaz da je svaki pripadnik jedinice koja se nalazila na određenom prostoru njegov izvršilac. To je možda najvažnija granica između pravde i kolektivne odgovornosti. Ako se pripadnicima vojnog voda stavlja na teret da su iz vojnog naoružanja lišili života civile, mora se odgovoriti na jednostavno, ali pravno presudno pitanje: na osnovu kojih dokaza se može utvrditi da je upravo iz oružja konkretnog optuženog izvršeno djelo koje mu se stavlja na teret? Ako se u jedinici nalazi više desetina vojnika, onda sama činjenica pripadnosti jedinici nije dovoljna da se svakom od njih pripiše konkretna posljedica. Potrebno je utvrditi njegovu konkretnu radnju, njegovu vezu sa izvršenjem djela i njegov oblik krivice. U protivnom se individualna krivična odgovornost pretvara u kolektivnu. A to je put kojim pravosuđe ne smije krenuti.

Pitanje komandanta nije pitanje čina, nego odgovornosti: Još osjetljivije je pitanje odgovornosti komandanta. Komandant može biti odgovoran ako je dokazano da je naredio izvršenje zločina. Ali tada se mora utvrđivati: kada je naredba izdata, kome, kakva je bila njena sadržina, kako je prenesena i koji dokazi potvrđuju da je upravo on naredbu izdao. Drugačija je situacija kada se komandantu stavlja na teret da nije spriječio ili kaznio zločin. Tada se moraju utvrđivati druge činjenice: šta je znao ili je morao znati, kakvu je stvarnu kontrolu imao nad podređenima, koje su mu bile mogućnosti da djeluje i koji je konkretni propust učinio. Zato formulacije poput „naredio“, „dozvolio“ ili „nije spriječio“ same po sebi nijesu dovoljne. Iza svake takve tvrdnje mora stajati konkretna radnja ili konkretan propust i dokazna veza sa odgovornošću za zločin. Komandna odgovornost nije odgovornost po funkciji. Neko nije kriv zato što je bio komandant. Krivica komandanta, kao i svakog drugog optuženog, mora biti individualno dokazana.

Upravo zbog toga iskustvo „Kaluđerskog Laza“ treba posmatrati kao upozorenje da kvalitet optužnice i kvalitet dokazivanja nijesu tehnička pitanja koja mogu biti zanemarena u ime političkog ili moralnog uvjerenja.

Ne može se zločin dokazivati pripadnošću: U javnosti se često čuju dvije suprotne tvrdnje. Prva glasi: ako je neko pripadao pokretu otpora, ne može biti ratni zločinac. Druga: ako je neko pripadao formaciji koja je činila zločine, onda je samim tim odgovoran za njih. Obje su pravno neprihvatljive.

Pravo na otpor ne predstavlja pravo na ratni zločin. Ali isto tako: pripadnost vojsci ili formaciji koja je činila zločine sama po sebi nije dokaz da je konkretni pripadnik počinio zločin. Između te dvije tvrdnje nalazi se čitava suština individualne krivične odgovornosti.

Zato je moguće istovremeno priznati istorijski kontekst u kojem je jedan narod pružao otpor, a zahtijevati da svaki pripadnik tog pokreta odgovara za ono što mu je dokazano. Isto tako, moguće je govoriti o zločinima počinjenim od pripadnika određene vojske, a istovremeno odbiti ideju kolektivne krivice svih njenih pripadnika. To nije relativizacija. To je pravo.

Mladić i Thaçi nijesu ista pravna priča: Zbog svega toga smatramo pogrešnim pokušaje da se Ratko Mladić i Hashim Thaçi jednostavno stave u istu pravnu i istorijsku ravan. Ne radi se o istim činjenicama, istom istorijskom kontekstu niti o istom stadijumu sudskog postupka. Mladićeva osuda je pravosnažna. Thaçiju i ostalima izrečena je prvostepena presuda koja podliježe žalbenom postupku. Ali iz te razlike ne proizlazi zaključak da je jedna strana iznad zakona. Naprotiv.

Ako je dokazano da je pripadnik pokreta otpora počinio ratni zločin, za njega mora postojati odgovornost. Ako nije dokazano da je konkretni pripadnik vojske izvršio zločin, ne može biti osuđen samo zbog pripadnosti toj vojsci. To je isti standard za sve.

Isti aršin za „naše“ i „njihove“: Crna Gora upravo na ovom pitanju mora pokazati da razumije šta znači vladavina prava. Ne može imati jedan standard kada su žrtve jedne nacionalnosti, a drugi kada su druge. Ne može imati jedno razumijevanje individualne odgovornosti kada se radi o „našim“ političkim ili vojnim strukturama, a drugo kada se radi o „njihovim“. Ne može od jedne pravosnažne presude praviti političku činjenicu koju treba prihvatiti, a od druge prvostepene presude politički argument koji treba odbaciti. Sudovima treba omogućiti da sude. Tužilaštvima treba omogućiti da dokazuju. Optuženima treba omogućiti pravično suđenje. Žrtvama treba omogućiti istinu i dostojanstvo. A javnosti treba omogućiti da razlikuje činjenice od političkih interpretacija.

Državna funkcija nosi veću odgovornost: Posebnu težinu imaju javni istupi najviših državnih funkcionera. Privatni građanin ima pravo na lični odnos prema istorijskim događajima i ljudima. Ali javna funkcija podrazumijeva dodatnu odgovornost. Kada najviši državni funkcioner javno iskazuje poštovanje prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, javnost ima pravo da pita da li je riječ isključivo o privatnom gestu ili o poruci institucije koju ta osoba predstavlja. To pitanje nije poziv na zabranu bilo čijeg privatnog mišljenja.

To je pitanje političke i institucionalne odgovornosti. Posebno u državi koja svoje evropsko opredjeljenje zasniva na vladavini prava, ljudskim pravima i suočavanju sa posljedicama ratova iz devedesetih.

Evropski put počinje od dosljednosti, a ne od parola: Crna Gora ne može evropske standarde primjenjivati selektivno. Evropska perspektiva ne znači da treba izabrati „pravu stranu“ u istorijskim podjelama Balkana. Ona znači da institucije moraju biti sposobne da primijene isti princip i onda kada je politički neugodan. Taj princip je jednostavan: zločin je zločin, bez obzira na nacionalnost počinioca i žrtve.

Ali je isto tako jednostavan i drugi: krivica je individualna i mora biti dokazana. Ta dva principa ne isključuju jedan drugi. Naprotiv – jedan bez drugog ne predstavljaju pravdu.

Žrtve ne smiju biti taoci političkih podjela: Najopasnije je kada žrtve postanu sredstvo za dokazivanje vlastite političke ili nacionalne ispravnosti. Tada jedni govore samo o „svojim“ žrtvama, drugi samo o „tuđim“ zločinima, a treći sve međusobno izjednačavaju kako bi izbjegli da bilo koga pozovu na odgovornost. Ni jedan od tih pristupa ne vodi suočavanju sa prošlošću. Žrtve zaslužuju više. One zaslužuju da se njihov strah, stradanje i smrt ne koriste kao politički argument, već da budu predmet istine zasnovane na činjenicama. Zato je potrebno odbaciti i relativizaciju zločina i kolektivnu krivicu. Zaključak: između agresije i otpora postoji razlika, ali iznad zakona nije niko. Ne treba izjednačavati agresiju i otpor agresiji. Ali ni otpor agresiji ne daje pravo na ratni zločin. Ne treba izjednačavati pravosnažno osuđenog ratnog zločinca sa osobom protiv koje je izrečena prvostepena presuda. Ali prvostepenu presudu treba poštovati kao sudsku odluku i sačekati ishod pravnih lijekova. Ne treba izjednačavati narod sa njegovim zločincima. Ali ne treba ni zločin skrivati iza naroda. Ne treba optuženog osloboditi zato što je bio na „pravoj strani istorije“. Ali ga ne treba ni osuditi zato što je bio na „pogrešnoj strani“. Sud ne treba da utvrđuje ko je istorijski junak, a ko istorijski poraženi. Sud treba da utvrdi ko je počinio konkretno krivično djelo i da li je njegova krivica dokazana. To je razlika između političkog suda i pravosuđa. Zato Ratko Mladić i Hashim Thaçi ne mogu biti jednostavno izjednačeni. Ali ni jedna politička, nacionalna ili istorijska kvalifikacija ne smije biti zamjena za dokazivanje krivične odgovornosti.

Pouka „Kaluđerskog Laza“ u tom smislu ostaje aktuelna: nije dovoljno dokazati da se zločin dogodio. Mora se dokazati ko ga je počinio, šta je konkretno učinio ili propustio da učini i na osnovu kojih dokaza mu se ta odgovornost može individualno pripisati. To je standard koji mora važiti za sve. Za one koji su komandovali. Za one koji su izvršavali. Za one koji su optuženi. Za one koji su osuđeni. I za one koji su oslobođeni. Jer ako želimo pravnu državu, onda ne možemo imati „naše“ i „njihove“ ratne zločine. Možemo imati samo dokazane zločine, individualnu odgovornost i pravo koje važi jednako za sve.

Autor je advokat; izvršni je direktor NVO Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava