Novinarstvo i budućnost našeg haotičnog svijeta

Postoji jedan paradoks u vezi s novinarstvom: svi koji teže moći proglašavaju ga mrtvim, a ipak i dalje žele da ga kontrolišu.

Autoritarni režimi ga napadaju, oligarsi pokušavaju da ga kupe, propagandisti ga imitiraju. Moćne tehnološke platforme filtriraju vijesti koje čitate, gradeći na tome svoja carstva vrijedna milijarde dolara, dok istovremeno čine da novinarstvo djeluje beznačajno i nemoćno.

Ni vlade ne zaostaju: zastrašuju, tuže, ponekad zatvaraju i špijuniraju ljude koji pokušavaju da javnosti predoče činjenice. Gase i medijske kuće i njihove publikacije.

Ako su novinarstvo i nezavisna istina zaista toliko nevažni, ako su zaista mrtvi, zašto se onda toliko novca, političke energije i bijesa ulaže u pokušaje da budu sahranjeni? To je pitanje preko kojeg ne bi trebalo olako preći.

Bogati su oduvijek bili moćniji od siromašnih. Vlade su zloupotrebljavale svoju moć. Kompanije su kupovale uticaj nad institucijama, sudovi nijesu uspijevali da zaštite one koji nijesu imali zaštitu. Čak je i četvrta vlast morala stalno da balansira između različitih interesa. Novinarstvo nikada nije bilo onoliko čisto koliko to novinari ponekad zamišljaju gledajući u prošlost. Ali makar je sistem bio prepoznatljiv.

Moć je imala adresu. Vlade su djelovale unutar, uglavnom, priznatih granica. Novine su imale urednike. Kompanije su imale vlasnike. Zakoni su se, makar u teoriji, mogli sprovoditi unutar određenih jurisdikcija.

A onda je došao Big Tech.

Ravnoteža se promijenila brže nego što su institucije uspjele da se prilagode. Pojavila se nova superklasa sa gotovo nezamislivim bogatstvom i moći, u pojedinim slučajevima većim od moći ogromne većine svjetskih vlada. Danas upravo ona u velikoj mjeri određuje pravila igre.

Te kompanije oblikuju komunikaciju među milijardama ljudi. Odlučuju koje će informacije stići do publike, a koje će nestati u digitalnoj praznini. Postale su svojevrsni operativni sistem savremenog svijeta, gradeći infrastrukturu na kojoj počivaju politika, trgovina, kultura, znanje i gotovo sve ostalo. Ako se one zaustave, zaustavlja se i dobar dio svijeta kakvog danas poznajemo.

Zato ne bi trebalo da nas iznenađuje sudar centara moći kojem sada svjedočimo. Stari i novi sistemi nastali su u različitim vjekovima i prema potpuno različitim pravilima.

Ovo zaista jesu izuzetno haotična vremena, a informativni mediji sve više djeluju kao glavni trofej koji svaki centar moći želi da osvoji.

To trenje tek počinje i vjerovatno će izazvati velike sukobe i mnogo patnje. A jedno od glavnih bojnih polja na kojima će se ta borba voditi biće upravo informacioni prostor.

Ljudi koji danas proglašavaju novinarstvo mrtvim ili nevažnim razumiju nešto što djelovi same novinarske industrije ponekad zaboravljaju: informacija je najmoćnija tehnologija koju je čovječanstvo ikada stvorilo.

Borba za budućnost čovječanstva sve se jasnije pretvara u borbu za kontrolu nad stvarnošću kakvom je ljudi doživljavaju.

Kontrolišite ono što ljudi znaju i uticaćete na ono u šta vjeruju. Utičite na ono u šta vjeruju i oblikovaćete njihove strahove, odredićete kome vjeruju, kako glasaju, šta kupuju, koga mrze i, na kraju, kakvu će vlast i kakvu moć prihvatiti kao legitimnu.

Upravo zato bi učestale tvrdnje da su informativni mediji mrtvi trebalo da podstaknu novinare da se pripreme za možda najvažniju borbu naše generacije.

Kriza povjerenja je stvarna i novinarstvu nije nametnuta samo spolja. Iako smo mi - novinari, urednici i izdavači - bili i ostali meta izuzetno širokog i snažnog napada, ne možemo pobjeći od činjenice da je i naša industrija doprinijela nastanku te krize.

Mnogo prije nego što je Big Tech preuzeo tržište oglašavanja, previše medija zaboravilo je suštinu javnog interesa i javne službe. Čitaoci su svedeni na statistiku, izvještavanje je postalo „sadržaj“, a ogorčenje poslovni model.

Upravo su naše greške omogućile Big Techu da ih iskoristi.

Naša budućnost zavisi od toga hoćemo li uspjeti da zajednicama kojima služimo objasnimo da savremenom informacionom društvu pouzdano novinarstvo treba gotovo isto onoliko koliko su mu potrebni funkcionalni sudovi, škole, elektroenergetske mreže i sistemi za snabdijevanje čistom vodom.

Vrijednost infrastrukture najjasnije primijetite tek kada ona prestane da funkcioniše. A već počinjemo da uviđamo šta se događa kada zataji informaciona infrastruktura.

Naše temeljne istine ostaju iste:

Istinite i provjerene informacije od javnog interesa ne mogu biti predmet pogodbe. Nezavisnost od političke i komercijalne moći ne smije biti parola kojoj pribjegavamo samo kada nam odgovara. Odnos sa zajednicama zbog kojih postojimo i kojima služimo mora biti temelj svega što radimo.

Moramo postati mnogo bolji u objašnjavanju kako znamo ono što tvrdimo da znamo. Moramo imati dovoljno unutrašnje snage da priznamo greške, da, gdje god je moguće, pokažemo dokaze, da više slušamo - i da slušamo veoma pažljivo.

Povjerenje nije nasljeđe na koje imamo pravo samo zato što su ga izgradile prethodne generacije novinara. Svaka generacija mora iznova da ga zasluži.

Tehnologija sama po sebi nije naš neprijatelj. Bilo bi i glupo i licemjerno tvrditi suprotno - koristimo je svakog sata, svakog dana našeg savremenog života.

Tehnologija je omogućila novinarstvu da dopre do publike kakvu nekada nijesmo mogli ni da zamislimo. Vještačka inteligencija promijeniće izvještavanje, analizu, prevođenje, istraživačko novinarstvo i distribuciju sadržaja na načine koje tek počinjemo da razumijemo.

Pitanje, dakle, nije hoće li tehnologija oblikovati novinarstvo - naravno da hoće. Pitanje je hoće li moć koju tehnologija stvara ostati podložna preispitivanju i kontroli i hoćemo li mi, mediji, biti u stanju da odgovorimo na izazov da tu moć držimo pod nadzorom, u interesu svih.

Možda ćemo morati da promijenimo formu, način na koji funkcionišemo i način na koji dolazimo do publike. Ali ne smijemo odustati od svrhe zbog koje postojimo.

Nije riječ o tome da mi, informativni mediji, treba da posjedujemo nekontrolisanu moć. Upravo suprotno.

Smisao našeg postojanja jeste da obezbijedimo - da je niko nema.

Informativne platforme će dolaziti i prolaziti. Poslovni modeli će dolaziti i prolaziti. Ali hoće li i dalje postojati neko čiji je posao da utvrdi šta je istina - i da je saopšti svima ostalima, bez obzira na to ko bi želio da se to ne dogodi?

To je pitanje od kojeg zavisi veliki dio naše zajedničke stvarnosti.

Na Svjetski dan vijesti, usred sve zabrinutosti za našu budućnost, možda je upravo to obećanje koje novinarstvo mora ponovo da da.

Ne da smo uvijek u pravu. Ne da zaslužujemo da opstanemo samo zato što postojimo dugo. I ne da ljudi treba jednostavno da nam vjeruju.

Mi vjerujemo da se od nas traži mnogo više:

Bićemo uz zajednice kojima služimo, a ne iznad njih. Radićemo svoj posao. Pokazaćemo kako smo ga radili. Ispravićemo svoje greške kada pogriješimo.

I, iznad svega, nastojaćemo da održimo upaljenim svjetionik zajedničke stvarnosti.

B. Brkić je osnivač Project Kontinuuma;

T. Brown je urednica, autorka i osnivačica Truth Tellersa, globalnog novinarskog samita Sir Harry Evans

Ovaj tekst objavljuje se povodom Svjetskog dana vijesti, globalne kampanje koja ukazuje na ključnu ulogu novinarstva u pružanju činjenica i jasnog uvida u stvarnost.

(worldnewsday.org)