Informacija nam ne nedostaje. Nikada ih nije bilo više. Pa ipak, širom svijeta ljudi sve teže nalaze odgovore na najjednostavnija pitanja: Šta se zapravo dogodilo? Ko je donio odluku? Da li je to istina?
To i jeste paradoks našeg doba. Nikada u istoriji društva nijesu bila tako povezana, ali istovremeno ni tako ranjiva kada je riječ o manipulacijama, nepovjerenju i informacionoj zbrci. Informacije se šire brže nego što odgovornost može da ih sustigne. Algoritmi favorizuju sadržaj koji izaziva snažne reakcije, umjesto onoga koji je tačan. Vještačka inteligencija omogućava masovnu proizvodnju uvjerljivih neistina. U takvom okruženju, pravo da znamo nije samo pitanje transparentnosti - ono je žila kucavica slobode.
Ako nemamo pouzdanu sliku o tome šta se događa i šta se radi u naše ime, magla obmane postaje sve gušća, a oni koji žele da manipulišu javnošću mogu to da čine bez posljedica.
Društvo je najranjivije upravo onda kada mu se uskraćuje pristup informacijama. Organizacija Access Now i koalicija #KeepItOn zabilježile su tokom 2025. godine 313 prekida interneta u 52 zemlje - najviše otkako se ti podaci prate. Gašenje interneta onemogućava novinarski rad, uskraćuje glas zajednicama, a ljudima informacije koje im u pojedinim situacijama mogu spasiti život.
Zakoni o slobodnom pristupu informacijama jedan su od ključnih oslonaca integriteta informacionog prostora, a najnoviji podaci Uneskoa pokazuju da napretka ima. Istraživanje te organizacije za 2025. godinu pokazalo je da 141 država ima zakonske garancije prava na pristup informacijama.
Ali jedno je usvojiti zakon, a drugo obezbijediti da on zaista funkcioniše. U mnogim zemljama i dalje postoje ozbiljni nedostaci u nadzoru, žalbenim postupcima, sprovođenju propisa, vođenju evidencija i upravljanju podacima. Od zemalja obuhvaćenih istraživanjem, 51 nije mogla da dostavi podatke o vođenju evidencije, iako su navele da imaju uspostavljene odgovarajuće sisteme ili procedure.
Povjerenici za informacije i druga nadzorna tijela ključni su za pretvaranje zakonskih odredbi u prava koja građani zaista mogu da ostvare. Ipak, rad mnogih od tih institucija sputavaju ograničena ovlašćenja, kašnjenja u imenovanjima, rezanje budžeta, politički pritisci i napadi na njihovu nezavisnost.
Da bi pravo na pristup informacijama zaista imalo smisla, ova tijela moraju imati čvrstu zakonsku zaštitu, dovoljna ovlašćenja i resurse, ali i zaštitu od neprimjerenog uticaja.
Koliki je jaz između zakona i prakse dodatno je pokazao test primjene propisa o pristupu informacijama iz 2025. godine, koji su zajednički sproveli Unesko i Centar za pravo i demokratiju. U 76 zemalja poslato je 146 identičnih zahtjeva. Na 38 odsto njih nije stigao nikakav suštinski odgovor, samo 42 odsto završilo se potpunim dostavljanjem traženih informacija, dok je prosječno vrijeme odgovora bilo 22 dana.
Sličan test biće ponovljen ove godine kako bi se utvrdilo da li je u međuvremenu bilo promjena.
Pravo na pristup informacijama mora da se razvija u skladu sa novim okolnostima. Ipak, primjera koji pokazuju koliko postojeći sistemi ne funkcionišu ima svuda - čak i u državama koje imaju dobre zakone i najbolje namjere.
A kada nedostaju pouzdane informacije, hrabro i nezavisno novinarstvo postaje nezamjenjivo. Novinarstvo od mnoštva informacija stvara jasniju sliku o onome što se događa. Ono istražuje, preispituje, provjerava činjenice i stavlja ih u kontekst, ali se i suprotstavlja dezinformacijama. Postavlja pitanja koja bi neki najradije izbjegli. I građanima daje mogućnost da smisleno učestvuju u javnom životu.
Šteta koju dezinformacije nanose je stvarna. Unesko procjenjuje da pojedinačni slučajevi dezinformacija mogu izazvati ekonomske i društvene troškove od 350 do 510 milijardi američkih dolara godišnje - kroz slabiji odgovor sistema javnog zdravlja, narušavanje izbornih procesa, odlaganje mjera u borbi protiv klimatskih promjena, finansijske gubitke, štetu po ugled i urušavanje povjerenja u institucije.
Dezinformacije, zato, nijesu samo problem komunikacije. One predstavljaju rizik za upravljanje društvom, ekonomski teret i neposrednu prijetnju sposobnosti ljudi da donose odluke na osnovu pouzdanih informacija.
Javni servisi i nezavisni informativni mediji važna su protivteža tom problemu. Njihov zadatak nije da po svaku cijenu privlače pažnju publike, već da informišu i služe svim građanima. Istovremeno su, međutim, izloženi i brojnim pritiscima: publika se sve više dijeli između različitih medija i platformi, povjerenje opada, prisutni su politički uticaji i finansijska ograničenja, raste zavisnost od digitalnih platformi, dok se lažni, vještački generisani i manipulisani sadržaji šire bez kontrole. Njihova borba da nastave da proizvode kvalitetno novinarstvo nije samo pitanje medijskog sektora - to je pitanje demokratije.
Odgovor mora da podrazumijeva nova ulaganja u novinarstvo u javnom interesu, zaštitu uređivačke nezavisnosti, provjeru činjenica, verifikaciju pomoću otvorenih izvora, razvoj medijske i informacione pismenosti i saradnju preko granica. Kao što se neistine šire globalno, tako i oni koji stvaraju pouzdano novinarstvo moraju sarađivati na međunarodnom nivou.
Informacioni prostor bio bi siromašniji i znatno ranjiviji bez javnih medijskih servisa - ali oni ga ne mogu sami zaštititi.
Povodom Svjetskog dana vijesti i Međunarodnog dana univerzalnog pristupa informacijama, izazov je sasvim konkretan i zato pozivamo sve aktere u informacionom prostoru da učine više:
Vlade moraju dosljedno primjenjivati zakone o pristupu informacijama i štititi nezavisnost nadzornih institucija.
Platforme i tehnološke kompanije moraju preuzeti punu odgovornost za informacione prostore koje stvaraju, u potpunom skladu sa međunarodnim normama u oblasti ljudskih prava.
A medijske organizacije, bez obzira na vrstu i profil, ne bi smjele da žrtvuju temeljitost i tačnost radi sticanja šire publike.
Slobodan protok pouzdanih informacija korist je za cijelo društvo. Ali on zavisi od institucija koje štite pravo na pristup informacijama, novinara kojima je traganje za istinom iznad svega i prava građana na činjenice.
Pouzdane informacije donose korist cijelom društvu - ali samo ako svako od nas uradi svoj dio.
D. Walmsley je predsjednik Svjetskog foruma urednika i glavni urednik lista The Globe and Mail;
M. Gabriel je pomoćnica generalnog direktora UNESCO-a za komunikacije i informacije;
L. Corbin je direktorica informativnog programa, Evropska radiodifuzna unija
Ovaj tekst objavljuje se povodom Međunarodnog dana univerzalnog pristupa informacijama i Svjetskog dana vijesti, koji se obilježavaju 28. septembra.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
