Rat u eri slabih sila

Odluka Sjedinjenih Država i Izraela da zarate s Iranom pokazuje se kao prekretnica u globalnoj ravnoteži moći, ostavljajući i SAD i Kinu slabijima nego što su bili. Niko u Evropi zbog toga ne bi trebalo da likuje, jer je evropski model u sadašnjem obliku nepodesan za zaštitu sopstvenih interesa u opasnom svijetu slabih sila.

Dok se pokušaj američkog predsjednika Donalda Trampa da vojnim sredstvima primora Iran da uzmakne pokazao kao potpuni neuspjeh, ogolivši granice američke moći, rat je oslabio i Kinu. Tekuće blokade Hormuškog moreuza i Crvenog mora ograničavaju snabdijevanje i trgovinu i dodatno pogoršavaju postojeće strukturne probleme Kine: visok javni dug, vještački nizak kurs valute, nezaposlenost mladih, ekonomsku nejednakost i starenje stanovništva. Ako Kina ne ostvari zacrtanu stopu ekonomskog rasta, ili joj se čak samo približi, režim predsjednika Si Đinpinga mogao bi se naći u sve težem položaju.

Nasuprot tome, rat u Ukrajini bio je ekonomski dobitak za Kinu. Sankcionisane isporuke ruske i iranske nafte i gasa pomogle su joj da zadovolji ogromne energetske potrebe, gotovo bez troškova obezbjeđivanja svojih pomorskih trgovačkih puteva. Kina je pritom ostvarila značajnu zaradu prodajom robe dvostruke namjene Rusiji. Jeftina energija, uz vještački potcijenjenu valutu i ekonomiju oslonjenu na subvencionisane kredite, omogućila je Kini da održi proizvodnju i ostane cjenovno konkurentna uprkos slabljenju domaće tražnje.

Ipak, rat u Iranu sada prijeti da preokrene kineske prilike. Kina, najveći svjetski uvoznik nafte, ne samo da je preko noći ostala bez velikog dijela svojih energetskih zaliha već je i otkrila koliko je mali njen uticaj na njene „partnere“. Uprkos posebnim odnosima s Iranom, ona nije uspjela da ubijedi Islamsku Republiku da ponovo otvori Hormuški moreuz ili barem omogući prolaz kineskim brodovima.

U međuvremenu, rat u Iranu za SAD predstavlja katastrofu u domenu spoljne politike i nacionalne bezbjednosti. Nijedan od vojnih ciljeva nije ostvaren, trošak za poreske obveznike je ogroman, a sukobu se kraj ni ne nazire.

I Kina i SAD sve više se oslanjaju na zaduživanje kako bi prikrili dublje probleme svojih ekonomija. Svijet u kojem su čak i dvije supersile oslabljene opasno je mjesto. Kako njihova moć i uticaj slabe, novi akteri i savezništva utrkuju se da popune nastali vakuum. Nedavno potpisani sporazum o odbrambenom savezništvu između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana upečatljiv je primjer za to.

Slabljenje američke i kineske moći pruža Evropskoj uniji priliku da iznova osmisli svoju globalnu ulogu, ali čini se da je ona uglavnom zadovoljna praznom retorikom. Iako EU već dugo želi da se nametne kao geopolitička sila, i dalje se zapliće u bespotrebne sporove i nije u stanju da svoju ekonomiju oslobodi birokratskih prepreka koje koče njen razvoj.

Evropa može žaliti zbog ovih promjena i ostati po strani, ili može iskoristiti priliku da postane geopolitička sila. Za to je, međutim, potrebno da se izbori za sopstvene interese, sprovede dalekosežne strukturne reforme, ojača svoje odbrambene kapacitete i zaštiti strateške pomorske trgovačke pravce i lance snabdijevanja sirovinama.

Da bi zadržala globalni značaj, EU mora da preispita i svoj model upravljanja. Raznolikost Unije istovremeno je njena najveća snaga i glavna slabost, jer sadašnji model zahtijeva konsenzus svih 27 država članica, a njihovi interesi ne podudaraju se uvijek. Zbog toga je proces usaglašavanja težak i dugotrajan, dok nastojanje da se uvaže interesi svih dovodi do odluka koje rijetko nadilaze ono što je svima prihvatljivo. Države članice koje dijele iste stavove imaju malo prostora da preuzmu inicijativu u pojedinim oblastima, a njihove inicijative često guši zahtjev da se odluke donose na nivou cijele Unije.

Insistiranje na jedinstvenom pristupu proteže se i na odnose sa zemljama izvan EU. Odnos Unije prema Ujedinjenom Kraljevstvu nakon bregzita dobar je primjer za to, kao i dugotrajni pregovori o sporazumima o slobodnoj trgovini i tješnjoj saradnji s Kanadom, Australijom i Novim Zelandom.

To nije iznenađujuće, jer je evropski projekat nastao iz potrebe da se Evropa zaštiti od same sebe, prevazilaženjem viševjekovnih podjela. Danas, međutim, Evropa mora da se štiti od spoljašnjih prijetnji, što je suštinski drugačiji zadatak, a njen sadašnji model upravljanja nije dobro prilagođen da odgovori na njega.

Evropski lideri mogli bi da nešto nauče od privatnog sektora. Kao i u slučaju Evrope, najveća snaga velikih kompanija - veoma raznovrstan portfolio proizvoda - postala je njihova najveća slabost. Držati sve proizvode i usluge pod centralizovanom upravljačkom strukturom postalo je preskupo i previše glomazno. Rješenje je pronađeno u davanju veće autonomije pojedinačnim poslovnim jedinicama, uz zadržavanje pravne kontrole nad osnovnim djelatnostima. Prelaskom sa integrisanih konglomerata na strukture nalik holding kompanijama, mnoge kompanije postale su agilnije i efikasnije, uz smanjenje troškova i administrativnog opterećenja.

Korporativni model, naravno, ne može se neposredno primijeniti na odnose među državama. Ali EU bi mogla, oslanjajući se na tu osnovnu logiku, demokratskim partnerima da ponudi više od izbora između punopravnog članstva i statusa posmatrača sa strane. Omogućavanje različitih nivoa integracije moglo bi otvoriti nove mogućnosti, posebno za zemlje poput Turske, koje decenijama čekaju na članstvo u EU, ali je malo vjerovatno da će mu se u dogledno vrijeme približiti.

Koliko god reforma EU djelovala nemoguće, vrijedi se prisjetiti da je prije 70 godina malo ko mogao da zamisli Uniju u njenom današnjem obliku. Ako Evropa želi da izbjegne ponavljanje najmračnijih poglavlja svoje istorije, mora ponovo težiti ostvarenju onoga što se politički čini nemogućim. U eri slabih sila, to znači preispitati način na koji je organizovana kako bi mogla da ostvari ulogu koju želi da ima u svijetu.

P. Eitel je savjetnik za geopolitičke rizike i gostujući profesor na Univerzitetu Leuphana u Lineburgu

S. Gabriel je predsjednik organizacije Atlantik-Brücke; bio je savezni ministar i vicekancelar Njemačke

Copyright: Project Syndicate, 2026.