Ostavka

Predstava sa ostavkom još je jedan teatarski (isključivo teatarski, zapravo) čin velikog glumca i reditelja svega i svačega u Srbiji. Naivan čovjek bi pomislio da je ova ostavka način da Vučić spasi Srbiju od sebe, ali, daleko je to od naivnosti, koliko god se na nju računalo u ovoj političkoj jednačini.

Još jedan od onih činova kojima se namjerava stvoriti utisak normalnosti u jednom radikalno poniženom društvu.

Predsjednik Vučić ima nevjerovatan talenat da stvarnost parodira i time je, na perverzan način, potčinjava. Kada učini da ništa nema težinu, čovjek pomisli da je sam bog. Jer, sve je medijska magla, privid koji u potpunosti kontroliše.

Čak i jedan od osnovnih pojmova političke prakse, koncept ostavke biva parodiran, pretvoren u suprotnost, čak. Ovo je ostavka kojom onaj koji je objavljuje šalje poruku - mene se nikada nećete osloboditi, ja vas nikada neću ostaviti.

To jeste za političku teoriju, makar za neki rukavac gdje se bilježe bizarnosti - Vučićeva moć, vjeruje on, u Srbiji tolika je, da čak ni ostavka ne može da je umanji ili okrnji. I poslije ostavke - Vučić! Tako bi to zvučalo u Titovo vrijeme. Samo što su ovakvi, u Titovo vrijeme, bili mogući isključivo kao kafanski zabavljači radnog naroda. To je onaj lik, koji, ako mu platite piće rado objašnjava kako bi svaki problem riješio u dva dana, a sve Albance, naravno, “u roku odmah” vratio u Albaniju...

U njegovom slučaju ostavka zapravo ne znači ništa. Kao ni bilo što drugo. Puki predizborni ornament kojim vladar želi oslikati kroki sopstvenog, galaktičkog značaja.

Kao i one ostavke Đukanovića svojevremeno ili Putina u rotacijama sa Medvedevom, njegovom Brnabićkom.

U aktuelnim nastupima vidite čovjeka koji je već pogubljen u sopstvenim obmanama i prevarama, političara koji je iskreno povjerovao da je veći od politike. Beskrajna političko-medijska ego orgija. Koja bi mu se, konačno, možda mogla obiti o glavu. Jer, obično bude baš tako - na kraju se plaća cijena gubljenja veze sa stvarnošću. Autokrate su kao balon - najveći su prije pucanja...

Njegova vlast (koja uporno mobiliše najgore) postala je preteško breme za Srbiju, to je toksična veza koja uništava budućnost jedne države i jednog društva.

Jedna od riječi koje su ovih dana vrlo učestale u Srbiji je “lustracija”.

Kada Vučićevi oponenti govore o lustraciji može nekome izgledati da je riječ o uobičajenom refrenu političkih kampanja. Uzgred, mislim da bi i nama i svima u regionu bilo bolje da je prije četvrt vijeka svuda obavljena temeljna lustracija, ali nije. Zato i imamo povratak starih utvara.

Ipak, uvid u rad i dejstvo Vučićevih medija nameće utisak da bi u Srbiji bar medijska lustracija bila - nužna. Kad vidite kako se tretiraju “blokaderi” i Studentska lista, ali i drugi neistomišljenici, posebno ako imaju kakve veze sa Crnom Gorom, ponekad imate utisak da bi se i Gebels zacrvenio pred onim što rade propagandisti srpskog predsjednika. Tužno je kad vidite da ta vrsta sramnog djelovanja nije zaobišla ni nekada slavne medije, koji su i u zloglasnom komunizmu makar pokušavali sačuvali obraz... Naravno, Vučićeva ostavka ni tu neće ništa promijeniti.

To blato se neće brzo osušiti. Činjenica da je na čelu Studentske liste Srbin crnogorskog porijekla, dala je neslućeni zamah anticrnogorskoj histeriji u srpskim medijima. Očito, kad im to treba izgleda da dobro znaju - da to nije isto.

Kad smo već u zoni blata, izgleda da Vučić ne mora da brine - Putin i Pipun su uz njega. Dovoljno. Da je sve svakome jasno.

Riječ “ostavka” izvedena je od glagola “ostaviti”.

Ali, nije pitanje da li će Vučić ostaviti (na miru) Srbiju - neće, on je izvan te jednačine (ja-država) niko i ništa...

Pravo pitanje je da li će, konačno, Srbija ostaviti Vučića. Pa da progleda. Vrijeme je.